U malom, šarmantnom prostoru uvijek je gužva. Izlazi se i ulazi, razgovara, razgledava i smije. Vidi se na licima posjetitelja da se u dućanu u koji su upravo ušetali ne nalaze prvi put i da vlasnicu već dobro poznaju. To je zato što Nidžara Mustafić, takva kakva jest – strastvena, kreativna, otvorena, srdačna – privlači sebi sličnu klijentelu.
Upitana o imenu trgovine, vlasnica daje složen odgovor: trgovina je egzotična, autentična, iskače iz okvira mainstream kulture. A opet, svi na ovaj ili onaj način znamo za nju - čak i ako nismo bili, čuli smo da se o njoj priča - baš kao što smo svi čuli za poznati azijski desert, a vjerojatno ga nekom prilikom i probali. Pravi desert, onaj gurmanski, malen je i dovoljan, podrazumijeva raskoš okusa a ne količine, ne poziva na prejedanje, na rastrošnost. Tako Nidžara vidi i svoje komade: kao priliku da se djevojke počaste i nagrade nečim posebnim, a da pritom izbjegnu gomilanje identičnih predmeta na koje će potrošiti gomilu novca, da bi ih zatim odjenule jednom ili dvaput.
To je ujedno i odgovor na pitanje zašto se u Mango Sticky Rice svi vraćaju. Zbog unikatnih komada, povoljnih cijena, odjeće i modnih dodataka izuzetne kvalitete i, dakako, atmosfere koja u prostoru vlada. Priča je započela 2019. i od tada je u uzlaznoj putanji te je "preživjela" i lockdowne. Dapače, izgleda da je pandemija ljude pomalo i osvijestila, prizemljila i usmjerila prema vintageu - prema održivosti i kvaliteti. Vlasnica pažljivo osluškuje želje svojih klijentica i dobro zna kako im se prilagoditi. Posjetiteljice su pretežito djevojke u dvadesetim godinama - glumice, grafičke dizajnerice, arhitektice, studentice - dakle kreativke svih vrsta, a dolaze zato što im je brza moda dosadila. Dosadila im je odjeća koja se raspadne ili rastegne nakon nekoliko mjeseci, elastin koji je sastavni dio svakog komada, ponavljajuće sheme na policama trgovina i sav taj konzumerizam koji guši. Nostalgične su spram onih jednostavnijih vremena koja nisu štovala tehnologiju kao zlatno tele. Manje su zainteresirane za Pradu i Versace, a više za jugonoslavensku tekstilnu industriju i ondašnje malene salone. „Žele izgledati kao svoje mame”, kaže Nidžara. Danas biramo nositi ono što se nekoć nosilo jer izbora nije bilo.
Najbolje se prodaje traper iz već navedenih razloga: kvalitetniji materijali duljeg trajanja nešto su za čime današnje mlađe generacije žude. No i što se nakita tiče, vintage kolekcija Mango Sticky Ricea je impresivno velika. Dizajnerski - kao što su YSL, Nina Ricci, Versace ili Dior - nakit vrlo se brzo proda i, priznaje Nidžara, „ljudi su očajni kad ne mogu nabaviti svoj komad”. Interes je najveći za klipse, koje su bile tipične za sedamdesete, osamdesete i devedesete, ali traži se prstenje te nešto manje i ogrlice. Odlično idu i sunčane naočale kojih također ima raznih oblika, imena i veličina.
No, najzanimljivija je u cijeloj priči upravo suradnja Mango Sticky Ricea i mladih autora suvremene hrvatske umjetničke scene. Lako je uočiti da su posvuda izložene slike - Luisa Pascu, Tara Beata Racz, a na zidu - komadi iz nove kolekcije Tine Spahije, toliko lijepi i inovativni da ih poželimo skinuti i ponijeti sa sobom. Nidžara je s oduševljenjem govorila o toj sinergiji mladih umjetnica i Mango Sticky Ricea: dućan njima omogućuje prostor za izlaganje, za predstavljanje, pa čak i prodaju svojih djela, a ona sačinjavaju atmosferu trgovine i privlače nove kupce. Uspješna je to kolaboracija u kojoj posjetitelji uživaju.
Ako slučajno još niste posjetili Nidžarin romantični kutak, svratite makar na kavu ili razgovor s komunikativnom, dragom i vedrom vlasnicom. Inspirirajte se za stvaranje, pobudite kreativnu energiju u sebi. Zaronite u sebe i poklonite si nešto romantično. Mango Sticky Rice manje podsjeća na trgovinu, a više na umjetničko djelo - ono koje prkosi vremenu, prostoru i mijenama, koje energijom hrani promatrača i ostvaruje svoju svrhu kroz vječno, uzajamno nadahnuće.
