Da biste postali manekenka s međunarodnom karijerom, više ne trebate biti visoki poput jablana, tanki poput štapića, mladi poput rose ni imati put poput Snjeguljice. Pokazao je to i odabir manekenki za reviju kolekcije visoke mode luksuzne modne kuće Valentino. Raskošne toalete koje je dizajnirao kreativni direktor Pierpaolo Piccioli nosile su 74-godišnja Marie Sophie Wilson, Nizozemka Jill Kortleve aka Jilla Tequila, manekenka s opsegom bokova od 106 centimetara i odjevne veličine 42, Sudanka Ajok Madel izrazito tamne boje kože rođena u izbjegličkom kampu u Keniji, Azijatkinja Levie Shieh...
Takav odabir manekenki raznih životnih dobi, rase i građe tijela bio je u skladu s nazivom kolekcije Anatomija mode, ali i s novim poslovnim modelom modne industrije koji označavaju tri slova: DEI - diversity (raznolikost), equity (jednakost) i inclusivity (uključivost).Poražavajuća je činjenica da je trebalo gotovo stotinjak godina od prvih javnih predstavljanja kolekcija da bi akteri uključeni u kreiranje cjelokupnog izgleda prihvatili odgovornost koja ide s tim poslom. Naime, bez obzira na to koliko je moda uljepšala svakodnevni život, ne treba smetnuti s uma da je mnogima prouzročila patnju i nanijela bol. Doslovno. Jer ako moda forsira imidž visoke i vitke djevojke pravilnih crta lica i bijele puti kao ideal ljepote i privlačnosti, naravno da će se sve one koje ne odgovaraju tom opisu osjećati manje vrijednima. Jedno američko istraživanje provedeno prije pet godina na uzorku od deset tisuća djevojaka u dobi od 14 do 19 godina pokazalo je da se gotovo osamdeset posto njih osjeća neprivlačno u odnosu na modele s naslovnice modnih časopisa. Može se lamentirati o tome da je biti zadovoljan genima zadanim izgledom stvar samopouzdanja i zdravog razuma, no pokušajte to objasniti tinejdžerima koji svijest o sebi i svom mjestu u društvu grade na predlošcima koje u javnost plasiraju modne korporacije, odgovorne za ozbiljne zdravstvene probleme izazvane izgladnjivanjem kako bi se stalo u odjevnu veličinu 34, standardnu u svijetu visoke mode, kao i psihičke traume nastale zbog forsiranja jednog tipa privlačnosti nauštrb ljepote raznolikosti i individualnosti.
U slučaju tjelesne težine poželjne za prezentaciju, kao i za nošenje dizajnerske odjeće, stvari su se počele mijenjati nakon smrti 28-godišnje francuske manekenke Isabell Caro koja je 2010. preminula zbog posljedica anoreksije - imala je samo 32 kilograma. Nakon toga je u Francuskoj izglasan zakon koji je zabranio angažiranje premršavih manekenki, a to znači da se na visinu od 175 centimetara mora imati barem 55 kilograma. Na problem jednoobraznog poimanja idealne figure skrenule su pažnju i holivudske zvijezde za koje bi se reklo da im dizajneri jedu iz ruke. Američka pjevačica Bebe Rexha se 2019. požalila novinarima na dodjeli nagrada Grammy da nije mogla pronaći haljinu svoje veličine za crveni tepih - a nosi broj 40, što je odjevna veličina koju u prosjeku ima najveći broj žena. "Čini mi se da dizajneri smatraju da se punašnije osobe ne bi trebale odijevati moderno", rekla je Bebe. Na kraju je odjenula atraktivnu crvenu haljinu dizajnera Christiana Siriana koji joj jedini nije rekao, kako je izjavila, da je "prekrupna za njegove kreacije".
No, prava je promjena krenula kad su dizajneri milenijci, kao što su Christian Cowan, Brandon Maxwell i Richard Quinn, počeli odijevati svoje idole, bucmaste reperice Cardi B i Lizzo. Njihova popularnost nije promaknula pažnji velikih brendova pa su reperice ubrzo počele nositi modele luksuznih modnih kuća Balenciaga, Chanel, Versace, Mugler, Gucci... Posljedica takve odluke je bila da su za svoje revije počeli angažirati plus size manekenke, što je još donedavno bilo nezamislivo. Tako su, osim Valentina, manekenke odjevne veličine 40, 42 i 44 prvi put na predstavljanju kolekcije za proljeće/ljeto 2021. imale i kuće Fendi i Versace, a godinu ranije i kuća Chanel, što je bilo posebno popraćeno u medijima. Nekadašnji kreativni direktor Karl Lagerfeld, naime, nekoliko se puta našao u središtu skandala zbog neprimjerenih izjava o ljudima veće tjelesne težine.
I dok su kreatori još nekako i progutali višak kilograma svojih klijentica, prihvaćajući da je diskriminatorno kreirati samo za mršave (a i ne mogu propustiti udio u tržištu čija se vrijednost procjenjuje na 194 milijarde eura), ono što im je daleko teže probaviti jest njihova dob. Naravno da oni odijevaju zvijezde starije od 50 godina, kao što su Nicole Kidman (54), Jennifer Lopez (52) ili Madonna (63), no one nisu pravi primjer tvrdnje da je modni grijeh izgledati u skladu sa svojim godinama. Dapače, one su primjer kako žena - jer u pravilu je riječ o osobama ženskog spola, dok se muškarcima više-manje oprašta sve - zbog pritiska modnih i društvenih trendova mora učiniti sve da bi sakrila svoju pravu dob. Modne kuće, ali i kozmetički brendovi mnogo su se puta našli na udaru kritika zbog toga što njihove proizvode reklamiraju curetci od petnaest ili šesnaest godina, a namijenjeni su ženama odrasle dobi. Na dobnu diskriminaciju požalila se i 70-godišnja britanska glumica Jane Seymour.
"Nakon što sam u 80-ima i 90-ima bila proglašavana modnom ikonom, glamuroznom djevojkom i neslužbenom muzom, sada mi je gotovo nemoguće naći dizajnera koji bi za mene kreirao haljinu u kojoj ću se pojaviti na crvenom tepihu", napisala je u osvrtu u britanskom časopisu The Guardian. Stoga je broj dizajnera koji će za svoje revije angažirati "plus age" manekenke još manji nego onaj s plus size manekenkama. Prema izvještaju koji je plasirala platforma newmodels.com, koja prati globalno stanje u svijetu modelinga, čak 69 posto manekenskih poslova vezanih uz modnu industriju odnosi se na djevojke do 25 godina, a samo 7 posto na manekenke u dobi od 55 godina naviše. Na modnim revijama održanim tijekom 2020. udio manekenki iznad 50 godina bio je bijednih 0,53 posto, dok je postotak zastupljenosti žena te dobne skupine na naslovnicama modnih časopisa iznosio samo 5,5 posto.
Nevjerojatno, s obzirom na to da udio stanovništva te dobi u Europi iznosi 33,6 posto, a u SAD-u 28,5 posto. Stoga su dizajneri Simone Rocha i Rick Owens, koji svoje modele redovito predstavljaju na ženama zrelije životne dobi, pravi pioniri. Njima se nedavno pridružio i već spomenuti Pierpaolo Piccioli iz kuće Valentino, a vrijedi spomenuti i američki sportski magazin Sport Illustrated, poznat po naslovnicama ljetnog izdanja koje krase mlade i seksepilne manekenke u kupaćem kostimu. Lani je za naslovnicu tog tradicionalno najprodavanijeg broja odabrana Kathy Jacobs, 57-godišnji američki model. Premda se stvari miču s mrtve točke, to je i dalje daleko od prihvatljivog, no još je gora situacija kad je riječ o jednima od najranjivijih u društvu - invalidima.
Koliko je dizajnerskih brendova, kako se zapitala novinarka i modna kritičarka Cathy Horyn, uopće svjesno da postoji velik broj ljudi koji su u svakom pogledu posve isključeni iz modne industrije? Odgovor je - vrlo malo, jer se gotovo na prste jedne ruke mogu nabrojati dizajneri koji kreiraju za ljude s nekom vrstom invaliditeta. Zasad liniju odjeće namijenjenu isključivo invalidima imaju Tommy Hilfiger, Tommy Adaptive, te brendovi Nike, JC Penny i Target, premda je riječ o tržištu za koje se procjenjuje da će do 2026. vrijediti 350 milijardi eura.
No, invalidne osobe definitivno postaju vidljive. Nakon australke Madeline Stuart, prve manekenke s Downovim sindromom koja je postala poznata 2017. noseći revije na Tjednima mode u Londonu, New Yorku, Parizu i Dubaiju, kuća Gucci je 2020. za reklamnu kampanju angažirala 18-godišnju Ellie Goldstein, koja također ima Downov sindrom, a njima se pridružila i 24-godišnja Grace Strobel. Jillian Mercado je manekenka koja boluje od mišićne distrofije, a Victoria Modesta i Cacsmy Brutus, poznatija kao Mama Cax, manekenke su koje imaju amputiranu nogu. U modnu će povijest ući i Aaron Rose Philip, antiguansko-američki model - 2018. postao je prvi crni, transrodni te model s tjelesnim invaliditetom kojeg je ikad predstavljala velika manekenska agencija, postavši inspiracija dizajneru Jeremyju Scottu, kreativnom direktoru kuće Moschino, čije modele nosi na reviji i reklamira u kampanjama. I talijanski Vogue je ispisao povijest editorijalom snimljenim u srpnju u kojem su zvijezde bile manekenke s različitim invaliditetima.
"Promjena se neće dogoditi preko noći i neće je učiniti jedan dizajner, već će veliki broj pojedinačnih kolekcija i malih modnih brendova u konačnici promijeniti sadašnjicu i oblikovati budućnost", rekla je Hillary Taymour, vlasnica američkog brenda Collina Strada, čije kolekcije reklamiraju manekenke i manekeni svih rasa, životne dobi, građe tijela te tjelesnih, mentalnih, intelektualnih i osjetilnih oštećenja.
