Prije stotinjak godina žene su jedva dočekale skinuti kruti i rigidni korzet u koji su bile stegnute, a danas ga njihove praunuke nose u svim zamislivim prilikama kao samostalni odjevni predmet koji zamjenjuje bluzu i majicu, ili pak u sklopu sakoa i haljine koji ga imaju ‘"ugrađenog" u kroj. Njegova ponovna popularnost srećom nema veze s rastućim konzervativizmom i represijom nad ženama. Upravo suprotno: korzet je postao simbol osviještene ženstvenosti i nesputane seksualnosti, upravo u skladu s novim valom feminizma koji je krenuo s pokretom #MeToo.
Gledaj, ali ne diraj – poruka je žena društvu koje i dalje nažalost smatra da ima pravo raspolagati njezinim tijelom. Steznik je imao rodnu i spolnu simboliku tijekom cijele svoje povijesti bivanja djelom ženske garderobe, a nosi se od 16. stoljeća. Osim što je struk vizualno činio tananim i krhkim, korzet je naglašavao i grudi koje bi bujale ispod ruba haljine pritisnute njegovom krutošću. I dok se nekoć radio od uškrobljenog lana i kitovih kosti te poslije čeličnih pločica, suvremeni su modeli sašiveni od rastezljivog elastana te podatnog i prozračnog dijagonalnog pletiva, pa oblikuju figuru bez izlaganja mučenju.
Žene su, naime, trpjele stvarne fizičke bolove dok su nosile korzete, jer se vrpcama pritezao na širinu struka od pedesetak centimetara, a kako su ih u njih stezali čim bi navršile devet ili deset godina, tijekom života razvile bi ozbiljne zdravstvene probleme koji su uključivali kratak dah, probleme s plućima, probavom te unutarnjim organima, a čak su bili i uzrokom pobačaja ili malformacije ploda, što su sve potanko zabilježili liječnici krajem 19. stoljeća. Stoga gospođice iz povijesnih romana i filmova koje bi se onesvješćivale zbog najmanjeg uzbuđenja, nisu bile iznimno tankoćutne – stegnute korzetom, nisu mogle udahnuti dovoljno zraka. Ni pluća im se nisu mogla dovoljno razviti, što je za posljedicu imalo razvitak bolesti poput teških upala ili tuberkuloze. Drugi je ozbiljan problem uzrokovan čvrstim vezanjem korzeta tijekom duljeg razdoblja atrofija leđnih i prsnih mišića, jer je njihov posao omogućavanja uspravnog držanja preuzeo korzet.
Zamislite samo da ste cijeli dan stegnuti u kruti i neudobni odjevni predmet – osjećaj sličan onom kad nosite preusku kožnu cipelu – u kojem se ne možete opustiti i izvaliti u fotelju ili na kauč i u kojem se svaki, pa i najobičniji pokret kao što je sagibanje, čini otežanim; iz današnje vizure to je nezamislivo.
Modna povjesničarka Valerie Steele, kustosica u Muzeju mode i tehnologije u New Yorku, smatra da se korzeti nisu pritezali baš takvom okrutnošću, već da je to samo mašta suvremenih generacija. Scena iz filma "Zameo ih vjetar" u kojoj bogatašici Scarlett O‘Hara (tumači je Vivien Leigh) sluškinja veže korzet, a ona joj govori: "Još jače, još", Valerie izgleda nerealno. "Ustaljeno je mišljenje da je korzet korektivni element kojim je patrijarhalno društvo kontroliralo ženu i eksploatiralo njezinu seksualnost, no njegova simbolika prelazi okvire takvog razmišljanja; korzet je bio simbol mladosti, ljepote i društvenog statusa". napisala je u svojoj knjizi "Korzet: povijest kulture" (The Corset, A Cultural History) iz 2001. godine. Povjesničarka Leigh Summers u svom djelu "Obvezne ugoditi" (Bound to Please), također objavljenom 2001., tvrdi da je korzet jedan od najkontroverznijih odjevnih predmeta u povijesti – ističe seksualnost ženskog tijela, a istovremeno ga želi obuzdati i kontrolirati. Američki ekonomist i sociolog Thorstein Veblen argumentirao je u svom poznatom djelu "Teorija dokone klase" iz 1899. da je korzet u ekonomskoj teoriji sakaćenje u svrhu smanjenja vitalnosti subjekta i prikazivanja da je trajno nesposoban za rad.
Međutim, korzet nije uvijek implicirao komodificiranu žensku seksualnost i ograničene rodne uloge. Žene nisu uvijek bile bespomoćne žrtve u svojim korzetom stisnutim tijelima, već su taj predmet upotrebljavale u izgradnji vlastitog seksualnog identiteta. Steznik je osnažio žene da postojeće društvene konstrukcije ženstvenosti okrenu u vlastitu korist te manipuliraju njima za svoju dobrobit. Osobito u kasnom devetnaestom stoljeću, kad je uski struk označavao status i privilegiju – što je žena bila utegnutija, to se smatrala moralnijom, bolje odgojenom i pobožnijom. Zbog viktorijanskih moralnih kodeksa, koji su gledali žene kao pokorne, krhke i čedne, žene visoke i više srednje klase preferirale su čvrsto vezani korzet jer su opušteniji oblici po njima značili i da je žena karakterom opuštenija i slobodnija, što je bilo neprikladno i nemoralno. Osim toga, labavi je korzet bio tipičan za žene iz radničke klase, jer ih nije ometao u teškom radu. Stoga je steznik tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća bio znak ženske ljepote, krhkosti i zarobljenosti, ali i neemancipiranosti, jer takva krhka i lijepa žena nije mogla raditi, već se o njoj brinuo suprug, otac ili brat.
Oblik korzeta varirao je kroz povijest, reflektirajući ideal ženskog tijela od desetljeća do desetljeća – od Elizabete I., Kraljice Djevice, koja je nosila korzete V-oblika, raskalašene Marije Antoanete s nisko rezanim steznikom i čedne viktorijanske dame sa strukom uskim poput osice, do takozvanih Gibson djevojaka s početka 20. stoljeća (imenovanih po ilustratoru modnih časopisa Charlesu Gibsonu), koje su nosile labave mekane korzete pa svojim opuštenim stilom odijevanja bile preteča današnjim suvremenim ženama. Otkriće elastičnih vlakana 20-ih godina prošlog stoljeća omogućilo je da korzeti, koji su bili obavezni dio ženske garderobe do 1960-ih, budu fleksibilni i udobni.
No s rastom popularnosti sportom nadahnute garderobe, ali i općenito aktivnog načina života, korzetu više nije bilo mjesta u ženskom ormaru – za oblikovanje tijela i postizanje vitkog struka ženama su na raspolaganju bile dijete, vježbanje i estetska kirurgija. No, premda steznik više nije bio dijelom garderobe, nikad nije izašao iz mode. Od svakodnevnog postao je scenski komad ili pak dio fetiš ikonografije. Više se ne nosi ispod odjeće, već je postao glavni komad kombinacije, simbol moćne seksualnosti koja je ovaj put u vlasti žena, a ne muškaraca. Kao takav je ušao i u suvremenu modu. Britanska dizajnerica Vivienne Westwood popularizirala ga je 1970-ih upotrebljavajući ga u sklopu svoje pank estetike koja je bila nadahnuta poviješću. U svojim su kreacijama korzet popularizirali francuski dizajneri Thierry Mugler i Jean Paul Gaultier – potonji je za pop-zvijezdu Madonnu osmislio ružičasti satenski model s konusnim grudnjacima. On je postao prepoznatljiv znak njezine turneje Blond Ambition iz 1990., koja je pjevačicu katapultirala u zvjezdane visine.
Korzet kao vanjski odjevni predmet u svojim su kolekcijama upotrebljavali i drugi poznati dizajneri različitog modnog stila – od glamuroznih Yvesa Sainta Laurenta i Valentina Garavanija do sportske Stelle McCartney i ekstravagantnog Nicolasa Ghesquièrea. Ove sezone nema tko ga nije uključio u svoje kolekcije, no ovaj put korzet nema ulogu da oblikuje tijelo prema zadanom obliku, već da istakne njegovu prirodnu ljepotu, slaveći ga takvo kakvo je.
