Posljednjih nekoliko mjeseci sve je u znaku ružičaste. Naziva se to, ako vam je slučajno promaknulo, barbiecore i počelo je s kolekcijom kuće Valentino, koju je dizajner Pierpaolo Piccioli predstavio u Pink PP nijansi. Pokrenulo je to novu eru manije za ružičastom, pa su zatim i ostali brendovi izbacili komade odjeće u toj boji, predlagale su se manikure u barbiecore stilu, kao i make-up lookovi i savjeti za uređenje doma. Ljetos je krenulo i snimanje filma "Barbie", s Margot Robbie u head-to-toe Barbie kombinacijama. Nizali su se tekstovi za tekstom (koje je i ova autorica producirala), o povijesti ružičaste boje, načinima kako je nositi... Pritom, barbiecore zaista nije ništa više nego estetika koja se temelji na jednoj boji. Problem ne leži u trenutačnoj opsesiji ružičastom koja se, u normalnom modnom ciklusu, javlja i zatim nestaje kao trend, već u potrebi da baš svakom trendu nalijepimo sufiks core, pri čemu i nešto banalno poput ružičaste boje postaje cijela estetika.
Riječ je o načinu na koji generacija Z naziva trendove, ali dosegnuli smo granicu zasićenja digitalnim estetikama koje su postale opsesija i u svojoj hiperproizvodnji potpuno su izgubile smisao. Takve core estetike se izmjenjuju na tjednoj bazi, rađaju se jednog dana da bi već drugog nestale u digitalnoj džungli silnih trendova. Na internetu možete pronaći i rječnik s opisima coreova koji su isplivali na TikToku i po njemu možete scrollati dobar dio dana. Kako onda prepoznati kada je zaista riječ o modnom trendu u koji se isplati uložiti, a kad o samo još jednoj estetici koja će već idućeg dana postati zaboravljena? Ima li uopće smisla dešifrirati ih i gdje je u cijeloj priči, ako i dalje postoji, pojam osobnog stila?
Dok se na društvenim mrežama svi trude proizvesti novu, drugačiju cool estetiku koju će nazvati (nešto)core, individualnost se gubi, a cijela priča više izgleda kao digitalni cosplay koji možda ne treba shvaćati suviše ozbiljno, no, s druge strane, core-manija samo potiče na proizvodnju, a posljedično i hiperkonzumaciju odjeće koje ionako na odlagalištima otpada ima previše. Pojam core, iako je nastao u digitalnom prostoru, nije produkt TikToka. Core prvi put uzima zamah oko 2013., kada je skovan pojam normcore. Tada nastaje kao odgovor na scenu koja je bila zasićena sređenim outfitima kojima su se svi u masi željeli istaknuti kao posebni i unikatni. On temelje nalazi u normalnosti i jednostavnosti - stil Jerryja Seinfelda je ogledni primjer. Nakon nekoliko godina uslijedio je gorpcore, stil namijenjen za boravak u prirodi - recimo pufer jakne, cargo hlače te odjeća brendova poput Patagonije, The North Facea i Salomona. Javio se nedugo nakon toga i coastal grandmother chic, poznatiji kao menocore i neko vrijeme je bio tema (internetskih) razgovora.
Ipak, čini se da je pravi okidač bila serija "Bridgerton", srušivši 2020. sve rekorde gledanosti i pritom iznjedrivši regencycore, koji je pak svoj vrhunac doživio s drugom sezonom serije. Njegove izvedenice su princesscore te royaltycore, a odnose se na razdoblje regentstva u Velikoj Britaniji koje je trajalo od 1811. do 1820. godine. Regencycore je, među ostalim, u fokus modne scene vratio korzete koji su se do danas zadržali kao popularni trend. No, o njemu se, nakon velikog booma, nije moglo mnogo čuti posljednjih mjeseci, jer zanimanje za njim splasnulo je sredinom ove godine kada se pojavio barbiecore. U međuvremenu su se izredale razne estetike, od kojih izdvajamo samo neke: balletcore, cottagecore, kidcore, fairycore, vacationcore, Y2K-core estetika... Osjećate li se izgubljeno? Da, jer je pojam estetika nakon pojave trendcorea potpuno promijenio značenje.
Uzmimo za primjer prvi od njih svih, već spomenuti - normcore, ili onaj novijeg datuma - cottagecore - estetike koje su zaradile sufiks core sukladno s određenim stilom života. Cottagecore je težnja prema jednostavnijem, ruralnom načinu života i, osim odjeće, pobornici ove estetike zaista su prakticirali takav lifestyle, ili su barem o njemu maštali. Normcore je u počecima bila filozofija onih koji su smatrali da je više cool odjećom se uklopiti nego istaknuti. Odjeća je u svakom pogledu sredstvo kojim otkrivamo svoj stav, poput Mary-Kate i Ashley Olsen, koje su na filozofiji tihog luksuza izgradile iznimno uspješan modni brend The Row. Da bi nešto postalo estetikom vrijednom pažnje, onom koja oslikava puls društva, potrebno je vrijeme u kojem će se ona oblikovati. Silni coreovi danas ne govore mnogo niti imaju čvrsto uporište iz kojeg nastaju, više su čista želja za digitalnim cosplayem, iz koje se samo rađa potreba za traženjem novih imena za neki stil, bez obzira na to ima li podlogu u stvarnosti ili ne. U tom kaosu jednokratnog ni supkulture gotovo više ne mogu postojati, ili ih se fetišizira do trenutka kada postanu nevažne.
U vrtlogu TikToka svaki novi trend ubrzo postaje estetika koju svi žele popratiti, a što više ljudi sudjeluje u jednom trendu, to više njih želi pokrenuti novi, i tako se nalazimo u beskonačnom krugu u kojem autentično ne može postojati. S druge strane, upotreba pojma core predstavlja jednostavan način za opis nekog modnog trenutka koji se pojavio na sceni. Core je zapravo novi chic, riječ koja se može primijeniti za opisivanje svega - od interijera do frizure i stylinga, bez detaljnog ulaženja u značenje i poruku koju je dizajner/umjetnik želio prenijeti. Nešto poput univerzalnog pojma koji komunicira u sridu. Primjerice, kolekcija kuće Blumarine spremila se u ladicu s kidcore i Y2K-core estetikom, Balmain i Dior s bikercoreom, Valentino s barbiecoreom... Ne lažimo se, to je i lijeni način konzumiranja mode i svih trendova koji se pojave u sezoni. Ono što bi trebalo označavati društveni ili modni fenomen tako postaje samo banalizirani trend.
U cijeloj priči problem ne leži u poigravanju sa stilovima ni u izmišljanju novih trendova. Štoviše, na društvenim mrežama za generaciju Z to je dobar način izražavanja kreativnosti i poigravanja sa stilom i možda u toj silnoj izmjeni baš pronađete svoj modni izričaj. Moda uvijek reflektira trenutačno stanje društva, pa i tome možemo pripisati maniju za coreovima - dok svijet gori, utješan je takav eskapistički način razmišljanja, bijeg u neko drugo vrijeme ili mjesto - nabaciti na sebe staru bakinu haljinu s cvjetićima i zamisliti da smo na setu "Bridgertona".
Međutim, ako nas je (digitalni) svijet nešto naučio, to je da ništa nije kako se čini na prvi pogled. Kratkotrajnost trendova i njihovo banaliziranje samo umanjuju pravu važnost mode u trenutku kada se ionako čini da je u nastojanju da ponudi nešto drugačije izgubila svoj smjer, dubinu i samo postala histerična. Fragmenti ovih silnih estetika tek ponekad zažive u stvarnom životu jer u svom punom obliku u stvarnosti nemaju previše smisla. Ne zaboravimo da je odjeća sredstvo kojim se predstavljamo, ona šalje poruku tko smo ili tko želimo biti tog dana te nam može poslužiti kao oklop samopouzdanja i snage. Možda je vrijeme za me-core, odijevanje za samoga sebe, a ne za TikTok.