Jedan od najljepših primjera muške elegancije, besprijekornog stila, te danas tako rijetko viđene modne individualnosti, otmjeni je boutonnière tj. cvjetni ukras u zapučku čiji naziv i potječe od istoimene francuske riječi za zapučak. Više od petsto godina ukrašavao je muške oprave, ali i danas je ovaj ukrasni detalj svakog muškarca koji se ne libi istaknuti vlastiti modni izričaj, često viđen i mimo britanskih konjskih utrka Royal Ascot, svečanih premijera te vjenčanja na kojima je ipak najzastupljeniji.
Tradicija ukrašavanja cvijećem potječe iz vremena starih Asteca (oko 2000 godina prije Krista) čija su se plemena resila cvijetom ili buketima cvijeća određenih boja kako bi se razlikovala prilikom sportskih događanja. Smatra se da su se na isti način označavala različita plemena i u starom Egiptu. Cvijeće je pomagalo i u raspoznavanju na bojišnici tijekom engleskog "Rata ruža" u 15. stoljeću kada su vojnici Lancastera nosili crvenu, a vojnici Yorka bijelu ružu. I tijekom Prvog svjetskog rata, na bojišnici Ypresa, britanski su vojnici nosili bijele ljiljane kako bi pripadnike vlastite trupe u inače blatnjavim uniformama mogli lakše raspoznavati.
Ipak, porijeklo boutonnièrea treba tražiti u vremenu renesanse. Prvotna mu je funkcija bila da štiti od nesreće, zla i bolesti, a ugodnim mirisom od onih neugodnih. I unatoč tome što cvijeće ima žensku konotaciju, tijekom povijesti, često se povezivalo sa muškarcima. Kada je npr. francuski kralj Charles VIII došao u Napulj 1494., lokalno mu je stanovništvo izradilo i predalo vijenac od ljubičica kojim se rado okitio. S vremenom se moda drastično mijenja, a uz tkanine s cvjetnim uzorcima i cvijeće postaje dio muške garderobe o čemu svjedoči portret kapetana Williama Wadea od Batha koji u najgornjem otvoru za dugme na kaputu ima buket cvijeća. U to vrijeme reveri kakve poznajemo danas još nisu postojali već se tadašnji dugački kaput redengot često nosio otkopčan pri vrhu te je taj otvoreni dio kaputa podsjećao na današnji rever. Iako za to nema konkretnih dokaza, prema nekim izvorima zasluga za nastanak boutonnièra pripisuje se princu Albertu koji se navodno na taj način htio ukrasiti cvijećem koje mu je na dan vjenčanja 1840. darovala buduća supruga, kraljica Viktorija. No poznato je da je i ranije mnogo muškaraca nosilo boutonnière. U prilog mu je išla i romantičarska fascinacija prirodom, lajtmotiv 19. stoljeća, pa je ovaj elegantni ukras vrlo brzo postao mondeni dodatak muškoj garderobi kojoj je bojom davao svježinu i vedrinu. U to je vrijeme postao popularan tzv. frock coat koji vuče porijeklo iz vojnih uniformi što objašnjava duplo i visoko kopčanje. Pisac Barbey d'Aurevilly se 1838. samoproglasio "Vitezom Reda Proljeća" rekavši da svaku večer žrtvuje ružu za svoj zapučak, a da su ruže "Red Podvezice Velikog Monarha zvanog Priroda". Dva desetljeća kasnije nastao je tzv. Deeside ili Tweedside kaput sa Ghillie ovratnikom – uzdignutim ovratnikom koji se pri vrhu preklapao i visoko kopčao s poprečnom trakom podsjećajući donekle na rusku kragnu. Kada se konačno takav ovratnik raskopčao i otvorio prema vani da bi se ovratnik košulje i kravata bolje vidjeli, gornji gumb na desnoj strani bio je okrenut prema ključnoj kosti, a na lijevoj se strani vidjela rupica kroz koju se taj gumb inače kopčao. Tako je nastao rever kakav poznajemo danas, pridodan na kragnu pod kutem.
Boutonnière je bio prepoznatljiv znak dandyja tog vremena. Nosili su ga Oscar Wilde koji bio očaran karanfilima, te Marcel Proust, da nabrojim samo neke, a taj mirisni ukras lepršave Belle Époque preživio je i Prvi svjetski rat. U 20-im i 30-im godinama prošlog stoljeća, vrlo popularni princ od Walesa, budući kralj Edward VIII, a nakon abdikacije vojvoda od Windsora, bio je vjeran bijelom karanfilu koji je odabrao i za dan vjenčanja sa Wallis Simpson zbog koje se i odrekao krune. Za njegovim modnim primjerom povele su se i holivudske zvijezde Fred Astaire i Clark Gable koje se moglo vidjeti s bijelim karanfilom, dok je Cary Grant u zapučku često nosio crveni.
S vremenom je ova lijepa tradicija počela blijediti, a uz vjenčanja, britanske konjske utrke Royal Ascot posljednji su bastion boutonnièrea gdje je dio odjevnog protokola gospode. Kraljevski odabir su bijeli i crveni karanfil, a princ Philip, vojvoda od Edinburgha, iako ljubitelj "Malmaison" karanfila, blago ružičastog cvijeta neodoljivog mirisa, redovito boju cvijeta uskladi s opravom svoje supruge, kraljice Elizabete II, dok prinčevi Charles, William i Harry preferiraju plavi različak. Unatoč zapostavljenosti, boutonnière je danas ponovo odabir modnih individualaca, a za njegov veliki povratak velikim je dijelom zaslužan sjajni Tom Ford koji ga kao pravi arbiter stila često nosi.
Danas se, uz maturalne plesove, boutonnière najčešće viđa na vjenčanjima kada se nose đurđice, karanfili ili jedna do dvije minijaturne ruže. Mladoženja tradicionalno nosi drugačiji boutonnière od ostatka muških uzvanika, a iako nije nužno, dobro ga ja uskladiti s vjenčanim buketom mladenke.
Boja cvijeta se bira prema boji odijela i prilici, a cvijeće koje se najčešće nosi je upravo karanfil od kojih je bijeli najformalniji, dok mu je bijela gardenija najotmjenija alternativa zbog svoje ljepote i mirisa, što itekako zna i Tom Ford koji ju preferira. U posljednjih su desetak godina čest odabir i ruže, orhideje, tulipani, kale te bobice hiperikuma.
Cvijeće ima i svoju simboliku, a u viktorijansko vrijeme su npr. đurđice, spomenak, šeboji i makovi označavali početak ili kraj ljubavi. Danas crvene ruže nose Englezi na dan svoga zaštitnika Sv. Georgea, plave različke nose bivši polaznici škole Harrow, a također označavaju i zaljubljenog muškarca. Jaglaci se nose na rođendan nekadašnjeg premijera Disraelija, umjetni makovi na dan kada se obilježava kraj Prvog svjetskog rata tzv. Remembrance Day, orhideje se povezuju sa političarom Josephom Chamberlainom, itd..
Ponekad se boutonnière radio i radi od svile, a može biti i pleten, no ljepotu pravog cvijeta ništa ne može zamijeniti.
Veličinu cvijeta treba prilagoditi i fizičkim proporcijama, a obično se nosi ili jedan cvijet ili mnogo malih cvjetova zajedno. Ovaj ukras nikad ne smije biti nezgrapan niti zasjeniti damu u društvu, već mora biti jednostavan i odabran s ukusom.
Boutonnière se tradicionalno nosi tako da se u zapučak na lijevom reveru sakoa stavi cvijet čiju peteljku obično pridržava mala omča ušivena sa stražnje strane kroz koju se provlači. Danas je ta omča prava rijetkost i znak je besprijekornog krojačkog pedigrea stoga ju je uglavnom moguće naći na odijelima vrhunske izrade.
Nekoć se boutonnière nosio u malenim srebrnim vazama pričvršćenim s prednje ili stražnje strane zapučka što je bilo iznimno popularno u viktorijansko i edvardijansko vrijeme. Taj je elegantni i arhaični detalj mnogima zasigurno poznat iz televizijskog serijala o Herculeu Poirotu koji ga je redovito nosio. Vaze su često bile bogato ukrašene, a uz dekorativnu, imale su i praktičnu funkciju jer su se punile vodom koja je održavala svježinu cvijeta.
I dok će neki povjesničari mode možda reći da je poetski jezik cvijeća odavno zaboravljen, a boutonnière prazna gesta te dio modne prošlosti, ovaj otmjeni detalj ostaje neokrznut hirovitim modnim promjenama pa više nije rezerviran samo za vjenčanja, kraljevske konjske utrke i druge svečane prigode. Modni trendovi prolaze, ali boutonnière, kao muški accessoir bez premca, elegancijom te neprolaznom ljepotom, i dalje ostaje konstanta dobrog ukusa i nenadmašnog stila.
