Barbaru Čeferin upoznala sam prošle jeseni na večeri u hotelu Park u Rovinju. Tada mi je pričala o svojim ljetovanjima na Pelješcu i o galeriji koju vodi već više od 20 godina. Ponovno smo se susrele upravo u tom dvoetažnom prostoru u središtu Ljubljane, u čijem prizemlju se nalazi knjižara koja u ponudi ima specijalizirana izdanja posvećena fotografiji. Na njenom katu trenutačno su izloženi radovi poznatog britanskog fotografa i aktivista za zaštitu okoliša Nicka Brandta pod nazivom "The Echo of our Voices". U galeriji je postavljeno četvrto poglavlje njegove izložbe, dok su prva tri izložena u Cankarjevom domu. Dok nam pozira pokraj njegovih umjetničkih fotografija, Barbara nadahnuto priča o Brandtovom opusu.
Kako ste slovenskoj publici odlučili predstaviti rad Nicka Brandta?
- Njegov rad pratim još od 2004. godine, kada sam vidjela fotografije iz prve serije koja se zove "On this Earth", u kojoj je fotografirao životinje i ljude u Africi. U prvi mah sam pomislila kako su doista izvrsne, ali da je kod izrade sigurno bilo puno postprodukcije. Onda sam ustanovila da nije tako, nego da je to njegov stil. Životinjama prilazi kao da portretira ljude. Kada sam ga prije nekoliko godina upoznala, pozvala sam ga da dođe u Ljubljanu. Dvije godine smo se dogovarali oko termina. Bilo mi je žao da tako značajan opus bude predstavljen samo u mojoj galeriji, pa sam se obratila Cankarjevom domu. Cjelina se zove "The Day May Break", tamo su izložena njena prva tri poglavlja, a kod nas je četvrto, "Echo of our voices", i može se vidjeti sve do 7. 9. Nick Brandt je i redatelj videa za poznatu pjesmu Michaela Jacksona "Earth Song".
Kako je počela vaša ljubav prema fotografiji?
- Imam šest godina starijeg brata koji je u maloj kupaonici dvosobnog stana u kojem smo živjeli počeo praviti fotografije. Izgleda da je ta magija pokrenula nešto u meni, uskoro sam i ja počela fotografirati, mada nisam išla u školu za fotografa. Išla sam u jezičnu gimnaziju ovdje u Ljubljani, a kada je trebalo raditi praksu, odlazila sam u časopis Delo, u kojem je moj tata radio kao jezični urednik. Odlazila sam u laboratorij kod reportera, šef im je bio Joco Žnidaršič, poznati slovenski fotograf, oni su bili moji prvi učitelji. Studirala sam španjolski jezik i etnologiju na Filozofskom fakultetu. Mogla sam možda otići u Prag studirati fotografiju, ali mislim da bih imala veliku nostalgiju za domom i da bi me to previše mučilo. Odmah na prvoj godini fakulteta, kad sam vidjela studentske demonstracije na ulici, napravila sam fotografije i odnijela ih u redakciju Mladine koja je tada bilo vrlo progresivna. Nisu ih objavili, ali su me zvali da za njih nešto radim i tako sam počela.
Jeste li tada mogli zamisliti da će fotografija biti vaš život?
- Jako me privlačila, ali zanimao me i jezik, bio je to utjecaj mojeg oca koji je bio slavist. Od rane dobi me zanimalo proučavanje jezika, otac je jako inzistirao na pravilnom izražavanju i na pravopisu. Zbog ljubavi prema jeziku vjerojatno sam i studirala španjolski jezik. Brzo mi je bilo jasno da neću moći raditi sve te stvari. Zapravo nisam nikad diplomirala, na španjolskom sam došla do diplomskog, na etnologiji su mi ostala dva mala pedagoška ispita, ali tada je došlo do promjene u mom životu. Rodila sam svoju prvu kćer Ninu. Kako sam tada bila jako naivna, rekla sam sebi sad ću roditi, pa ću onda imati dosta vremena i završiti studije. Život mi je pokazao da to nije baš tako i da nemaš puno vremena kad imaš malo dijete. Još dok sam bila trudna dosta sam fotografirala, gotovo do zadnjeg dana. Tu na Metelkovoj je bila vojarna koja je već bila napuštena, ali su je 15. 9.1993. skvotali civili i ja sam tamo došla fotografirati za Mladinu, skvoteri su prelazili preko zida, a meni je policajac otvorio vrata, pa sam ušla i fotografirala ih. Ninu sam rodila 14 dana kasnije.
Kako ste se upoznali sa svojim današnjim suprugom?
- Aleksander i ja smo se upoznali 1994. na jednoj svadbi kod prijatelja. Stariji je godinu dana od mene. Ustanovili smo da smo dotad u životu išli jedan pokraj drugog, poznavala sam njegovu sestru, išli smo u istu srednju školu i družila sam se s nekim njegovim školskim prijateljima, ali se nikako nismo susreli. Na jednoj fotografiji kod njegovog prijatelja vidi se dvorište naše gimnazije, na jednoj strani dvorišta sam ja, na drugoj je on, ali međusobno se ne vidimo.
I onda je došla ta svadba?
- Da, tu smo se upoznali i ostalo je, kako se to kaže, povijest.
Međutim, vi se nastavljate baviti fotografijom?
- Poslije Ninina rođenja dobila sam posao urednice fotografije magazina Jana, koji je tad bio vrlo popularan, otprilike kao Gloria u Hrvatskoj. Tamo sam radila šest godina. Poslije rođenja druge kćeri, Neže, 2002. godine, kad sam se vratila s porodiljnog htjela sam u redakciji promijeniti neki stvari. Željela sam osigurati zaštitu freelancerima, ali to nije bilo dobro primljeno i onda sam odlučila dati otkaz. Nisam više željela raditi u uredu. Isprva sam mislila da ću raditi kao slobodnjak. Bio je lipanj, bližilo se ljeto, kad me uhvatila ideja, kao da mi ju je netko poslao, da želim pronaći prostor koji bi bio namijenjen fotografima i fotografiji. I tako sam prije 22 godine otvorila svoju galeriju, bez ikakva prethodnog iskustva, ali s jakom vizijom što želim raditi.
Kako je suprug reagirao na tu poprilično avangardnu ideju?
- Aleksander jako vjeruje u mene, dao mi je podršku. Kao odvjetnik se u to vrijeme bavio kaznenim pravom i imao je puno posla, dok sam ja krenula u neizvjesnu priču. Vjerovala sam da će fotografi i umjetnici moći živjeti od svoga rada. Onda smo počeli ići na sajmove, prvi je bio 2009. Vienna Contemporary, a sad smo već 15, 16 godina na sajmovima. Bili smo i u Zagrebu. Mislim da je Art Zagreb jako značajan za cijelu regiju, nadam se da će ga uspjeti organizirati i ove godine. Vratili smo se nedavno iz New Yorka, jer je Amerika pravo tržište za fotografiju.
Na koji se način galerija održava?
- Dosta je tu bilo osobnog, privatnog investiranja, ali to je slučaj s galerijama i na drugim tržištima. Svatko misli da zna o fotografiji, onda dođu pa ti nude fotografije s ljetovanja ili kako im je super bilo na Maldivima… Ali toga je bilo samo na početku. Sada je sasvim drugačije.
Zanimljivo je da Slovenija ima veliku povijest fotografije, još od Janeza Puhara, koji je sredinom 19. stoljeća bio međunarodno prepoznat i priznat s invencijom fotografije na staklu. Međutim, u Sloveniji ni danas nemamo muzej ili instituciju koja bi bila posvećena samo fotografiji.
Paralelno sam razvijala i tržište, u želji da postane normalno to da ljudi kupe fotografiju. Danas ovdje imamo stalne kupce, ali je i dalje lakše prodati fotografiju strancima. Osim Amerikanaca, Francuzi također imaju kulturu kupovine fotografija i pritom kupuju i slovenske fotografe, mada ih ne poznaju. Na natječajima ministarstva dobivamo neku pomoć od države za sajmove, što nije dovoljno da bi se pokrili svi troškovi, ali mi još idemo stupanj više - ne želimo biti komercijalni, nego idemo glavom kroz zid, pa izlažemo mlade slovenske umjetnike koje nitko ne zna i imaju niske cijene, ali su dobri. Svjesna sam da nisam tipičan galerist kojeg vodi samo interes jer jako vjerujem u njih. Isto tako sam svjesna da bez Aleksanderove pomoći ne bih to mogla ostvariti i zbog toga sam mu jako zahvalna.
Kako izgleda vaš odnos?
- Mi smo prije svega ravnopravni partneri, ali uz to da on meni još pomaže. Imamo 25 godina braka iza sebe i puno godina poznanstva i prijateljstva. Iskreni smo jedno prema drugom, nema tu rezerviranosti, kaže se sve i onda može biti burno, možemo se jako brzo posvađati, ali i pomiriti.
Niste poput Georgea Clooneyja i njegove Amal koji se nikada ne svađaju?
- Mi često proturječimo jedan drugome, a na kraju uvijek dođemo do zaključka da mislimo isto, samo je princip kako ćemo doći do cilja zapravo bio drukčiji. Na kraju dođemo do toga da govorimo isto.
Pretpostavljam da se nije lako svađati s jednim odvjetnikom?
- Nije, ali sam naučila. (smijeh) Jednom prilikom sam mu to i rekla: nemoj ti meni kao da smo na sudu. U međuvremenu sam se naučila nositi s njim u tim raspravama. Inače je moj djed bio odvjetnik, moj brat je odvjetnik, najstarija Nina je odvjetnica, u mojoj familiji ima ih još.
Veliki životni preokret dogodio vam se 2016., kada je izabran za predsjednika Uefe? Kako ste vi to doživjeli?
- Aleksander je čovjek koji sve unaprijed planira i pripremi se. Ima plan A i plan B, a ja sam se puno puta prepustila i išla bez plana. Ponekad je njegova varijanta bolja, a ponekad je moja, ali kad moja strategija dođe do problema, onda ja nemam plan B. Sada sam ipak i ja počela pomalo planirati. Svi smo u obitelji znali koliko je sposoban. I ja sam od početka bila toga svjesna. Uvijek je rješavao probleme koje mu je donosio život. Isprva nisam shvaćala koliko je njegov dolazak na tu funkciju teška i istodobno velika stvar. Poklopilo se da su velike nogometne nacije bile za njega, prvo su ga podržali Skandinavci i Talijani, a onda i svi u našoj regiji koji su ga onda na to mjesto zajedno predložili. Rekao je da će se kandidirati i pitao slažemo li se s tim.
Tada ste i vi morali donijeti neke odluke?
- Neposredno prije nego što je na tim izborima pobijedio ponovio je da ćemo se, ako pobijedi, morati seliti. Razgovarali smo telefonom. Malo me je stegnulo u grlu i on je odmah osjetio moju trenutnu neodlučnost. Pitao me jesam li neodlučna, jer prije sam mu rekla da može. Rekla sam da me ne shvati pogrešno, ali da na trenutak trebam razmisliti o novoj situaciji.
Jednom davno sam forsirala da renoviramo kuću, imali smo u njoj pet polukatova i nije bila funkcionalna. Tada mi je u šali rekao: želiš li da se razvedemo sad ili malo kasnije? Toliko sam forsirala da napravimo tu renovaciju. Na kraju smo je napravili. Kada me pitao oko selidbe, rekla sam - samo da ti ponovim što si ti meni onda rekao: hoćeš li da se razvedemo sad ili kasnije? Bila je to šala, ali shvatio je što želim reći. U to vrijeme Neža je išla u srednju školu i nije se željela seliti, najmlađa Ana u osnovnu, a Nina je već bila na faksu. Onda smo sjeli i razgovarali što bi za sve nas bilo najbolje. Dogovorili smo da on prvo vidi koliki je opseg tog posla, jer tu ima puno putovanja, a onda ćemo vidjeti…
Gdje se on nalazi u ovom trenutku?
- U Paragvaju, i to na dva dana. U petak već dolazi kući. Puno mu je značilo da je mogao dolaziti kući svaki tjedan, da vidi tatu, cijelu familiju i onda smo shvatili da je to bolje. Iznajmio je jedan stan, puno putuje, a i kad dođe u Sloveniju, dolaze mu ljudi na sastanke. Kad bismo mi bili tamo, on bi svejedno putovao i brinuo bi kako je nama. Ovako zna da smo na sigurnom i da je sve u redu.
Koliko ga pratite na putovanjima?
- Mislim da će sada biti više nego prije, jer najmlađa kći Ana (20) studira hospitality u Švicarskoj, a srednja Neža (23) završava studije u Milanu. Situacija se promijenila.
Kako proživljavate stresove njegovog posla?
- Puno je stresa. Kad sam vidjela tko su ljudi koji su protiv njega i na što su sve bili spremni, jednom sam ga upitala ima li neko osiguranje, jer bilo je i prijetnji koje nisu bile ugodne. Inače ga jako puno ljudi podupire, kad to vidim, onda sam mirnija.
Imate brod na kojem nemate posadu?
- Brod je dug 21 metar i Aleksander je kapetan. Već sam se u raznim situacijama vezala s njim i tada mi proradi adrenalin, ali svaki put vidim i koliko je sposoban. Moji su roditelji imali čamac dok sam bila dijete, ljetovali smo na Pelješcu, u Mokalu, more i brod su i moje ljubavi. Kad dižem konope, dobro se osjećam, jer to volim, a Aleksander je toliko spretan i dobro njime upravlja, to je posebna vrsta slobode. Prijatelji nas često pitaju hoćemo li doploviti do Grčke ili negdje na krstarenje, kažemo da ćemo ići. Ali kada počne ljeto i krenemo uz lijepu dalmatinsku obalu, nekako nam se nigdje ne žuri.
Jednom je prilikom vaš suprug rekao da je vaš najveći uspjeh što ste ostali normalni. Kad se petkom avionom vrati iz Švicarske, istog trena ga vratite na zemlju i pošaljete ga da prošeta pse...
- U našem se odnosu ništa nije promijenilo otkako je došao na tu funkciju. I mislim samo da smo još više postali svjesni kako treba iskoristiti svaki trenutak. Imamo iste moralne vrijednosti i onda to nije teško. Uz njegovu funkciju došlo je blještavilo koje nam ne imponira. Ništa nam nije falilo onda, niti smo ovisni o bilo čemu sad. Aleksander je rekao djeci, jer cure su vidjele da odjednom dobivaju frendove na Instagramu, da to nije zbog njih, nego zbog njegove funkcije i da će proći kad funkcija završi. Sve što ćemo imati je ono što ćemo mi napraviti.
Postali ste baka i djed, Nina je dobila dijete. Kakav je to osjećaj?
- Posebna je to ljubav. Naša unučica Viva ima samo osam mjeseci i već ima pozamašnu kolekciju dresova. Kad sam bila mlada mama, to je trajalo 24 sata, a sad nije tako. Viđam je skoro svaki dan, kad god me Nina pozove, ostavim sve i odjurim tamo na par sati, a poslije toga idem natrag raditi. Kad si stariji, onda razumiješ da je život kratak i da treba uživati u svakom trenutku.