Jedini uvjet glumice Ksenije Marinković (59) za intervju i fotografiranje za Gloriju Glam bio je da sve odradimo prijepodne. Razlog je bio jasan - toga je dana prvakinja Drame zagrebačkog HNK-a morala stići u Kulturno-informativni centar kako bi, kao predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika (HDFD), objavila važnu vijest: naš kandidat za Oscara bit će film "Fiume o morte!". I u matičnom kazalištu Ksenija radi u punoj brzini - trenutačno glumi u čak pet predstava: "Zločin i kazna", "Ciganin, ali najljepši", "Genijalna prijateljica", "Nebeski svod" i "Godine". Uz to je u FAKin teatru režirala predstavu "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji", prema romanu Bore Ćosića. Tijekom karijere duge više od 35 godina surađivala je i s kazalištima poput Gavelle, ZKM-a, Histriona, Teatra &TD i Ulyssesa te odigrala više od stotinu filmskih i televizijskih uloga. Unatoč tolikom opusu i brojnim nagradama, Ksenija čvrsto stoji na zemlji i o sebi ne govori u superlativima.
Koja je vaša definicija ikone?
- Za mene je ikona netko tko u onome što radi preraste granice običnog divljenja. Kad ono što je ta osoba učinila ostane zabilježeno za vječnost kao velika stvar.
Prepoznajete li sebe u toj definiciji?
- Ne. Davno sam naučila da sebe uopće ne ocjenjujem na takav način. Mislim da će zbroj svega biti ono što sam ja. Time si i olakšavam - ne stavljam se u kategoriju bilo kakvog mjerenja. Idem za svojim interesima i impulsima. Za mene je to ispravan način. Ni inače nisam sklona svođenju i analiziranju - barem dok ne odem u mirovinu. Zašto bih se time sada bavila?
Što za vas znači ostaviti trag u umjetnosti?
- Najveći trag koji glumac može ostaviti zapravo je ono što ostavlja publici - ljudima koji ga prate u nekom kazališnom ili filmskom momentu. Nešto što promijeni postojeći narativ ili iznova postavi nove kriterije. U tom smislu, to vidim kao određenu vrstu progresivnosti, novog viđenja ili novog odnosa prema stvarima.
Što mislite da je vaša najveća vrijednost koju ste pokazali i pokazujete publici?
- Prema onome što sam kroz život čula od kolega i publike, to su hrabrost, neposrednost i jednostavnost kojom prenosim čak i najteže misli i osjećaje.
Postoji li neki projekt ili osoba za koju smatrate da je pomaknula vaše umjetničke granice?
- Mislim da je to bila predstava "Magic & Loss", koju smo 90-ih radili u ZKM-u i koja je tada bila veliki hit. Spomenula bih i Magellija, kod kojeg sam igrala prvu ulogu u Gavelli, u predstavi "Ludi dani". To je bilo revolucionarno i za mene i za hrvatsko glumište. Zatim dolazak Janusza Kice, koji je u ZKM-u režirao "Knjigu o džungli", svoju prvu predstavu u Hrvatskoj. To su ljudi koji su značajno utjecali na mene i s kojima mislim da sam napravila iskorak u karijeri. Među zadnjim projektima u kojima sam se "bacila na glavu" bio je film "Da li ste videli ovu ženu?" mladih srpskih redatelja Dušana Zorića i Matije Gluščevića, prikazan prije tri godine na Filmskom festivalu u Veneciji. Bio je to susret svjetova, jer oni su sasvim druga generacija i imaju drukčiji pogled na sve. Bilo mi je također interesantno raditi sa Zrinkom Ogrestom na filmu "S one strane", pa s Rajkom Grlićem na "Ustavu Republike Hrvatske"... Ti su mi projekti bili izazovni u svakom smislu - i za politički trenutak, i za igranje, i u načinu na koji sam se postavljala unutar svega toga.
Što vam je veći izazov - psihičko ili fizičko razotkrivanje na sceni?
- Psihičko mi je puno bitnije. Fizičko ne ljubim previše.
Jeste li opterećeni veličinom uloge?
- Nikad nisam bila time opterećena. Uvijek sam bila u ansamblima i odgajana na način da je bitno da svaki član dobije priliku i za glavnu i za sporednu ulogu. Ne mislim da je "zakucano u beton" da netko mora biti samo glavni. Nekad mi dobro dođe da sam glavna, nekad da sam malo sa strane, ali o tome ne odlučujem ja. Ne dajem si uloge, ne pišem ih i ne tražim. Sada, doduše, više odlučujem o tome što ću raditi. Neke stvari odbijem zato što mi se ne rade ili imam nekog drugog posla. Došlo je vrijeme kad trebam malo duže vremena za pripremu i više odmora. Nekad sam radila sve što mi se da - pa makar to bilo i sedamnaest sati na dan. To mi uopće nije bilo problem, no u jednom trenutku sam završila s tom fazom i prešla u mirniju.
Što biste iz današnje perspektive rekli samoj sebi na početku karijere?
- Mislim da se ništa ne bi promijenilo. Jer tada nisam slušala gotovo nikoga osim sebe. Slijedila sam neke svoje ideale i uzore koji su mi nešto značili i nastojala se tako ponašati. Vjerojatno bih si samo savjetovala da neke stvari ne uzimam toliko k srcu. Ali mislim da bi i to bilo nemoguće - jer taj savjet ne bih poslušala.
Tko su vam uzori, od koga ste učili?
- Od svih. Bila sam znatiželjna - i kao srednjoškolka i kao mlada glumica... Zapravo mislim da sam takva ostala cijeli život. I dalje pratim domaće i strane glumce, gledam kako se razvijaju i uvijek mi je netko u određenom trenutku važan. Uvijek otkrijem neku novu energiju ili način na koji netko igra scenu ili ulogu. I danas me netko može iznenaditi, dotaknuti, dati forcu i zainteresirati me. Kao mlada sam, primjerice, obožavala Milenu Dravić, Božidarku Frajt, Radu Šerbedžiju... Njega sam posebno voljela u vrijeme Akademije, kad sam gledala predstave u kojima je glumio. U jednom periodu velika inspiracija bila mi je Meryl Streep, izuzetno snažna i sistematična glumica.
Kad ste zapravo osjetili glumački poziv?
- Još kao klinka, dok sam amaterski glumila u virovitičkom kazalištu. Tada sam shvatila da se na pozornici dobro osjećam i da dobro djelujem na ljude. Glumim od osme godine, a u srednjoj školi - pohađala sam matematičko-informatički smjer za suradnika u nastavi - pomislila sam da bi to moglo biti to.
Kakvi su vam bili ciljevi, što ste očekivali od same sebe?
- Da budem najbolja što mogu biti - to mi je bio jedini cilj. Oduvijek sam bila realna. Željela sam biti glumica i da me ljudi po tome prepoznaju. Mislim da sam u tome uspjela.
Jeste li nadmašili svoja očekivanja?
- Kad imaš dvadeset godina, maštaš o tome da osvojiš Hollywood. A onda, kad dođe konkretna ponuda za inozemstvo, predomisliš se, prestrašiš... ili zatrudniš. Imala sam nekoliko takvih ponuda - neke su bile za odlazak u Njemačku, druge za ozbiljniji rad s agentima - ali tada su mi djeca bila mala i to jednostavno nije bila opcija. Danas mislim da sam točno tamo gdje trebam biti i ni za čim ne žalim.
Doista?
- Dođe vrijeme kada više nema te vrste žaljenja. Imat ću šezdeset godina i sada to više nema smisla. Smisao je u tome da odsad pa nadalje uživam u ovome što radim - sa sviješću i zrelošću koju danas imam. Žaljenje me ne bi odvelo nikamo.
Koja je vaša definicija uspjeha?
- Jako je skromna: da radim posao koji volim, da radim dobre i kvalitetne stvari, da imam dovoljno za život i da sam relativno zadovoljna.
Koje su dobre, a koje loše strane vašeg posla?
- I dobra i loša strana je to da si uvijek biran. Osim ako sam ne pronalaziš novac za vlastite projekte, pa i pišeš, i glumiš, i režiraš. No najčešće si u poziciji da te netko poziva, pa po tome često možeš odrediti i u kojoj si trenutno fazi. To zna biti jako teško, osobito kad si mlad - ako ne prođeš na audiciji, kao da ti se sruši cijeli svijet. To je psihički zahtjevno i mladi moraju biti snažni i izdržljivi. Ja sam imala sreću da sam odmah nakon Akademije dobila posao u ZKM-u. Gledajući slobodnjake i tada i sada, držim im fige da prežive i snađu se, jer to nije lako. Ako te netko odbije, ne znači da to čini iz osobnih razloga. Treba relativizirati stvari i reći si da možda nisi tip za određenu ulogu, a ne da nisi dobar glumac. Neke je trenutke teško podnijeti, ali važno je naučiti ih preživjeti i ostati uporan.
Imate li tremu prije izlaska na pozornicu ili pred kamere?
- Uvijek. Najbolje se to rješava dobrom pripremom. Ako sam dobro pripremljena, dovoljno je malo disanja prije početka i onda mogu napraviti ono što sam uvježbala. Moj ritual je ponavljanje cijele predstave, cijelog teksta. Volim biti na miru, da me se ne ometa, da na pozornicu dođem čista - bez suvišnih misli.
Nosite li uloge kući?
- Dok radim, uloga je uvijek sa mnom. Puštam je od sebe kad film izađe, a nakon predstave ulogu spremim u jednu malu ladicu i vadim je kad se predstava obnavlja.
Odakle crpite energiju kad ste umorni?
- Iz pete, iz Supradyna, iz energetskog pića, iz kave...
Što radite kad ne radite?
- Ništa. Gledam filmove i serije, čitam, družim se s prijateljicama i prijateljima.
Što za vas predstavlja luksuz?
- Ono što rijetko radim - a mislim da bih trebala češće - jesu masaže. Luksuz bi bio i otputovati negdje, posvetiti se sebi na neko duže vrijeme. Odlučila sam da ću u jednom trenutku to početi raditi.
Jeste li opterećeni fizičkim izgledom?
- Htjela bih biti najljepša i najzgodnija, ali sam toliki hedonist da sam morala voditi ozbiljan razgovor sama sa sobom. Na kraju sam shvatila: ako baš bude velika frka, možda ću skinuti kilograme, a ako i dalje budem imala posla - može ostati i ovako.
Čemu ne možete odoljeti?
- Svemu! Slatko, slano, pa opet slatko, pa opet slano... Volim jesti sve i sve mi je zanimljivo - voće, povrće, meso, kolači, sve živo!
Bavite li se tjelovježbom?
- U tom smislu se posvećujem sebi. Pronašla sam trenera s kojim sada radim, jer godine nose svoje. Treba održavati kondiciju, posebno na slabijim mjestima poput leđa, kukova i koljena. Morala sam se time pozabaviti kako ne bih ostala ukočena. Riječ je o kombinaciji joge i pilatesa, vježbama za rastezljivost i učvršćivanje mišića.
A što je s učvršćivanjem lica?
- Jednom sam išla na botoks, a inače se njegujem hidratantnim kremama. Nanesem je u debljem sloju, da sve bude bijelo, i onda pustim da se sama upije.
Iduće godine slavite jubilarni, 60. rođendan. Što ste s vremenom najviše spoznali?
- Da se od tridesete psihički ne stari. Tu negdje se ostane zauvijek.
Jeste li postali bolji prema sebi?
- Jesam. Prije sam bila jako stroga prema sebi i stalno samu sebe "bičevala". Trebalo je puno vremena da se toga riješim, da razumijem svoje motive i da si, u krajnjoj liniji, oprostim greške koje sam napravila. Negdje oko pedesete to je sazrelo, a možda sam se jednostavno i umorila.
Vaša kći Korana ovog je lipnja rodila djevojčicu Lunu - kako vam zvuči riječ "baka"?
- Odlično! Ne bi čovjek rekao, ali osjećam se mlađe zbog toga. Kako ono kažu - roditelji su tu da djecu odgajaju, a bake i djedovi da ih razmaze.
Koje su bile vaše odgojne metode prema kćeri i sinu?
- Nastojala sam zadržati odnos roditelj-dijete, jer mi je to bilo prirodnije nego biti njihova najbolja prijateljica. Ali smo o svemu puno razgovarali. Generalno mislim da sam bila liberalna.
Kad biste svoj život morali sažeti u jednu misao, koja bi to bila?
- "Moglo je biti i gore." Ne, čekajte... "Život je putovanje."
Gdje se vidite u budućnosti?
- Kao jako zadovoljna baka - koja se dobro zabavlja.