U mojem idealnom castingu - Goran Navojec bio bi James Bond. Ne onaj klasični, fiktivni 007 s koktelom u ruci i hladnim pogledom, već agent s dodatnim moćima koje dolaze iz backstagea njegovog srca. Bio bi stvaran. Njegov zadatak? Spasiti planet od sumnje, zaborava i lošeg ukusa. Mogli biste ga nazvati kad god svijetu ponestane smisla ili šarma. Na ovu moju konstelaciju uvijek se samo nasmije - s decibelima prepoznatljivog hrapavog basa i osmijehom koji bi mogao osvijetliti srednje veliki grad.
Ako ga niste sreli uživo, lako biste mogli pomisliti da je Goran Navojec "samo" još jedan talentirani glumac. Ali on ne dolazi na intervju. On se dogodi. Navojec se ne boji ni tišine ni istine. S njim brzo upadnete u emotivnu centrifugu: ljubav kao revolucija, filozofski rafali, poetski i književni citati, misli o prolaznosti, prava žena, stvarnost roditeljstva i iluzija starenja. Tako smo se vozili kroz spektar života - smijali se punim plućima i šutjeli gdje je trebalo. Jer Goran zna da nije sve smiješno, ali da se svejedno vrijedi smijati. Bio je trenutak da ponovno čujemo njegovu mješavinu ranjivosti i snage - onu koju prepoznajemo kod velikih ljudi i još većih glumaca. Moj diktafon je pretvorio u poetski mikrofon, a editorijal u Galeriji Klovićevi dvori postao je improvizirani kazališni festival - lud, strastven i neponovljiv poput BOK-a u Bjelovaru. Kad je otišao, atrij je bio topliji za deset stupnjeva. Ljudi su se smješkali bez razloga, kava je imala aftertaste sreće, a dan je dobio dijagnozu - karizmatski Navojec poremećaj.
Kakav je soundtrack tvoje trenutne životne faze? I bujaju li ljudski strahovi s godinama?
- Moja trenutna faza je takva da se životu radujem kao malo dijete. Naravno da nije svaki dan isti. Naravno da mi život izručuje izazove iz svih smjerova, ali generalno, kad otvorim oči ujutro, kao da je pukla klapa i da sam čuo: "Akcija!" Mislim da se ljudski strahovi s godinama samo povećavaju. Oni neriješeni bujaju kao gruda snijega koja se kotrlja niz neku bilogorsku padinu. Jako puno nas (pogotovo u zapadnom svijetu koji volimo nazivati zapadnom civilizacijom, a od toga svega izgleda da sve samo negdje zapada) unijelo je toliko shizofrenije u svoj život. Toliko straha i očekivanja. Odmalena nas uče da mislimo o tome što će drugi misliti. Ne samo što će reći nego i što će misliti. Te rečenice čujemo i one postaju naši unutrašnji korektivi i demoni. Tad se počinjemo cenzurirati i kastrirati. Počinjemo opsesivno razmišljati što će drugi misliti. To je strah broj jedan. Uvijek se pitam, da je ovaj dan moj posljednji dan života, bi li mi to uopće palo na pamet. To bi u suštini trebalo biti totalno neprirodno ljudskom biću. Ljud - sko biće treba imati hemingvejski duh i slaviti život. Slaviti priliku da smo tu toliko malo godina koliko jesmo i što nas briga što će tko misliti.
Ljubav kao stanje, ljubav kao odnos, ljubav kao ljubav. Što nam Goran Navojec može reći o svim formatima ljubavi i što je za njega ljubav?
- Ja mislim da je potražnja za ljubavi na nesvjesnom nivou veća nego ikad. U smislu nekog sociološkog fenomena djeluje mi kao da se ljudi danas trude sakriti svoju potrebu za ljubavi, kao da je se boje tražiti dovoljno otvoreno. Samim time to onda djeluje kao da možemo o ljubavi razgovarati kao o robi na tržištu, odnosno da je potražnja za ljubavi mala. To je daleko od istine. Mislim da je vrijeme da se u ovom cijelom ludilu trenutka na našoj baloti zemaljskoj koju svi dijelimo, a prema njoj se odnosimo nažalost kao prema nečemu što možemo iskoristiti i baciti, ljubav počne jednostavno iskreno tražiti. Trebala bi se pokazivati naša potreba za ljubavi, jer sve nas ovo vodi u jedan stravičan cinizam i aroganciju i u jedan odnos koji ni po čemu nije primjeren ljudskom srcu. Makar mi gledamo oko sebe. Svijet se pokušava postaviti kao da je to pravi put, a taj put je krivi. Pravi put je upravo da će ti se ljubav sama dati. Traži je, bit će ti dana. Vapaj za ljubavi ne umanjuje čovjeka, nego ga uvećava.
Jesi li odgajajući sina došao do nekih roditeljskih trikova koje nam možeš prodati?
- Mi bismo svi voljeli da djeca slušaju što mi govorimo, a da ne gledaju što mi radimo. Oni rade upravo obratno. Gledaju što radimo, gledaju nas kako se ponašamo, a manje nas slušaju. Više se prave da nas slušaju. Barem sam se ja tako ponašao kao mali. Nemam savjet za odgoj. Svi se trudimo. Usput griješimo i iz tih grešaka učimo i rastemo zajedno s našom djecom.