Klavir je doista moja produljena duša. To je jedini način na koji funkcioniram. Sviram kad mi je teško. Sviram kad mi je lako. Sviram sva svoja stanja… Tako je Maksim Mrvica govorio 2019., kada je bio zvijezda covera Glorije Glam. Šest godina kasnije, taj produljeni dio njegove duše odveo ga je daleko - do globalnih pozornica, milijunske publike, do statusa planetarno prepoznatog umjetnika. Ali i natrag - u njegov Šibenik, gdje ga zovu jednostavno Maksim, susjed, onaj "naš mali" koji je uspio.
Ovog studenog Maksim Mrvica stiže u Lisinski, i to ne jednom, ne dvaput, već tri večeri zaredom. Tri rasprodana koncerta. Tri eksplozije energije, zvuka i emocije. Dvorana neće biti samo koncertni prostor - postat će trance-zona, zajednički puls između čovjeka i klavira. Jer ono što Mrvica izvodi na pozornici nije sviranje - to je tijelo u ekstazi, instrument koji pjeva, svjetlo koje diše.
Njegovi koncerti nisu samo kulturni događaji - to su doživljaji koji se pamte fizički: u trncima kože, u suzama koje iznenade, u usklicima koji prerastu u ovacije. Baletani, laserski show, orkestralni aranžmani - sve to dolazi u paketu s njegovim bravurama. No iza spektakla stoji - tišina. On je čovjek koji nakon najveće buke ulazi u tišinu. U svoj unutarnji svijet.
Iza ove moćne priče stoji onaj dječak iz Šibenika koji je u mirisu mora i kamena, u smijehu doma i toplini obitelji, prvi put osjetio da svijet ima ritam.
Kao osmogodišnjak odlazio je u kuću prijatelja koji je imao klavir. Sjeća se te crne kutije, njezine nevjerojatne i neopisive privlačnosti. Koristio je svaki trenutak da dodiruje tipke, a potom kod kuće glumio da svira… po praznom stolu. S nepunih devet godina, s potpuno iskristaliziranom željom koju nitko nije mogao zaustaviti, rekao je mami: "Upiši me na klavir!" U obitelji nitko nije imao glazbeno iskustvo ni obrazovanje - to je bila njegova misija, neobjašnjiva i snažna.
Imao je sreće - naišao je na Mariju Šekso, profesoricu koja je znala kako u dječaku rasplamsati ljubav prema glazbi. Bio je rat, granate su padale po Šibeniku, život je bio sve samo ne jednostavan. Ali Maksim je imao glazbu. I imao je Šibenik. Grad koji ga nikad nije gledao kao zvijezdu, već kao svog. To je, kaže, njegov tajni sporazum s gradom: on govori sve najbolje o Šibeniku, a zauzvrat ga ljudi tretiraju kao člana obitelji.
Od tada je nastupao u najvećim svjetskim arenama i pozornicama: Royal Albert Hall u Londonu, Opera House u Sydneyju… Svjetsku prepoznatljivost stekao je albumom "The Piano Player" (2003.), koji je postigao platinastu nakladu u 57 zemalja. Tijekom karijere izdao je 13 studijskih albuma, nastupao na više kontinenata i prodao više od četiri milijuna ploča. U Kini, zemlji u kojoj 40 milijuna ljudi svira klavir, Mrvica je pijanistička rock-zvijezda; jedini je stranac koji je svirao na kineskoj Novoj godini pred milijardu gledatelja, unoseći koncert u Guinnessovu knjigu rekorda.
Na njegovim koncertima publika pleše, plače, kliče i snima, a nakon nastupa čuvaju ga kordoni policije dok obožavateljima dijeli autograme - trenuci koji govore koliko je njegova glazba moćna.
Poput Beatlesa, popularan je i gotovo mitski: njegova glazba pokreće milijune.
Mrvica je paradoks suvremene umjetnosti: planetarno prepoznat, a posve tih; umjetnik koji obuzima dvorane do granice ekstaze, a nakon toga nestaje u svom unutarnjem svijetu. U privatnosti ostaje posve miran i povučen. Voli svoju obitelj, prijateljstva i ulogu oca smatra najdragocjenijim poklonom života. Budi se uz Bacha i Mozarta, jutarnju meditaciju, obožava putovanja koja mu omogućuju da diše i razmišlja…njegova glazba može biti i krik i molitva, i ekstaza, i sve ono što se ne može reći riječima. A Maksim Mrvica, tiha ikona, ostaje onaj rijetki umjetnik koji se ne da objasniti, nego samo osjetiti.
Lisinski u studenom - rasprodan. Tri večeri. Prvi put ste na toj pozornici nastupili s 18 godina. Kako se osjećate danas kao pijanistički virtuoz u dvorani u kojoj ste nekoć bili umjetnički početnik? Osjećate li poseban odnos s domaćom publikom?
- Svoj prvi Lisinski pamtim gotovo fizički - onaj osjećaj da sam tek na početku, ali i da pred sobom imam beskonačnost. Danas, nakon svih tih godina i pozornica svijeta, povratak u tu dvoranu uvijek u meni budi nešto nježno, gotovo intimno. Kao da u Lisinskom nisu samo zidovi i sjedeća mjesta, nego i uspomene na sve što sam proživio. Publika je domaća, moja, ona koja me prati od prvih koraka - i taj odnos je jedinstven. Kao da se svaki koncert pretvara u susret starih prijatelja, u razgovor koji traje desetljećima.
Vaš novi album "Segmenti" spaja ABBU, Queen, Chopina i Čajkovskog - kombinaciju koja zvuči gotovo nadrealno. Iz kojeg unutarnjeg prostora crpite takvu imaginaciju? Kako dolazi inspiracija kad granice između žanrova nestaju?
- Crossover za mene nikada nije bio žanrovska igra, nego potraga za novim prostorom glazbe. Na početku su to bili elektronički ritmovi isprepleteni s klasikom, a danas mi je izazov uzeti pjesmu koju svi znaju - recimo ABBU ili Queen - i pretvoriti je u nešto što zvuči poput simfonije. Volim kada se melodija razvije do te mjere da može stajati uz bok Chopinu ili Čajkovskom, ali da i dalje zadrži svoju izvornu srž. Inspiracija dolazi iz znatiželje: što će se dogoditi ako se granice jednostavno izbrišu? Kada pop zvuči kao klasika, a klasika kao suvremena glazba - nastaje čarolija u kojoj publika iznova otkriva i jedno i drugo.
Na turneji ste gotovo cijele godine - 70 gradova, milijuni gledatelja: Kina, London, Pariz, Singapur... Kad konačno sletite u Hrvatsku, kako izgledaju ti trenuci? Je li dom za vas mjesto odmora, tišine i obnavljanja? I osjećate li još pripadnost nekom fizičkom mjestu?
- Dom za mene ima nekoliko slojeva. Zagreb je sada moje uporište - tamo je moja kći i to me veže najdublje. Šibenik je uvijek ostao mjesto mojih korijena, ulica djetinjstva i obitelji. A onda ljeti bježim na more, na svoj otok i na Jadran gdje se potpuno regeneriram. Nakon sedam mjeseci turneja, putovanja i buke, povratak u ta mjesta djeluje kao povratak u vlastitu tišinu. To su trenuci u kojima mogu disati bez pritiska, šutjeti bez objašnjenja i jednostavno postojati. Hrvatska je moj dom, iako sam građanin svijeta. U tim prostorima uvijek pronađem sebe.
Poznato je da na dan koncerta imate gotovo asketski režim - bez sunca, bez teretane, bez vježbanja. Zvuči poput tišine prije oluje. Kako se tada uzemljujete i fokusirate? Imate li osobne rituale ili tehnike rada na sebi?
- Dan koncerta za mene je svečanost, baš kao što je moj profesor Krpan znao reći. Tada čuvam svu energiju - i fizičku i mentalnu - samo za pozornicu. Ne opterećujem tijelo vježbanjem niti um nepotrebnim zadacima. Vježbam u glavi: prolazim note, dionice, cijele kompozicije u tišini, dok šetam. To je moj način da glazbu u sebi učinim kristalno jasnom. Prehrana je lagana, meditacija svakodnevna, a razgovori rijetki. Toga dana živim u nekoj vrsti unutarnje tišine - jer znam da će navečer nastup biti poput erupcije i sve što sam štedio mora izaći van.
Za vas su rekli da svirate brže od svjetlosti. "Bumbarov let" u 56 sekundi - dok drugima treba toliko da izgovore naziv skladbe. Koji je "tajni algoritam" te nevjerojatne brzine i preciznosti?
- Brzina je samo jedan sloj. Ona sama po sebi ne znači ništa ako nema smisla i emocije iza svake note. Istina, rodio sam se s predispozicijom za taj tehnički aspekt, ali to ne bi vrijedilo ništa bez tisuća sati vježbanja, rada na jasnoći i sigurnosti. Kad sve sjedne - kada ruka i um postanu jedno - onda se može postići i ta brzina koja zvuči nevjerojatno. Ali za mene je važnije da i u toj brzini publika čuje melodiju, osjeti priču. Tehnika je alat, a svrha je uvijek glazba.
Na vašim koncertima publika pleše, plače, kliče, snima… A potom u tišini stane u red za autogram. Što je za vas ona druga, tiha i ponekad iscrpljujuća strana te eksplozivne energije?
- Da, to je onaj element koji vjerojatno svi glazbenici dožive. Na dan velikog koncerta uzbuđenje raste, pripremam se mentalno i fizički, a onda na pozornici ja i bend potrošimo nevjerojatnu količinu energije. Adrenalin je svuda u zraku. Nakon toga slijedi susret s fanovima - potpisivanja koja znaju biti burna, pa ponekad čak trebamo i policiju ili osiguranje. Kad sve to stane, odem u hotelski apartman i nastane tišina. Skok je ogroman - iz buke i energije u prazninu. Često ne mogu odmah zaspati pa nas menadžeri vode na večere ili u klub, no najčešće završim sam u sobi, pokušavam se smiriti jer sutra krećemo dalje. I da, zna biti teško.
Ravnoteža između discipline i karizme kod vas izgleda kao sklad, a ne kontradikcija. Kako ga njegujete?
- Disciplina mi nikad nije bila teret. Kao klasični pijanist od malih nogu sam naviknut na strogi rad. U mojoj profesiji sam sebi moram biti najstroži kritičar - i to jesam. Nakon koncerta nitko mi ne treba reći kako je bilo, najbolje to znam sam. Perfekcionizam zahtijeva da budem strog i to prihvaćam.
Kako izgleda vaša zona komfora? Opišite nam običan dan.
- Ako sam na turneji, slobodan dan znači - priroda. Moji asistenti i menadžer znaju da me tada treba odvesti u park, planinu, šetnju - priroda me smiruje i resetira. Kod kuće dan počinje kavom, to mi je ritual. Jutro je moje vrijeme, uvijek uz klasičnu glazbu - Mozart, Bach, opera. Tada i najbolje vježbam. Poslije ručak s kćeri ili prijateljima, popodne šetnja, teretana ili trčanje, a navečer večera, kino ili druženje.
Postoji li nešto što Maksim Mrvica još nije odsvirao, a potajno priželjkuje?
- Za ovaj album svirao sam, među ostalim, kompoziciju pod nazivom "Prokofjev Fantasy", razrađenu u tri dijela. To je jedna od najzahtjevnijih skladbi koje sam ikada izveo. Treći dio fantazije sadrži kodu iz Trećeg klavirskog koncerta Prokofjeva - sažetak cijelog koncerta, koji se ubraja među najteže stranice klavirske literature. Nevjerojatno kompleksno, s tisućama nota, a traje tek minutu i pol. Trebalo mi je dosta vremena da u potpunosti shvatim koncept i razumijem svaki detalj.
Za mene su izazovi poput ovog posebno zanimljivi. Prokofjev je moj omiljeni skladatelj, a njegovi klavirski koncerti prava su remek-djela. Kad sam uspio ovladati kodom Trećeg koncerta, već razmišljam o kodi prvog stavka Drugog klavirskog koncerta - također zahtjevnoj i tehnički izazovnoj.
Osim toga, Stravinski i njegovi baleti su djela kojima bih se volio posvetiti, obnoviti ih, obraditi.
Očinstvo ste više puta spomenuli kao najveću životnu školu i vaša dvadesetogodišnja kći Leeloo je centar vašeg svemira. Kako izgleda svijet superstara kada ga gledate očima oca?
- Moja kći je uvijek bila i uvijek će biti najvažnija na svijetu. Bez obzira na koncerte, ovacije i putovanja - povratak kući, u Zagreb ili Šibenik, i vrijeme s njom moj je najljepši trenutak i najveći smisao života.
Nakon milijuna albuma i stotina pozornica, što vas danas pokreće?
- Na sceni sam od devete godine i nakon više tisuća nastupa još uvijek me veseli taj osjećaj. Raduje me kontakt s publikom, ali i putovanja - posebno u zemlje u kojima nikad nisam bio. Putovanja, nova mjesta, novi repertoar, komunikacija s publikom - to je nešto što me uvijek pokreće.
Kako danas njegujete unutarnji mir? Imate li svoje metode?
- Najviše meditacijom i prirodom. Kad god imam pauzu, odem u šetnju - sam ili u društvu, svejedno. Priroda me najviše vraća u ravnotežu. Meditacija je moja svakodnevna rutina.
Vaš modni izričaj oduvijek je autentičan. Je li moda za vas osobni izraz?
- Moda je uvijek bila važan dio mog života. Kad sam bio mlađi, mijenjao sam sve moguće boje kose. Danas to više ne radim, ali i dalje eksperimentiram. Moda je i sastavni dio mog posla jer scenski nastup ima snažan vizualni aspekt. Imam svoj stil koji godinama ostaje prepoznatljiv, ali ga polako nadograđujem. Ne volim biti uniformiran, volim individualnost. U shopping često idem s prijateljem i stilistom grofom Curtisom - najčešće u Milano i Pariz, gdje obnavljamo garderobu za nastupe.
Što jedu klavirski virtuozi. Postoji li neka tajna veza između talenta i hrane?
- Kad je riječ o hrani, s obzirom na to da sam toliko putovao svijetom, uvijek volim probati nešto novo. Zapravo volim kuhinje iz cijelog svijeta. Najdraža mi je francuska - bogata i raskošna - a odmah iza nje japanska, potpuno drugačija, čista i jednostavna. Jako volim i kinesku kuhinju. Inače se hranim prilično zdravo, pa kad se želim počastiti, to su obično pizza ili hamburger. To mi je neka mala nagrada.
Kad ste pod stresom, što vas vraća radosti?
- Najviše kći, obitelj i prijatelji. A onda i priroda, šetnje, vježbanje. Zanimljivo, i klavir - sviranje me također zna potpuno smiriti.
Kako danas gledate na pojam uspjeha?
- Uspjeh mi je i dalje nit vodilja, ali nekad sam bio opsesivniji. Danas, s 50, smireniji sam - ako se nešto dogodi, dobro, ako ne, opet sam zadovoljan. Ostvario sam puno, ali nisam ljubitelj dijelova slave koji idu uz to - pažnje, izloženosti. Privatna sam osoba. Više me zanima umjetnički aspekt mog posla, a manje ono sa strane.
U svijetu koji stalno viče: "više, brže, jače" - kako ste naučili reći "dosta"?
- Jako sam discipliniran i puno radim, ali kad odlučim stati - stanem. Ljeti, primjerice, gotovo tri mjeseca ne radim ništa vezano uz posao. Ne sviram i potpuno se odvojim. Plovim i nestanem. To je vrijeme mog potpunog odmora i resetiranja. Moj producent zna da me se tad ne može dirati. Ne reagiram na vanjski svijet. Jesen mi je najintenzivniji dio godine pa tada radim punom snagom. Mislim da sam pronašao ravnotežu između intenzivnog rada i potpunog odmora.
