Kada književnost uđe u srž stvarnosti, balansirajući na tankoj liniji između osobnog i univerzalnog, tada nastaju priče koje odjekuju dugo nakon što ih pročitamo. Upravo takva je nova zbirka kratkih priča Ivane Bodrožić (42), znakovito nazvana "Fikcija", objavljena u izdanju Frakture. Iako naslov sugerira odmak od stvarnog, njezine priče duboko su ukorijenjene u život, prožete iskustvima, emocijama i prepoznatljivim situacijama s kojima se mnoge žene mogu poistovjetiti. Ivana Bodrožić odavno je dokazala da spisateljski talent nije samo pitanje stila već i hrabrosti - hrabrosti da se progovori o onome što često ostaje neizgovoreno. Bilo da piše o svakodnevnim strahovima žena, traumama, nasilju, majčinstvu ili nesigurnostima koje se prenose generacijama, njezini likovi oblikovani su autentično i s posebnom pažnjom prema detaljima koji odražavaju društvenu stvarnost. U "Fikciji" Bodrožić se poigrava granicama između osobnog i izmišljenog, istražujući kako književnost može ponuditi istinitiju sliku stvarnosti od samog života. Njezin spisateljski glas moćan je upravo zato što ne okoliša - piše o strahovima, traumi, gubicima, ali i o ljubavi, solidarnosti i sitnim pobjedama koje znače život. Kroz njezine priče proživljavamo vlastite nesigurnosti, prepoznajemo društvene nepravde i osjećamo kako nam se svijet, barem na trenutak, slaže u jasniju sliku. U razgovoru za Gloriju Glam otkriva kako je nastala njezina nova zbirka, koje su joj teme bile najzahtjevnije, zašto književnost vidi kao moćan alat borbe za ženska prava te kako se njezin osobni i spisateljski svijet isprepliću. Također, govori o ženskoj solidarnosti, sindromu varalice i o tome zašto su žene često prisiljene preoblikovati vlastite priče kako bi bile ozbiljno shvaćene.
S obzirom na to da priče u vašoj zbirci "Fikcija" djeluju vrlo osobno i autentično, je li naslov neka vrsta provokacije ili igranja s idejom granice između stvarnog i izmišljenog?
- Otkad su se književnost i pričanje priča počeli analizirati, uvijek je centralno pitanje, je li to bilo baš tako ili je izmišljeno, odnosno gdje se nalazi tanka linija između stvarnosti i fikcije. Rekla bih da je srce onoga o čemu pišemo uvijek na neki način proživljeno i autentično, teško je pisati o zaljubljenosti ako je nikad niste osjetili, ali vaše spisateljsko umijeće dolazi do izražaja tek kada pokažete vještinu u pričanju priče. Pomalo se jesam poigrala s naslovom s obzirom na to da u pričama ima motiva iz mog privatnog života, ali ono što mi je u konačnici bilo najvažnije jest da priča "drži vodu".
U uvodu spominjete da podučavate ljude kako pisati priče. Je li vam lakše pisati ili podučavati?
- Pisanje i prenošenje vlastitog iskustva pisanja drugim ljudima zapravo su dva lica istog novčića. Da biste dobro prenosili znanje i iskustvo, morate voljeti i razumjeti proces nastanka teksta, a da biste pisali, morate biti otvoreni ljudima i njihovoj percepciji stvarnosti. Ponekad niti jedno nije lako, ali meni je oboje trajna strast i inspiracija.
Vaše su priče često isprepletene osobnim i društvenim traumama. Kako postavljate granicu između fikcije i autobiografije?
- U životu se stvari događaju jedna iza druge, dok se u književnosti moraju događati jedna zbog druge, što znači da moraju biti dobro motivirane kako bi nam taj tekst bio logičan i uvjerljiv. S druge strane, u životu često izostaje logičnost pa tako ne možemo transkribirati život (ma koliko bio zanimljiv) i očekivati da će od njega samim time ispasti dobra književnost. Granica koju ste spomenuli mora biti porozna pa tamo gdje treba morate lagati kako biste stvorili istinitiju stvarnost.
Koja vam je priča u ovoj zbirci bila najizazovnija za napisati i zašto?
- Možda priču o trudnoći i porodu koja je dijelom ispričana u muškom rodu, a počinje rečenicom: "Znaš ono kad si trudan…" Puno puta sam čula da žene sasvim nesvjesno dok prepričavaju neko vlastito iskustvo, prebacuju ga u muški rod, vjerujem da taj refleksni čin ima veze sa željom da nas se shvati ozbiljno, odnosno da se od jednog specifično ženskog iskustva, kroz jezik, načini univerzalno ljudsko. Kad krenete analizirati jezik i o njemu razmišljati, svi društveni odnosi i sustavi vrijednosti, pokazat će vam se u njemu.
U jednoj od njih tematizirate pole dance kao čin preotimanja prostora koji je tradicionalno gurnut u pornografiju i podzemlje. Vidite li to kao metaforu šire borbe žena za pravo na vlastito tijelo i izražavanje bez društvene osude?
- Naravno, slika žene je vrlo često, čak i kod vrhunskih muških autora, dolazila u samo dva izdanja; svetica ili majka koja je gotovo aseksualna, submisivna i kao takva, ne naročito zanimljiva junakinja, posebno ako je prešla trideset i petu. S druge strane, tu je mračna zavodnica, pretjerano sekularizirana koja je rijetko dolazila u kombinaciji s karakteristikama ove prve. Promjene se naziru, ali ako se na bilo koji način dotaknete prava na vlastito tijelo, erotičnost, seksualnu želju, a niste unutar heteronormativnog kalupa, riskirate društvenu osudu.
Mislite li da i književnost može biti način zauzimanja prostora i moći za žene?
- Apsolutno, ona to mora biti. Književnost opisuje naše živote i mi moramo o njima svjedočiti na autentičan i umjetnički relevantan način, paralelno s tim, priče o našim životima, kada su dobro ispričane i imaju širok doseg, one onda taj sustav vrijednosti koji živimo povratno učvršćuju. Toliko je glasova u povijesti dobilo svoje ljudsko lice i solidarnost upravo zahvaljujući umjetnosti.
Ženska tijela, nasilje, trauma i svakodnevni strahovi - vaše teme seciraju stvarnost žena. Koliko vam je bilo emocionalno zahtjevno pisati o tim temama?
- Vjerojatno u jednakoj mjeri koliko je, nama ženama, ponekad to iskustvo zahtjevno živjeti. Priče u kojima se susrećete s muškarcima koji vam pokazuju spolovilo (a ne znam niti jednu ženu kojoj se to nije dogodilo), povratak kući u noćnim satima kada pomislite da bi vam muškarac iza vas mogao nešto napraviti, nedovoljnost u pokušaju da izvrsno odigrate sve uloge, profesionalne, majčinske, partnerske; patroniziranje u profesionalnom okruženju samo zato što ste žena. Sve je to dio naših iskustava, a pisanje o njima zapravo je ljekovito jer u takvim pričama vi konačno imate kontrolu nad tim narativom.
Vaša književnost ima snažan društveni komentar. Kako vidite ulogu književnika u današnjem svijetu?
- Mislim da je ona oduvijek bila ista; moći imati iskošeni pogled na svijet koji će vam dati uvid u odnose, duh vremena, sustav vrijednosti, uvjetovanu vezu između društva i intime. A onda to zapisati na način da i drugi imaju koristi od toga, vodeći računa o umjetničkoj vrijednosti i etičkom okviru koji se bori za dostojanstvo svakog čovjeka.
Jeste li ikada doživjeli cenzuru ili pritisak zbog tema koje obrađujete?
- Cenzuru nisam, uvijek sam birala svoje suradnice i suradnike te imala sreće da se radi o ljudima otvorena uma i spremnima na umjetnost. Prije dosta godina pisala sam tjednu kolumnu u jednim novinama i nakon što su odbili objaviti naručeni tekst, prekinuli smo suradnju.
U jednoj priči opisujete promociju knjige u rodnom gradu gdje se gotovo nitko nije pojavio. Kako ste se osjećali u tom trenutku i mislite li da će se to ikada promijeniti?
- Pa mislim da je sve o tom trenutku sažeto u priči pa ne bih širila obrazloženje u nekom drugom smjeru, ali postoji nešto što je gotovo žanr, a to je odnos pisca i zavičaja. Rijetko kada se dogodi da je za života pisca taj odnos harmoničan, s obzirom na to da pisac ili spisateljica moraju biti lojalni svom tekstu, a ne zavičaju ili domovini. Stoga je vrlo moguće da će se jednoga dana promijeniti.
Što mislite o ženama koje jedna drugu prosuđuju, međusobno se natječu ili sabotiraju. Mislite li da je ženska solidarnost mit ili da ipak postoji, ali u specifičnim okolnostima?
- Ženska solidarnost svakako nije mit, niti jedna od nas ne bi preživjela ovaj život da joj neka druga nekad nije otvorila vrata, dala savjet, pričuvala djecu, ona se ne odnosi samo na profesionalni život. S druge strane, postoji mit o ženama u kojem bi one trebale biti neki "nadljudi", da, žene se međusobno natječu, ponekad tračaju, sabotiraju, ali muškarci se međusobno ubijaju. U nezamislivo većoj mjeri nego što to žene čine jedne drugima.
Koliko su patrijarhalne norme odgovorne za žensku nesolidarnost? Jesmo li odgojene da budemo suparnice umjesto saveznice?
- Mislim da nismo tako odgojene od strane žena, specifično, nego od strane patrijarhata. Budući da u svijetu muške dominacije na boljim pozicijama ima tako malo žena, ta situacija uvjetuje određenu borbu za tako malo tih "privilegija". Dakle, ne odgajaju samo žene svoje kćeri, njihove majke su uvjetovane patrijarhatom i u tom sustavu je ishodište nesolidarnosti.
U književnosti i pop kulturi glorificira se muško prijateljstvo, dok se ženska prijateljstva prikazuju kao nestabilna ili lažna. Kako vi vidite ženska savezništva?
- Vrlo čvrsta, sama bez njih ne bih preživjela. Žene kojima sam okružena od onih iz obitelji i najbližih prijateljica, preko mnogih kolegica, suradnica, čine moju sigurnosnu mrežu u životu.
Postoji li neka situacija gdje ste osobno osjetili žensku solidarnost kao nešto moćno i preobražavajuće?
- Mnoge, teško mi je neku izdvojiti, osjećam je svaki dan kad me mama pita treba li nešto skuhati, kad bez brige ostavim kćer da prespava kod moje prijateljice, kad starija kolegica spisateljica kaže nešto lijepo o mojim knjigama, kad sama imam priliku nekoj od nas pomoći otvoriti vrata, kao što su i meni ranije.
Dotičete se muškog nasilja i straha koji žene svakodnevno proživljavaju - od nesigurnosti dok trče same do opreza u interakciji s muškarcima. Kako ste pristupili toj temi?
- Vrlo jednostavno, temeljem vlastitog životnog iskustva. To su teme u kojima zaista ne morate puno pribjegavati imaginaciji.
Mislite li da su muškarci svjesni koliko žene prilagođavaju svoje ponašanje kako bi izbjegle potencijalnu opasnost?
- Rijetki jesu, zato im treba, kad god je moguće, ukazivati na taj paralelni svijet koji ne vide.
U vašim pričama žene skrivaju dijelove sebe pred muškarcima - lažu policajcima, mijenjaju priče. Koliko je taj strah ukorijenjen u njihovom odgoju?
- Sigurno je dobar dio tog straha nešto što baštinimo odgojem, zatim ga nadograđujemo osobnim iskustvima, ali prema nekim istraživanjima došlo se do zaključka da se takve duboke traume, transgeneracijski strahovi prenose i genima. To mi djeluje uvjerljivo jer ni naše tijelo nije samo neko tkivo odijeljeno od cjelokupnog iskustva.
Je li ženski strah od muškog nasilja univerzalan?
- Ima jedna rečenica Margaret Atwood koja kaže: "Osnovna razlika između muškog i ženskog spola jest ta da jedan može drugi ubiti golim rukama."
Muškarci katkad ne razumiju koliko žena automatski procjenjuje rizik u situacijama koje se njima čine banalnima. Jeste li ikada pokušali objasniti to nekom muškarcu?
- Pokušavam to stalno, kroz pisanje, razgovor, dijeljenje iskustva. Kao i žene, muškarci imaju jednak kapacitet za razumijevanje, samo taj kapacitet treba vježbati i trenirati, inače on zakržlja.
Kako je reagirao?
- Pa muškarci s kojima ja imam posla reagiraju jako dobro za ostale, koji možda čitaju, ne mogu biti sigurna.
Žene imaju potrebu opravdavati se za svoj uspjeh. Jeste li se vi ikada suočili sa sindromom varalice?
- Rekla bih da jesam, ali pomalo zazirem od današnje patologizacije svakog osjećaja nesigurnosti, nedoraslosti, tjeskobe, nepripadnosti ili izoliranosti. Svi oni su sastavni dio života, a od njega se ne možemo izliječiti, što sindromi zahtijevaju od nas. Ipak, vjerujem da se žene češće preispituju jer se od njih uglavnom više očekuje.
Jeste li ikada pomislili "možda nisam dovoljno dobra", unatoč tome što ste dokazali svoju vrijednost?
- U kontekstu svog pisanja uvijek sumnjam jesam li dovoljno dobra, uvijek se trudim dati najbolje od sebe. No, dio vlastite slike o sebi uvjetovan je i tuđim reakcijama pa je normalno da te nekad one poljuljaju. Ali što sam starija, to zapravo užitak u stvaranju raste, a topi se želja za dokazivanjem.
Koji je vaš savjet ženama koje se bore s osjećajem da nisu dovoljno kompetentne ili da ne zaslužuju svoj uspjeh?
- Ne znam postoji li neki univerzalni savjet, ali, evo, nudim pričicu iz života: Jednom me je jedan vrlo poznati kolega nazvao, iako se nismo osobno poznavali, trebao je neku uslugu od mene. Bio je pristojan, vedar, izravan i tražio da mu pomognem. Naravno, budući da sam mogla, pomogla sam mu. Ali taj razgovor mi je ostao urezan kao nešto što bih ja teško napravila tako lako, tako neobavezno, tako izravno i tako efikasno, kao, vjerujem i mnoge žene. Sad kad god naiđem na sličnu situaciju da nekome trebam pristupiti, vratim se u tu važnu lekciju samouvjerenosti. To moramo pounutriti same, neće nitko umjesto nas, i lakše je nego što se čini.
Kako izgleda vaš tipičan dan kada pišete?
- Pišem uglavnom ujutro, što napišem do jedan sat, to je manje-više to. Zatim slijedi obračun s aspektima kućanskog i obiteljskog života, ručak, djeca, pas, kaos običnog. Ponekad navečer na balkonu čaša vina.
Koje autore i autorice volite čitati i što vas inspirira?
- Elenu Ferrante, Annie Ernaux, Mary Oliver, Slavenku Drakulić, Olju Savičević Ivančević, Richarda Powersa, Roberta Perišića, inspirira me sveobuhvatnost svijeta koju uspijevaju pretočiti u svoje pisanje i pokoravanje jezika ženskom iskustvu, čak i njih dvojica.
Da možete porazgovarati sa sobom iz mladosti, što biste si rekli?
- Proći će.