Njezino jutro poslije izgleda kao da se ništa nije dogodilo. Mnogi bi na njezinom mjestu hiperventilirali od euforije, ali ne i Alex. Cura iz radničke obitelji sa zagrebačkih Srednjaka koja je bez financijske potpore roditelja i bez formalnog ekonomskog obrazovanja, ali s jasnim ciljem, postala uspješna poduzetnica i izgradila vlastiti brend Lei Lou. Možda je baš zato u ovakvim, prirodno euforičnim situacijama ona potpuno staložena i mirna.
Zanimalo me je li njezina pariška avantura taj vrh o kojem je maštala, je li sve to dio njezina plana?
- Iako od osamnaeste godine dolazim u Pariz, nisam se usudila maštati o nečem ovako lijepom. Oduvijek imam jasne ciljeve pa i želje, no pragmatična sam i realna. Ovo se dogodilo zapravo brzo i u pravom trenutku - kada smo krenuli u rebranding i lansirali novi leiloubyalex.com webshop. Otvorila su se neka nova vrata i zbog toga sam jako sretna i na tome zahvalna, no istodobno svjesna da postoji mnoštvo dizajnera i modnih kuća koji rade izvrsnu modu. Zato od ovoga ne želim praviti predstavu već pokušati to iskoristiti za daljnji razvoj brenda. Sigurna sam da se nalazim na jednom novom početku. Na meni je hoću li to znati iskoristiti, maknuti svoj ego sa strane i biti dovoljno mudra. Ovo je Pariz - ovdje se tek trebam pokušati dokazati i osjećam da sam zrela za tu avanturu.
Promatram njezinu fascinantnu snagu. Ona je moćna achieverica koja postavlja visoke ciljeve i potom ih fokusirano osvaja. Poput vrhunske sportašice. Nikad je nećete vidjeti da nakon svojih revija šepureći se izlazi na pistu. Tako je bilo i u Parizu. Da ste je samo vidjeli kad je nakon velikog aplauza samo mahnula iza zastora. I nakon revije je poput nekog duhovnog gurua s osmijehom na licu, potpuno prisutna, primala gomile komplimenata. Samo su oni najbliži osjetili da joj u jednom trenutku postaje nelagodno.
- Toliko toga se događalo, glava mi je bila prepuna dojmova i informacija s kojima sam se trudila dostojanstveno nositi. Čak ni nakon revije u Parizu nisam bila pretjerano euforična. Prije svega smatram da svemu, pa tako i ovome, treba pristupati s velikom zahvalnošću, a nikada, baš nikada svisoka.
Skromnost je ponijela iz svog obiteljskog gnijezda, a požrtvovnost prema poslu i ambicioznost dio su njezina karaktera s kojim se jednostavno rodiš.
- Danas kad sam i sama majka, vidim da su moji roditelji bili uvelike ispred svog vremena. Bez obzira na to što smo bili skromna obitelj, imali smo puno toga što druga djeca nisu imala. Njegovali smo kulturu odlazaka u kazalište, kino i na izložbe. Sjećam se kako smo svaki dan išli na sladoled i kolače. Vodili su sestru i mene na razne aktivnosti - od engleskog i matematike pa do plesa i sporta. Odrasla sam u atmosferi u kojoj se iskreno i smireno razgovaralo. Roditelji su nam bili najbolji prijatelji pa smo se sa svakim problemom prvo obraćali njima.
Obiteljske konstelacije obitelji Dojčinović s vremenom su se pretočile i na poslovnu sferu pa je tako jedna od najvažnijih karika brenda Lei Lou Aleksandrina sestra Snježana.
- Velika je to prednost jer ulijeva dodatnu sigurnost i povjerenje. No, potrebno je obostrano razumijevanje i ulaganje da bi se takav poslovno-privatni odnos održao. U našem slučaju ključne su dvije stvari - nikada se ne uzimamo zdravo za gotovo i jedna prema drugoj gajimo veliko poštovanje. I da, van posla rijetko kada pričamo o poslovnim obavezama.
O svojem putu prema uspjehu koji se događao korak po korak, koji je bio prepun odricanja, neprospavanih noći i bezbroj sati rada, rada i rada, već je govorila inspirirajući brojne mlade djevojke koje maštaju, baš kao i ona, da postanu uspješne dizajnerice. Uvijek se sjetim priče jednog njezinog životnog fragmenta u kojem odlazi u dućan s 20 kuna s kojima treba preživjeti dva dana. Upravo je tada odlučila da će raditi i stvarati danonoćno kako bi si mogla priuštiti normalan i lagodan život. Dogodilo se to u formativnim godinama pa to iskustvo smatra jako korisnim. S vremenom je i postala neuhvatljiva, nitko je više nije mogao stići. Samo zato što je bila i još uvijek jest - svjesna vremena. Vrijeme i organiziranost postali su njezini saveznici.
- Kao djevojčica pokazivala sam sklonost modi. Kako sam postajala starija i svjesnija sebe, odlučila sam napornim radom iskazati veliko poštovanje prema svom talentu. Nije to jednostavan put. Težak je. Nije jednostavno dopustiti da te ocjenjuju i procjenjuju. Za to ti treba određena hrabrost, pomalo i ludost. Zato sam ego pospremila u najdublju ladicu i zasukala rukave. Sve u svrhu talenta koji mi je poklonjen, kojeg sam oduvijek beskrajno cijenila i njegovala.
Oni koji poznaju Aleksandru složit će se da joj je drugo ime neuništiva. U sebi nosi istinsko zanimanje za rad na sebi. Taj pojam danas je možda izlizan i, kako kaže, previše se o tome priča i teoretizira, a premalo radi.
Ali upravo joj je ta istinska potreba za stalnim osobnim i profesionalnim rastom i razvojem donijela tu zdravu zrelost koju emanira, tu predivnu uzemljenost koja imponira i to dostojanstvo autentičnosti s kojim korača kroz život.
Do toga je trebalo proći kroz emotivne vrtloge, padove, razočarenja i poznate scenarije izazova života.
- Istinsko zadovoljstvo i unutarnja sreća ne počivaju na novcu ili na nekom ludom lifestyleu. Ponekad možeš imati sve izvanjsko, a ne imati ništa. Osobna stabilnost i potpora obitelji su polazna točka. Zato je danas u ovom kaotičnom, suludom vremenu u kojem živimo važno raditi na sebi i preispitivati svoja unutrašnja stanja. Trebamo se naučiti othrvati svim izazovima i zahtjevnim životnim situacijama i mislim da svi skupa moramo naučiti usporiti. Nije ideja da se život događa pored nas, zar ne? Zato se stalno podsjećam na to i pokušavam svakodnevno krasti što više onih malih životnih trenutaka u kojima najviše uživam i koji čine moju istinsku sreću. Ušla sam u životnu fazu u kojoj želim i uživati u plodovima svog rada sa svojim ljudima.
Dok mi to objašnjava, prekidam je i pitam jesu li joj četrdesete donijele ovakve stavove. Jer prije deset godina takvo nešto od nje, zaklete radoholičarke s disciplinom profesionalnog sportaša, sigurno ne bismo čuli.
Sigurno. Posebice nama koji na neki način nismo bili privilegirani i okruženi određenim mogućnostima, već smo se borili, ove su godine donijele i to neko olakšanje da konačno možemo malo stati, opustiti se. Ipak smo stvarali dvadesetak godina. Četrdesete su fenomenalne.
Dodala bih da se na njih prirodno naslanja neko novo samopouzdanje, a u njezinu slučaju i otkrivanje jednog posve novog svijeta - majčinstva u koji je uronila prije deset mjeseci kada je s partnerom Tomislavom Madžarom, liječnikom, vlasnikom lanca klinika, postala mama djevojčice Elis Dragice.
Majčinstvo joj je nekako prirodno leglo. Ona je tip mame koja ne komplicira, a pri tome maksimalno uživa. Vratila se na posao gotovo odmah, jer ona to može, i ona je tako sretna. Kada priča o svojoj djevojčici, postaje neka druga, zaigrana Aleksandra. Iz svake njezine riječi izvire nježnost, mekoća, toplina. Baš joj nekako dobro pristaje.
- Mislim da se ne možeš pripremiti na majčinstvo niti predvidjeti kako će to izgledati kada se zaista dogodi. Trenutačno sam u ranoj fazi majčinstva i nisam u potpunosti osvijestila sve njegove sfere. Ovih deset mjeseci opisala bih kao jedno predivno iskustvo, jednu veliku, neopisivu sreću. Veselim se svemu što me čeka, raduje me otkriti nove slojeve majčinstva.
Morala sam je pitati kakva je beba. Je li zahtjevna? Spava li?
Sigurna sam da će to sve mame zanimati.
- Ako sam nakon deset mjeseci mogla raditi reviju u Parizu, onda ću samo reći da sam blagoslovljena našim djetetom.
Dok mi prepričava svoja iskustva i svoje prve doživljaje majčinstva, pomišljam kako bi njezino iskustvo moglo ohrabriti brojne majke da ne odustaju od svojih ambicija.
- Ovako ja na to gledam - obitelj je poput sportskog tima. Svi igramo za istu momčad, samo se moramo dogovoriti tko je na kojoj poziciji i onda sigurno pobjeđujemo. Svi smo ispunjeni, a frustracijama nema mjesta. To nije jednostavno, ali je ispravno i divno.
Pitam je koliko je važna podrška partnera, a ona kao iz topa: najvažnija!
Kad smo se već dotaknule partnera, pada mi na pamet je li osoba koja dizajnira vjenčanice sebe zamišljala u jednoj od njih? Vjeruje li uopće u instituciju braka? Hoće li Aleksandra Dojčinović biti u ulozi mladenke?
- Zanimljivo pitanje, ali iskreno - ja sam tu za druge, za sve te divne žene kojima sam na usluzi, želim da s osjećaju posebno i prekrasno. Uvijek se veselim sa svima njima. Možda zvuči čudno, ali je uistinu tako. Vjerujem li u brak, stabilnost i jednostavan život? Apsolutno. Vjerujem u životno partnerstvo. Vjerujem da nekima sreća nije potpuna ako svoju ljubav ne ovjekovječe brakom, a isto tako znam da postoje oni kojima taj čin nije životni cilj. I jedno i drugo je sasvim u redu.
Prijateljstva su joj iznimno važna i u svoje odnose ulaže nevjerojatno puno energije. Smatra se pravom sretnicom jer je okružena ljudima koje je sama izabrala i koji su izabrali nju.
- Možemo li se kratko vratiti na temu majčinstva - prekida me i nastavlja:
- S obzirom na to da se brojne žene nažalost ne mogu realizirati kao majke, htjela bih reći da život i bez tog segmenta može biti prelijep i kvalitetan. Neke žene pak nemaju želju ostvariti se kao majke, što je jednako tako u redu. To je pravo izbora svake od nas i mislim da se to treba poštovati. Koliko god se danas otvoreno pričalo o majčinstvu, što podržavam, kao i razmjenu iskustava, uvijek treba imati na umu da ne znamo što tko prolazi u svoja četiri zida i s čime se nosi te da je tema majčinstva gotovo uvijek krhka i osjetljiva.
Tema je možda krhka, ali su žene zato u takvim situacijama jake kao stijene.
- I hrabre, rekla bih. Dok sam pakirala kovčege za put u Pariz, mama me pogledala, zastala i rekla: Alex, znaš, ti si baš jako hrabra žena. Stala sam i zamislila se nad tim, shvatila sam, komplimentom. Jesam, hrabra sam, to sam si morala priznati.
A formula njezine hrabrosti (pored one urođene) leži i u kontroliranju iracionalnih glasova, strahova ili kako bismo već to nazvali.
- Danas je najteže biti sretan. Smiren i sretan. Pogotovo ako si na putu prema uspjehu i imaš zacrtane neke svoje ciljeve. Jer ako želiš biti uspješan, moraš se pripremiti na konstantan kaos. Uspjeh nije lagan. Uspjeh je izazovan i zahtjevan. Iziskuje puno tereta, napetosti i stresa. Neprestano zahtijeva probijanje nekih osobnih granica. Naravno da se u svemu tome pojave pitanja poput onih ‘jesam li dovoljno dobra‘, ‘što ako ja to ne mogu‘... Metoda kojom se branim od takvih pitanja je rečenica koju uputim sama sebi: ‘ove misli nisu istinite i trenutno nisu niti poželjne.’
Nakon toga idem dalje i ne osvrćem se. Naučila sam s vremenom to kontrolirati. Puno mi je ta samokontrola pomogla i kad sam postala majka, jer tek se onda javljaju dodatna pitanja i neki novi osjećaji, a na ovaj način sve je jednostavnije i ljepše.
Čini se da je Aleksandra pronašla formulu sretnog života. Namjerava i dalje mirno i staloženo nizati poslovne uspjehe. Do kraja ove, za nju posebno uzbudljive godine namjerava se posvetiti svom wedding salonu Le Concept, ostvariti zacrtane ciljeve s Lei Lou, a onda dogodine - Alex se vraća u Pariz. Jedva čekamo!