Na prvu, ime joj zvuči egzotično - Anila. U Bosni i Hercegovini jedinstveno, u Indiji znači "vjetar". I doista, cijeli život Anile Gajević (45) nosi obilježje tog neuhvatljivog, pokretačkog daha: od odrastanja u Sarajevu, preko novinarskih dana tijekom kojih je intervjuirala najveće zvijezde današnjice poput Orlanda Blooma, pa sve do osnivanja Zone Talents - najutjecajnije glumačke agencije u jugoistočnoj Europi. U svijetu u kojem se moć najčešće mjeri kapitalom, Anila pokazuje da se može graditi i drugačije, kroz vrijednosti, viziju i predanost. Zahvaljujući njoj glumci s naših prostora našli su se u holivudskim produkcijama i na setovima Netflixa, HBO-a i Amazona. Iza tog impresivnog profesionalnog puta stoji žena koja je istovremeno i osebujna i prizemna, ranjiva i hrabra, odana poslu i onima koje zastupa. U razgovoru za Gloriju Glam otkriva kako izgleda život agentice koja je otvorila vrata svjetske kinematografije našim glumcima, ali i kako je njezin osobni svijet oblikovan ljubavlju prema glazbi, putovanjima, mačkama, parfemima i, nadasve, inspirativnim i talentiranim ljudima.
Počnimo od samog početka, što vas je uopće privuklo ovom poslu?
Moj put nije bio linearan. Studirala sam književnost, zatim radila kao novinarka i urednica, a onda se, pomalo slučajno, a pomalo namjerno, našla u svijetu filma. Kako sam pratila kulturna događanja, najviše teatar i film, te festivale i filmske premijere, bila sam u dodiru i s glumačkom scenom. Glumci su bili i moji prijatelji te sam s njima prvima i razgovarala o ideji da pokrenem glumačku agenciju. U početku je, naravno, bilo teško jer sam ulazila u područje koje kod nas nije imalo ne samo tradiciju nego uopće nije poznavalo profesiju agenta. No, ta praznina je istovremeno bila i nedostatak i prednost jer sam sama stvarala i sistem i vrijednosti kada je u pitanju talent menadžment u Bosni i Hercegovini, ali i regiji.
Riječ je o velikom profesionalnom iskoraku zbog kojeg ste napustili siguran posao i uredničku funkciju...
Istina je da sam se malo otisnula u avanturu. Nije bilo ni pravila ni jasnog puta kojim se treba ići pa sam često učila na vlastitim greškama. No, istovremeno to je davalo osjećaj slobode, da možeš stvarati nešto novo, graditi od nule. Ono što me obilježilo jest možda neka unutarnja ekscentričnost. U šali kažem da sam malo poput Josipe Lisac u glazbi iako se ja na prvi pogled uklapam u šablone i ne odskačem od prosjeka. No, te neke ideje, koje su ponekad bile i fiks, ali nekad i fantastične, iznjedrile su i neke stvarne vrijednosti, među ostalim i Talent agenciju Zona. U svijetu u kojem je moć često rezervirana za muškarce, dogodilo se da je Zona postala jedna od najutjecajnijih agencija u regiji i šire.
Kad se osvrnete na svoj put, koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli?
Izazova je bilo mnogo. Najveći su vezani uz ambijent u kojem radim - ogromna i nefunkcionalna administracija, zastarjeli zakoni, sveopće nerazumijevanje kulturne industrije i gotovo nikakva podrška njoj. Primjerice, kod nas ne postoji zanimanje agenta u službenim registrima, a moja je agencija u šifrarniku djelatnosti upisana pod šifrom "ostale znanstvene, stručne i tehničke djelatnosti". Kad sam zapošljavala vođu statista, ni to zanimanje nije postojalo, pa smo morali izabrati nešto slično. To su svakodnevni problemi. U inozemstvu stvari izgledaju posve drukčije. Nedavno sam bila na panelu s casting direktorima iz Italije, Njemačke i Danske. Tamo postoji uređen sustav, talent agencije, casting uredi. Kod nas još ništa od toga. To je ogroman izazov. Tu su i globalni udarci - pandemija koja je ugasila kinematografiju na dvije godine, zatim štrajk u Hollywoodu. Zbog štrajka nam je propao dogovoreni film s Arnoldom Schwarzeneggerom, u kojem su trebali igrati i naši glumci. Takve situacije pokazuju koliko je ova industrija krhka, ali trudimo se stalno preskakati te prepreke.
Kako ste uspjeli otvoriti vrata Hollywooda i svjetske scene?
Jedan od ključnih kontakata na samom početku bila je Nancy Bishop, američka casting direktorica koja je tada živjela u Pragu. Na platformi E-Talenta vidjela sam casting za seriju "Filantrop", koja se snimala u Pragu, a tražili su glumce za albanske i srpske uloge u epizodi "Kosovo". Javila sam se Nancy i rekla da tek osnivam agenciju u Sarajevu te upitala bi li bila zainteresirana pogledati glumce s naših prostora. Odmah je pristala i zatražila da joj pošaljem casting snimke, što sam i učinila i ona je odabrala dvoje glumaca - Visara Višku iz Makedonije i Nikolinu Jelisavac (danas Friganović) iz BiH. Oni su otišli snimati seriju za NBC, koja je bila ozbiljna televizijska produkcija. Nakon toga pozvala sam Nancy da posjeti Sarajevo Film Festival, gdje je održala radionicu na Talent kampusu. Tada mi je povjerila da radi casting za "Nemoguću misiju". Pozvala sam nekoliko glumaca, među njima Miraja Grbića i Gorana Navojca. Obojica su prošli casting i dobili uloge.
Na setu "Nemoguće misije" upoznali ste i Toma Cruisea...
Da, gledala sam Miraja kako snima scene u zatvoru s Tomom Cruiseom, razgovarala sam s njim u pauzama i pomislila kakva bi to bila ekskluziva - jer tad sam izašla friško iz novinarstva - da je mogu objaviti. Sada kada je napokon prošlo dosta vremena napokon mogu i govoriti o tome. I Tom i redatelj Brad Bird bili su jako ugodni, pohvalili su Miraja i njegov šarm i duhovitost.
Smatrate li se poduzetnicom ili kreativkom?
Često me pozivaju na panele poduzetnica jer se moj posao tretira kao biznis, ali u osnovi je riječ o kreativnoj industriji. Nisam osnovala Zonu kako bih zaradila neki veliki novac. Nisam nogometni agent niti menadžer - iako je posao na neki način sličan. Ja zastupam glumce, oni nogometaše. Moć Zone i mog posla se ne ogleda u financijskom smislu, nego u vrijednostima koje smo stvorili. Te se vrijednosti prepoznaju kroz angažmane naših glumaca, koji su sada dio filmske povijesti i svjetske kinematografije. Samo u posljednje dvije godine naši su glumci igrali u filmovima koji ostaju za vječnost, primjerice spomenut ću Tarika Filipovića i njegovu ulogu u filmu "42 sekunde" u kojem glumi na španjolskom jeziku. Važno mi je i to što smo otvorili mogućnosti glumcima s naših prostora da glume u velikim produkcijama i na svjetskim platformama - od Netflixa, Amazon Primea, HBO-a, ali i hollywoodskih studija poput Warner Brosa. Sjećam se kada mi je, dok sam tek počinjala, Marko Cindrić rekao: "Postoji li ikakva mogućnost da ja zaigram u seriji ‘Igra prijestolja‘? To mi je velika želja." I doista, nakon toga je Marko Cindrić glumio u toj seriji. To su stvari na koje sam ponosna. Ako u našem poslu postoji moć ili utjecaj, rekla bih da Zona to ima - ali ne nužno moć u onom klasičnom smislu kada pomislimo na "moćnog čovjeka" pa zamišljamo nekog hotelijera, vlasnika jahti i vila. Ništa od toga nemam, ali ipak smatram da sam stvorila određenu vrijednost u svijetu filma, televizije i kulture.
Spomenuli ste da ste posao izgradili iz nule, iz kakve obitelji dolazite?
Vrijednosti koje najviše cijenim u svojoj obitelji jesu poštenje i rad. Sve što su postigli, postigli su vlastitim radom, i to su usadili i u mene. Zbog toga u poslu prezirem korupciju i nepotizam, koji su na Balkanu, pa tako i u Bosni i Hercegovini, vrlo prisutni. Zgražavam se nad svakim uspjehom koji nije rezultat rada, već drugih okolnosti. Moj otac je jedno vrijeme bio ministar u kantonalnoj vladi i sjećam se da mu je to bilo jako teško jer, iako je bio dio sustava, nije uvijek mogao pomoći ljudima koliko je to želio. Tada je počeo imati zdravstvene probleme jer je tom poslu pristupao otvorena srca i pošteno. To su vrijednosti koje sam ponijela iz kuće. Moj brat Nail je odvjetnik, a sestra Naila je završila ekonomiju. Dugo je radila u banci, a sada je u upravi našeg najvećeg autobusnog prijevoznika, Centrotransa, gdje se bavi financijama. Svatko od nas pronašao je svoj put.
I sami ste se susreli s ozbiljnim zdravstvenim problemom koji vas je primorao na zaokret. Koliko je dijagnoza karcinoma utjecala na vaš pogled na život?
Promijenilo me u mnogočemu. Počela sam živjeti zdravije, ozbiljnije brinuti o sebi. Dijagnoza mi je pokazala koliko je važno stati, usporiti i promisliti. Prestala sam pušiti, što smatram najvećim uspjehom. To je bio moj najveći porok i borba. Nakon dijagnoze više nije bilo izbora - doktori su rekli da moram prestati i to sam i učinila. Također sam odlučila manje se nervirati i ne trošiti energiju na sitnice. Stres je ogroman okidač, pa sada nastojim živjeti mirnije i okružiti se pozitivnim stvarima.
Vaša svakodnevica prilično je neuobičajena - nemate automobil.
Da, nisam vozač. Položila sam vozački ispit s 18 godina, ali nakon toga nikada nisam vozila. Nije to više ni stvar straha, jednostavno mislim da je vožnja vještina koju ja nemam. U životu sam si zadala tri zadatka: prestati pušiti, operirati nos zbog devijacije i početi voziti. Prvi sam ispunila, drugi vjerojatno nikada neću, a treći još uvijek stoji negdje na čekanju. Naravno da mi je otežan život, ne izlazim iz taksija, a ako trebam otići do Zagreba ili Beograda, onda sam u avionu. Ako se odlučim voziti, onda će to biti najviše zbog osjećaja slobode i činjenice da u tom smislu moram prestati ovisiti o drugima.
Koliko čitate i što vam je danas u fokusu?
Završila sam književnost i u tom razdoblju pročitala sam jako puno knjiga. Danas, priznajem, više vremena odlazi na internet, mailove i serije. Ali i dalje čitam ono što mi je potrebno za posao - često su to scenariji ili romani po kojima se snimaju filmovi. Trenutačno čitam roman "Kad sam bio hodža" Damira Ovčine, koji će uskoro biti ekraniziran.
A kad smo kod serija i filmova - što vas najviše privlači?
Sitcomi me zabavljaju, a posebno volim misterije, drame i trilere. Kada je riječ o akcijskim filmovima, volim se opustiti uz "Zločeste dečke". No, volim i drame - primjerice "Magnolia" mi je jedan od omiljenih.
S obzirom na sve obaveze, nalazite li prostora za privatni život i ljubav?
Tijekom korone imala sam možda i previše vremena za privatni život. Tada sam shvatila da je to moglo biti važnije u mojim prioritetima. Živjela sam jednu lijepu bajku. Ne želim žaliti ni za čim, samo mislim da neke stvari nisu bile posložene kako treba.
Što vas, osim posla, najviše usrećuje?
Ljubitelj sam elektronske glazbe. Neposredno prije korone otkrila sam strast prema toj glazbi i otada redovito idem na festivale i partyje. Bila sam na Tomorrowlandu, išla sam nekoliko puta na Exit, a u Madridu poznajem gotovo cijelu klupsku scenu. Volim i Berlin, iako sam više sklonija houseu nego technu. Jedan od omiljenih mi DJ-a, a predstavnik je techno scene, jest Klangkuenstler, kojeg sam dvaput slušala uživo. Obožavam i svog mačka, četverogodišnjeg Ninja, moje društvene mreže pune su njegovih fotografija.
I sport je bio važan segment vašeg života... Kako danas brinete o sebi?
Od 2013. godine sam bila prilično fokusirana na sport. Najprije sam radila s privatnim trenerom i tada postigla sjajne rezultate, a onda sam otkrila trčanje. Tri godine bila sam vrlo strastvena trkačica. Istrčala sam osam polumaratona, na što sam posebno ponosna. Drugi polumaraton bio mi je u Zagrebu, gdje su me na cilju dočekali Slavko Sobin, Ornela Vištica i Marko Petrić, koji je i sam trkač. Paralelno sam trenirala i crossfit, no imala sam tešku povredu - diskus herniju. Morala sam na operaciju vratne kralježnice u Zagrebu, k doktoru Robertu Saftiću. Nakon te operacije prestala sam trčati, a zapravo i baviti se sportom aktivnije. Tek nedavno sam se vratila, ali puno blažim treninzima - pilatesu i funkcionalnom treningu.
Obožavate i parfeme...
Istina. Moj vječni parfem je J‘adore, a uz njega koristim Guerlain Mon Parfum i Libre. Međutim, trenutačno prolazim kroz tzv. long covid, jer sam izgubila osjet mirisa i okusa pa ih sama ne osjećam, ali ih koristim jer znam da su dobri i da će drugima mirisati.
Kako zamišljate svoju budućnost - u kojem gradu se vidite?
Volim Sarajevo jer je malen i praktičan, ali često putujem pa mi nikada nije monoton. Privlače me i Zagreb, Dublin, Madrid i Prag, sviđa mi se i Istanbul, ali bi mi bio prevelik za živjeti. Amerika mi je zanimljiva, ali drukčija od Europe, pa se u budućnosti definitivno vidim negdje u Europi.
Make-up i frizura: Mirela Grabovac, Viktorija Vukelić za JL Style
Lokacija: Grand Hotel Zagreb