Uvijek sam imala osjećaj da mogu puno, ali ne sama. Nikad nisam ni htjela sama - govori ginekologinja Vesna Sokol Karađole, dok se javljamo jedna drugoj preko oceana - ona iz Toronta, ja iz Zagreba. Na njezinoj strani ekrana je čaša crnog vina nakon ručka, šarmantna radna soba koja je njezino tajno mjesto nedjeljom poslijepodne. Na mojoj pak šalica čaja, zagrebački kauč i dojam da mi je nekako baš tu, blizu. Prisutna, topla, prizemljena. S osmijehom koji bi lako mogao postati zaštitni znak jedne nove, drugačije definicije uspjeha. Jer ono što je Vesna postigla nije samo profesionalni iskorak - to je životni podvig. Biti primljena u izuzetno kompetitivan Maternal-Fetal Medicine fellowship u Mount Sinai Hospital, jednoj od najvećih svjetskih bolnica, gdje se godišnje odabire samo troje kandidata, od čega tek jedan dolazi izvan Kanade, nije svakodnevna vijest. To je priznanje koje se rijetko dijeli - i još rjeđe živi.
A ona ga živi - punim plućima, ali ne sama. U trenutku kada joj je stigla potvrda da je upravo ona izabrana IMG kandidatkinja generacije 2022., njezin suprug Domagoj bio je usred profesionalnog uzleta u Hrvatskoj. Dvoje male djece, dvije paralelne karijere, život u Zagrebu koji se usidrio, predivan stan - i jedna velika odluka: idemo. Svi. Ova priča ne počiva samo na ambiciji već na nečemu dubljem - na partnerskoj hrabrosti. Na zajedništvu koje ne bira sigurnost. Domagoj nije ostao da čuva leđa izdaleka. On je sve što je gradio ostavio iza sebe kako bi Vesna mogla graditi dalje. Zajedno su krenuli u novo, bez pauze, bez "možda kasnije", bez rezervnog plana. Kanada ih nije dočekala raširenih ruku, ali ni zatvorenih vrata. Sve što su danas izborili su sami. Kao par. Kao roditelji. Kao tim. Djeca nisu ostala kod bake i djeda dok se "roditelji snađu". Bila su tu - u nepoznatoj školi, s novim jezikom, pod svjetlima neke potpuno drugačije svakodnevice. Zato ovo nije samo priča o medicini i znanosti. Ovo je priča o hrabrosti - suvremenom partnerstvu, i u to da se velike stvari ne događaju unatoč životu, nego kroz njega. U Vesninu glasu, u svakom "mi" kojim opisuje vlastiti uspjeh, čuje se što doista znači podrška. Što znači odabrati jedno drugo - iznova, svakog dana. Jer karijera na svjetskoj razini je rijetkost. A karijera na svjetskoj razini koja ne traži da se žena odrekne majčinstva, ljubavi ili autentičnosti - to je revolucija. I Vesna je živi. Bez pompe i bez gubitka sebe.
Kako je djetinjstvo u Pločama izgradilo ženu koja danas pomiče granice medicine?
- Kad pomislim na svoje djetinjstvo, u meni se odmah probudi osjećaj topline. Odrasla sam u malom gradu, u jednoj tipičnoj južnodalmatinskoj obitelji, uvijek okružena ljubavlju i podrškom. Život u malom mjestu pružio mi je sigurnost, osjećaj zajedništva i pripadnosti koje danas nosim duboko u sebi. Kao dijete bila sam radoznala i nemirnog duha. Već tada sam sanjala o velikim gradovima i vjerovala da čovjek nije omeđen mjestom gdje je rođen. Posebnu snagu davala mi je i moja baka Jelka s kojom sam provodila puno vremena u djetinjstvu. Ona je uvijek mazila moja krila i živjela kroz moje želje. Uvijek mi je znala govoriti: za tebe je sve moguće, ne boj se sanjati.
Medicina se često bira srcem - zašto ste se vi odlučili za nju, i kako vas je put doveo baš do ginekologije?
- Moram priznati da medicina nije bila moj primarni izbor. Od ranog djetinjstva bila sam "opsjednuta" čitanjem i gubljenjem u svijetu knjiga. Iako je moj idealan studij prirodno naginjao prema komparativnoj književnosti i povijesti umjetnosti, odrastanje u liječničkoj obitelji (otac i sestra su liječnici) na kraju je odredio moj životni put. Od malih nogu bila sam okružena svijetom medicine i život me spontano usmjerio tim putem. Moj otac bio je moj najveći uzor; od njega sam naučila da je znanje najveća vrijednost koju čovjek može steći i da ga nitko nikada ne može oduzeti. Također me naučio koliko je važno biti pošten i ispravan - prema sebi, ali i prema drugima. Odabir ginekologije došao je spontano. Kao i mnogi moji kolege, nakon završetka studija zaposlila sam se u Domu zdravlja, gdje sam radila u obiteljskoj medicini. Vrlo brzo shvatila sam da mom karakteru više odgovara područje koje uključuje kirurške vještine, dinamiku i mogućnost brzog donošenja odluka. Kronične bolesti i dugotrajno praćenje pacijenata jednostavno nisu bile "my cup of tea".
Studij medicine je poput dugog maratona. Što vas je tjeralo naprijed i kako ste otkrili da je fetalna medicina vaš pravi poziv?
- Moram priznati da nikada nisam osjećala da "izdržavam" studij medicine, iako je bilo izuzetno zahtjevno. Bilo je mnogo odricanja, ali uvijek sam imala jasno postavljen cilj koji me gurao naprijed. Organizacija mi je bila ključna: trudila sam se položiti sve ispite prije ljeta, bez prebacivanja u jesenske rokove, kako bih mogla uživati u odmoru i vremenu s prijateljima. Nakon samo nekoliko mjeseci specijalizacije iz ginekologije i opstetricije u Petrovoj bolnici, shvatila sam da me najviše privlači područje fetalne medicine i opstetricije. Vrlo rano sam se usmjerila prema toj grani - odabirom doktorata na tu temu i odlascima na dodatne edukacije tijekom specijalizacije. Imala sam priliku provesti kraće vrijeme na programu promatranja kliničke prakse u Torinu, a potom i dulje razdoblje na stipendiji za kliničko-istraživačko usavršavanje u Liverpool Women‘s Hospital, u Jedinici za fetalnu medicinu. Tamo sam bila izložena brojnim kompleksnim fetalnim patologijama i stekla ključno iskustvo u fetalnom ultrazvuku, pod mentorstvom prof. Žarka Alfirevića. Odlazak u Veliku Britaniju bio je za mene svojevrsno buđenje - otvorio mi je oči koliko fetalna medicina može biti drugačija, razvijenija, i koliko prostora za osobni i profesionalni rast još imam. Boravak u Velikoj Britaniji postao je prirodan most prema mojoj današnjoj karijeri u Kanadi.
Kako izgleda balansiranje između majčinstva i karijere u svijetu koji ženama i dalje postavlja više prepreka?
- Vjerujem da smo mi žene heroji modernog doba. I ne mislim pritom samo na liječnice i majke već na sve žene koje se svakodnevno bore u svijetu koji je, htjeli mi to priznati ili ne, i dalje u mnogim aspektima prilično maskuliniziran. Poseban izazov predstavlja balansiranje zahtjevne karijere i majčinstva. Tijekom svoje karijere bila sam i "samo" liječnica i liječnica majka i moram priznati da je održavanje ravnoteže između ta dva svijeta bilo teško, ali nikako nemoguće. Majkom sam postala netom nakon završetka specijalizacije, što mi je donekle olakšalo prve korake, ali sam također imala izazov doktorata na Medicinskom fakultetu koji sam završavala. Oduvijek sam željela imati dvoje djece, pa smo nakon rođenja sina brzo odlučili proširiti obitelj. Sjećam se da sam branila doktorat u 38. tjednu trudnoće i u šali rekla svojoj mentorici da je dobro da smo u bolnici jer smo blizu rađaone. Samo dva tjedna kasnije rodila sam i svoje drugo dijete, djevojčicu. Gledajući danas, ponosna sam na sve te izazove, jer svaki od njih izgradio je osobu kakva sam danas.
Suprug vas je pratio preko oceana. Koliko vam je značila njegova podrška i kako ste zajedno donijeli odluku o preseljenju?
- Mogu slobodno reći da bez podrške mog supruga danas ne bih bila ovdje gdje jesam. Vjerujem da je ključno da partneri dijele zajedničke snove i međusobno se podupiru, jer različiti snovi lako mogu postati prepreka. Suprug i ja oduvijek smo razgovarali o želji da barem jedan dio života provedemo u inozemstvu, da iskusimo novu životnu avanturu i pružimo našoj djeci priliku da odrastaju izložena novim jezicima, kulturama i dalekim horizontima. Naravno, željeli smo da takav korak bude usklađen i s našim profesionalnim razvojem. U našem odnosu suprug je uvijek bio "racio", dok sam ja više sanjar. Znali smo da je odluka o preseljenju ozbiljan korak za cijelu obitelj, pa smo čekali pravu priliku. Već neko vrijeme osjećala sam stagnaciju unutar hrvatskog zdravstvenog sustava - trebala sam novi izazov i priliku za profesionalni rast. Dugo sam istraživala edukativne programe iz fetalne medicine diljem svijeta. Kada sam saznala za Maternal-Fetal Medicine fellowship u Torontu i pročitala što sve program nudi, vrlo brzo smo znali da je to ono pravo. Za razliku od mnogih drugih programa, torontski fellowship nudio je sveobuhvatnu edukaciju iz patologije trudnoće majke i fetusa, rad u rađaoni, kao i istraživački rad. bolnica Mount Sinai, gdje se program provodi, jedan je od najboljih centara na svijetu za fetalnu medicinu i terapiju fetusa. U trenutku kada sam primljena suprugova karijera u Hrvatskoj bila je na uzlaznoj putanji. Upravo zbog toga njegova odluka da podrži moj profesionalni rast, stavivši pritom svoje ambicije u drugi plan, puno govori o njegovoj mentalnoj snazi i karakteru. Nakon što smo donijeli odluku o preseljenju, i on je odlučio maksimalno iskoristiti naš boravak u Kanadi. Upisao je prestižni Kellogg MBA program na Sveučilištu Northwestern, a danas radi kao izvršni direktor za financije u jednom fondu u Torontu, gdje je odgovoran za portfeljne kompanije fonda.
Toronto, novi kontinent, nova pravila igre. Kako su izgledali vaši prvi dani u bolnici ? Kako izgleda dokazivati se ispočetka na jednom od najjačih svjetskih medicinskih centara?
- Maternal-Fetal Medicine fellowship u bolnici Mount Sinai u Torontu izuzetno je kompetitivan program, u trajanju od dvije do tri godine, koji godišnje prima samo tri liječnika: dva kanadska specijalista i jednog međunarodnog kandidata (IMG - International Medical Graduate). Imala sam sreću da sam upravo ja bila odabrani IMG 2022., s punim financiranjem Mount Sinai bolnice i Sveučilišta u Torontu. Inače, za ovakvu vrstu edukacije financiranje treba doći od matične ustanove ili fakulteta koji šalje kandidata, što u mom slučaju nisu mogli omogućiti zbog posljedica pandemije i zagrebačkog potresa. Budući da samostalno financiranje nije dozvoljeno (radi osiguranja integriteta procesa), dobiti ovakvu priliku uz potpuno financiranje činilo se kao gotovo nemoguća misija, ali ipak ostvariva. Početak je, kao i svaki novi početak, bio vrlo izazovan - psihički i fizički. Fellow je pozicija između specijalizanta i specijalista, s radnim vremenom "na papiru" od 8 do 17 sati, ali u stvarnosti često dulje, ovisno o složenosti slučajeva. Ono što ovaj program čini posebnom prilikom je i činjenica da imate priliku raditi s ljudima iz cijeloga svijeta, različitih karijernih pozadina, i rasti zajedno s njima. Posebnu simboliku za mene nosi i činjenica da sam bila prvi fellow iz našeg podneblja koji je dobio priliku sudjelovati u ovom prestižnom programu, na što sam posebno ponosna. Radna kultura je vrlo različita od europske: Kanađani koriste mnogo skraćenica, pravila i protokoli se razlikuju, a metoda rada je vrlo jednostavna - "sink or swim" (plivaj ili potoni). Nitko vas ne drži za ruku; promatraš, učiš i prilagođavaš se. Bilo je kolega koji su se zbog pritiska vratili kući nakon samo nekoliko mjeseci. Bilo je i suza. Ja sam izazove uvijek doživljavala kao priliku za rast. Znala sam gdje sam i s kim imam priliku učiti - od ljudi koji oblikuju svjetske smjernice za fetalnu i maternalnu medicinu. Svaki dan sam učila, radila, griješila, rasla i nastavljala dalje. Posebno uzbuđenje osjećala sam tijekom kirurških zahvata na fetusu - nešto što nisam imala priliku vidjeti ni u Hrvatskoj, ni ranije u Britaniji. Na početku se prolazi kroz brojne asistencije, prije nego što dobijete priliku za samostalno izvođenje zahvata. Tim u Mount Sinaiju je educiran za kompleksne zahvate na fetusu, što znači za korekciju različitih patoloških stanja dok je plod još u utrobi majke. Tim operacijama se djetetu omogućava bolji i kvalitetniji život nakon poroda, a u nekim slučajevima se operacijama sprječava smrtni ishod nakon poroda. Naravno, trebalo se prilagoditi i radu u rađaoni. U Kanadi nema primalja pa cijeli porod vodi liječnik, uključujući i izvođenje instrumentalnih poroda (forceps, vakuum), što sam također morala svladati. Neću lagati - u prvim danima su mi jako nedostajale moje drage primalje iz rađaone u Petrovoj.
Dvoje male djece, suprug u novom okruženju, vi u izazovnoj profesiji... Koji su vam trenuci bili najteži i što vas je tada držalo na površini?
- I u toj tranziciji moj suprug ponovno je odigrao ključnu ulogu. Tijekom prvih šest mjeseci nakon dolaska, on je u potpunosti preuzeo brigu o djeci, jer je moje radno vrijeme bilo od 8 do 18 sati svakoga dana. Kada je i on započeo svoj MBA studij, naš život postao je još izazovniji, ali smo već tada bili bolje uhodani. Živjeli smo dan po dan, bez prevelikog planiranja - jednostavno smo naučili plesati kroz ritam svakodnevice. U tom početnom razdoblju, suprug je još radio za hrvatsku tvrtku, pa bi ustajao u četiri ujutro kako bi se priključio sastancima sa zagrebačkim timom, a potom bi nastavljao s obavezama na MBA programu. Bilo je izuzetno zahtjevno uskladiti dvije intenzivne karijere i odgoj dvoje male djece u novoj sredini. Kada se danas osvrnem na to razdoblje, i sama se iznenadim kako smo sve to izdržali. Najteži trenuci za mene bili su oni kad bih se suočila s osjećajem potpune osamljenosti, spoznajom da više nemam sigurnosnu mrežu obitelji, prijatelja i poznatih lica iz Zagreba koja su dotad činila život jednostavnijim. U tim izazovnim trenucima, iznimnu podršku pružila nam je hrvatska zajednica u Torontu, od prvih poznanstava nastala su prijateljstva koja i danas obogaćuju naš život.
Vaša sestra Sanda je također liječnica u Zagrebu. Jeste li jedna drugoj profesionalna inspiracija? Koliko vam nedostaje blizina obitelji? Je li ta geografska udaljenost istovremeno i emocionalna?
- Odvojenost od obitelji najteži je dio ove naše kanadske avanture. I suprug i ja jako smo bliski sa svojim obiteljima i upravo taj osjećaj sigurnosti, pripadnosti i svakodnevne podrške jako nam nedostaje. Zahvaljujući pametnim telefonima i internetu čujemo se gotovo svakodnevno, no onaj život između redaka, sitni trenuci svakodnevice, teško se mogu nadoknaditi na daljinu. I to je ono što najviše osjetimo. Moja sestra oduvijek je bila i ostala moj glas razuma, osoba koja me drži čvrsto na zemlji, bez obzira na to gdje se nalazim. Povezane smo kroz obiteljske vrijednosti, ali i kroz sličan profesionalni put. I ona je liječnica, i majka, i zato me često razumije na onoj razini gdje riječi nisu potrebne.
Što vas je najviše iznenadilo u Kanadi - u zdravstvu, u ljudima, u kulturi svakodnevice?
- Toronto je izrazito multikulturalan grad. Ovdje doslovno na ulici možete sresti ljude iz cijeloga svijeta, svih nacionalnosti i rasa. Ta raznolikost uvelike obogaćuje rad u bolnici: susrećete se s bolestima koje su karakteristične za određena podneblja i genetske skupine (npr. anemija srpastih stanica kod Afroamerikanki). Ovdje sam prvi put vidjela bolesti o kojima sam dotad samo učila iz udžbenika. Zahvaljujući toj otvorenosti u Kanadi se nikada ne osjećate kao stranac. Multikulturalnost je ovdje svakodnevica i prirodno je lako uklopiti se. Ljudi su vrlo pristojni, cijene europsku kulturu i obrazovanje i, unatoč različitostima, osjeća se snažan duh tolerancije i poštovanja. Kanada je izrazito liberalna zemlja i vidljivo je da žene ovdje imaju snažniju prisutnost u medicini i na rukovodećim pozicijama. Naravno, svakodnevica ovdje ima drugačiji ritam: spontana druženja kakva su uobičajena kod nas rjeđa su, dijelom zbog velikih udaljenosti, intenzivnog radnog tempa i dugih zima. Zato se posebno cijene kućna druženja i bijeg u prirodu, što postaje važan dio života. Kanada obiluje prirodnim ljepotama i veselimo se svakom novom otkrivanju koje ova prekrasna zemlja nudi.
Kako se vaš suprug snašao u Kanadi?
- Domagoj je jedna posebna duša, otvoren za nove stvari, avanturist, ali svjestan sebe i svojih vrijednosti. Mislim da samo takvi ljudi i mogu "zaustaviti" sebe da bi pogurnuli osobu koju vole. Svjesna sam da bi malo muškaraca to učinilo, posebice iz naše regije. Kao što sam već spomenula, morao je biti jako dobar razlog da on stisne kočnicu svoje karijere da pusti mene da raširim krila. Ovaj fellowship je upravo to bio. Ovakva prilika kad se dobije, posebice uz financiranje, se ne pušta. To su one prilike u životu koje se dogode jednom i ne vraćaju se više. On je to shvatio. I odlučio je da je moja priča u tom trenutku bila vrijedna podržavanja. A i sam je htio iskusiti i izazvati sebe u drugoj zemlji, u drugoj kulturi. Oboje smo se odlučili izaći iz zone komfora i vidjeti gdje će nas to odvesti. Jer smo svjesni da se upravo u takvim situacijama raste. Danas nas najviše vesele putovanja s našom djecom i otkrivanje svijeta kroz njihove oči, kao i druženja s brojnim prijateljima koje smo ovdje upoznali. Živimo s osjećajem zahvalnosti što smo imali hrabrosti napraviti taj iskorak zajedno.
Djeca vam odrastaju između dva svijeta. Kakva su i kako u njima prepoznajete tragove vaše i suprugove energije?
- Vrlo je zanimljivo promatrati njihov razvoj kao djece imigranata. Mislim da su se iznenađujuće brzo i dobro asimilirali - djelomično i zato što su došli u Kanadu u vrlo ranoj životnoj dobi; Ivo je imao pet, a Franka Dea tri godine. Ono što sam kroz ove tri godine naučila o djeci jest da su ona sretna i dobro kada su i roditelji dobro. Djeca su poput malih spužvica, upijaju sve, i verbalno i neverbalno, osjećaju atmosferu puno dublje nego što ponekad mislimo. Ivo je postao veliki zaljubljenik u hokej na ledu, koji je ovdje nacionalni sport, i trenira ga čak četiri puta tjedno. Iako vole Kanadu i ovdje su pronašli svoj ritam, Hrvatska je za njih i dalje domovina i to s ponosom naglašavaju, osobito tijekom dugih kanadskih zima. Njihovi snovi tek se oblikuju, a naš je zadatak da ih podržavamo da ih grade slobodno, hrabro i s osmijehom.
Kada se osvrnete, koja vas je snaga vodila kroz sve ove godine?
- Kroz sve ove godine uvijek me vodila jedna misao: dok sam zdrava, mogu sve. Vjerujem da čovjek doista može ostvariti ono što zamisli, naravno unutar realnih granica. Volim izazove, volim testirati sebe i volim rasti. I dalje osjećam da sam dovoljno mlada i jaka za nova učenja, nove korake i daljnji razvoj. Naučila sam da, kada se nađem u okruženju koje nije dobro, ne čekam da se ono promijeni, nego da sama mijenjam sebe i biram novo okruženje u kojem ću moći biti sretna. Moja najveća snaga je vjera u sebe. I podrška ljudi koji vjeruju u mene. Imala sam sreću odrastati uz roditelje koji su nas učili da ništa nije nemoguće, da ne smijemo živjeti u strahu. Od oca sam naslijedila upornost, od majke snalažljivost i vedrinu duha, i to su temelji koje svakodnevno nosim sa sobom. Moja majka je moja najveća snaga i inspiracija. Posebno bih spomenula i profesora Žarka Alfirevića, koji je od 2014., otkako sam ga upoznala tijekom specijalizacije u Liverpoolu, moj tihi, ali snažni vjetar u leđa. Svjesna sam koliko je rijetko u životu imati takvu veličinu i nesebičnu podršku iza sebe.
Što biste izdvojili kao ključnu razliku između zdravstvenog sustava u Hrvatskoj i Kanadi? Je li pacijent više u fokusu? Kako se tretiraju liječnici? Što biste poručili mladim kolegama u Hrvatskoj koji osjećaju zasićenje i razmišljaju o odlasku?
- Zdravstveni sustavi Hrvatske i Kanade razlikuju se u brojnim aspektima. Važno je napomenuti da radim na tercijarnoj razini zdravstvene zaštite, u visoko specijaliziranom centru, zbog čega ne mogu komentirati primarnu i sekundarnu razinu sustava u Kanadi. Na tercijarnoj razini sustav je izuzetno dobro organiziran. Radim kao dio tima za visokorizične trudnoće gdje se isključivo bavimo složenim trudnoćama i fetalnim patologijama. Time se omogućuje fokusiran, multidisciplinarni pristup i rasterećenje ostalih dijelova sustava. Mount Sinai Hospital je referentni centar za brojne rijetke dijagnoze, što znači da svakodnevno radimo na slučajevima koji su u drugim centrima prava rijetkost. Posebno bih istaknula koliko je ovdje pacijent u središtu zdravstvenog sustava. Nakon obrade, pacijentima se posvećuje vrijeme za temeljito savjetovanje, razgovaramo o njihovom stanju, dostupnim opcijama i daljnjem planu skrbi. Savjetovanjima često prisustvuju i genetičari, psiholozi, socijalni radnici te stručnjaci za mentalno zdravlje i duhovnu potporu, osobito kod složenijih dijagnoza. Jedan od aspekata koji me posebno dojmio jest poštovanje prema ženi u porodu, prema njezinu tijelu, njezinim odlukama i očekivanjima. Mnogo se pažnje posvećuje individualnom planiranju poroda, a uz rodilju je gotovo uvijek prisutan suprug ili druga osoba od povjerenja. U slučajevima kada se očekuje nepovoljan ishod trudnoće (teška fetalna anomalija, intrauterina smrt) obavezno se uključuje i tim za socijalnu skrb, psiholog te duhovna potpora, čime se osigurava cjelovit i suosjećajan pristup. Taj inkluzivni model skrbi ženama daje osjećaj da nisu same i da zdravstveni tim uz njih ne stoji samo profesionalno već i ljudski. Također, impresionirala me posvećenost svakom detalju - pacijent ima pristup svemu potrebnome, neovisno o svojoj ekonomskoj situaciji, što je u Kanadi, kao izrazito socijalnoj državi, temeljna vrijednost. Odnos među liječnicima također ostavlja snažan dojam. Nadređeni pokazuju veliko poštovanje i uključuju nas u donošenje odluka. Sustav evaluacije je dvosmjeran: mi evaluiramo naše nadređene, a oni nas, i to na mjesečnoj bazi. Konstruktivni feedback ovdje je sastavni dio profesionalnog razvoja i izuzetno se cijeni. Radni zahtjevi su visoki, ali jednako tako su visoka i ulaganja u razvoj svakog pojedinca. Osim kliničkog rada, velika pažnja posvećuje se i akademskom razvoju, a svaki tjedan jedan fellow je zadužen za prezentacije aktualnih slučajeva iz bolnice (fetalnih ili maternalnih) gdje nerijetko budu prisutni i liječnici iz drugih dijelova svijeta u cilju edukacije i dijeljenja iskustava. U posljednje tri godine naučila sam mnogo, ne samo o medicinskom znanju već i o tome kako izgraditi još bolji odnos prema pacijentima, kako biti bolji kolega i kako postati još bolji mentor budućim liječnicima.
Jeste li ikada požalili odlazak iz Hrvatske? Planirate li se jednog dana vratiti? Postoji li dio vas koji čezne za domaćim ritmom života, mentalitetom, humorom... ili ste sada istinski "doma" u Kanadi?
- Apsolutno postoji dio mene koji svakodnevno osjeti nostalgiju. Često pomislim na prijatelje i obitelj, na onu dragocjenu dozu spontanosti petkom popodne ili subotom navečer, kada bih u Hrvatskoj samo nazvala prijateljicu i rekla: "Vidimo se za pola sata u kafiću" ili kada bih bez velikog plana svratila kod roditelja, sestre ili šogora na razgovor, smijeh ili samo zajedničko tiho bivanje. Nedostaju mi i šetnje mojim najdražim Zagrebom, osobito u jesen ili proljeće. Nedostaje mi naš mentalitet, spontanost i humor, ono nešto neuhvatljivo što čini da se osjećaš "doma". Ali unatoč svemu tome, nikada nisam požalila odluku da napravimo ovaj iskorak. Znali smo da će biti teško, ali isto tako znali smo da rast dolazi iz hrabrosti da izađeš iz poznatog. Planiramo se jednog dana vratiti kući, iako još nismo odlučili kada. To će biti zajednička odluka i dogodit će se onda kada za to bude pravo vrijeme. Za sada, živimo svaki dan u zahvalnosti za sve što imamo i za sve što nas još čeka.
Što biste poručili mladim ženama, može li se u suvremenom svijetu ostvariti sve - karijera, obitelj, strasti i sloboda?
- Vjerujem da su snovi koje nosimo u sebi postavljeni s razlogom. Svaka osoba može ostvariti svoj maksimum, ali uspjeh uvijek ovisi o motivaciji i hrabrosti da se izađe iz zone komfora, da se zakorači izvan utabanih staza. Apsolutno vjerujem da žene mogu biti sve što požele: liječnice, majke, putnice, sanjarke. Ključ je u dobroj organizaciji, ali i u tome da se okružimo ljudima koji nas podržavaju, koji vjeruju u nas i s kojima dijelimo vrijednosti. Moj recept za hrabrost, motivaciju i sreću? Ne bojte se sanjati velike snove. I još važnije, ne bojte se učiniti prvi korak prema njima.