Pišem intervju i paralelno, već dvadeseti put, stišćem repeat na tajni link novog albuma koji mi je Zvjezdan Ružić poslao. Ekskluziva. I odmah - shvatim da ovo nije "još jedan talentirani jazz tip s klavirom". Njegov zvuk ide ravno pod kožu: prostorno ogroman, ali intiman kao poruka koju ne smiješ pokazati nikome. Kao da ti netko otvori prozor između tišine i prirode. On ne koristi efekte, koristi prostor. Kišu. Zvona. Dah. On koristi svijet. Katedrale umjesto studija jer "digitalno je sterilno, a sveto ima jeku", kako kaže... koristi pukotine umjesto perfekcionizma, grešku koja diše umjesto glatkog savršenstva. U doba brzine - bira dubinu. U doba filtera - iskrenost. Tako bi nekako zvučala njegova anamneza.
"A Storm in a Teacup" njegov je najintimniji blockbuster: soundtrack za film koji još nema redatelja, ali ga je klavir već snimio. Album koji detonira između najnježnijeg daha i rokerskog zvučnog zida, između nježnosti i orkestralnih eruptivnih prizora u kojima se čuje - stvarno čuje - sva bol, borba i strast. Zato su mu trebala dva produkcijska čarobnjaka s ozbiljnim pedigreom, Doka Kaitner i Robert Vosgien, ljudi koji znaju kontrolirati oluju, a da je ne ukrote.
Zvjezdana ne možeš smjestiti u kategoriju, ali možeš u dnevnu rutinu koja zvuči kao manifest zen-superjunaka: rano ustajanje, hvatanje izlaska sunca, trening na podu sobe, kava (puno kave), smoothie, motivacijske misli, Chopin, Debussy, Ravel, telefoni, mailovi, tim, još malo kave, glazba, šetnje s idejama u slušalicama, trčanje, bicikl, sauna, meditacija, ekipa i projektor, more, planine, sve živo - i opet samoća, ona nužna, sveti prostor stvaranja.
U Londonu je krenuo od nule i baš tamo mu se otvorila nova energetska dimenzija koja bruji kroz svaki takt albuma. A 3. veljače donosi tu oluju u Lisinski: glazbeni film bez kamere, eksplozija 33 prizora duše u zgradi koja će te večeri izgledati kao set u kojem glazba preuzima kontrolu nad svijetom.
Zvjezdan Ružić je raritet starog kova s energijom budućnosti - glazbeni mistik koji od sebe ne bježi, nego se stalno iznova otkriva. Čovjek koji je od zvuka napravio arhitekturu prostora. I dokaz da se prava magija događa kad netko prestane svirati note - i počne svirati svjetlost.
Za nekoliko mjeseci, 3. veljače, pozornica Lisinskog postat će platno za tvoj osobni filmski spektakl. Donosiš publici, kako kažeš, ‘oluju u šalici čaja‘ - priču o borbi, slomu i ponovnom rađanju. No, prije nego što ta oluja stigne u hram glazbe, ona je rođena u potpunoj suprotnosti - u tišini katedrala, daleko od svega što je danas digitalno i predvidljivo. Upravo tu, u tom kontrastu, leži i moje prvo pitanje. U eri gdje AI može stvoriti tehnički savršenu glazbu, ti biraš organsku prirodu - jeku, kišu po krovu i zvona koja zvone ‘slučajno‘. Je li ovo tvoj manifest protiv savršenstva i borba za dušu u glazbi ili jednostavno povratak na tvorničke postavke onoga što umjetnost treba biti?
- Život kao da postaje sve više jedan veliki ‘fast food‘ - u kojem su jedino važne brojke i što brži uspjeh. Istina, AI može zamijeniti tvoja pitanja i sve moje odgovore. Svašta on može. Ali, to je život bez etikete, ronjenje u plićaku. Ja tako ne mogu živjeti, a kamoli onda stvarati ono sveto, Bogom mi dano na dar - glazbu. Postoje danas u glazbenoj produkciji sve vrste simulacija prostora, zvukova, instrumenata. Ali, to nije moj put. Ništa od tih ‘kratica‘ i brzih rješenja našeg doba nema veze s onim pločama najvećih svjetskih umjetnika zbog kojih sam se davnih dana zaljubio u glazbu - poželio biti to što danas jesam. Sve je energija. Svaki odsviran, usnimljen ton ima svoj energetski zapis, vibraciju. U pravom stvaranju ne postoji ‘važno i manje važno‘. Sve se zbraja u finalnu kreaciju - ama baš sve. Tek tada glazba može doprijeti u onu petu, šestu dimenziju... gdje nestaju bljeskovi, a počinje ona prava svjetlost. Na tragu tih vrijednosti stvarao sam ovaj album, kao podsjetnik na ono stvarno: na trenutak, istinu, ono nešto puno dublje od ‘plitke borbe za jednakost‘ u koju svijet sve više bezglavo srlja.
Od jazza, koji je po definiciji sloboda unutar strogih pravila, prešao si u potpunu slobodu filmske glazbe bez granica. Što je za tebe danas veći rizik: improvizirati savršeni solo pred jazz puristima ili ogoliti dušu u monumentalnoj orkestralnoj skladbi pred tisućama ljudi u Lisinskom?
- Svaka glazba ima svoju vibraciju, a tako i svaka publika. Nekoć sam dobivao aplauz za improvizacije pred strukom i jazz puristima. A onda je 2019. godine krenulo moje duhovno putovanje. Tu sam spoznao koliko sam bio ‘u glavi‘, a koliko mi je srce bilo ‘zatvoreno‘ od svih tih silnih strahova i potisnutih trauma. Kao da sam negdje u tom procesu zalječenja duše pronašao onaj mir iznutra. S tim mirom i moja glazba je postala mirnija. Kroz sve te procese pronašao sam ljubav u sebi, prestao je tražiti kroz vanjske validacije. Tu spontano kreće i moje stvaranje filmske glazbe, a s njom dolazi i potpuno nova publika - ona koja ne secira glazbu analitički, već je sluša srcem. Ali, i ja sam počeo stvarati iz drugog kanala, otvorena srca. Ja sam se promijenio. Zato kažem - sve je to vibracija, refleksija... u konačnici. Danas mi je najveći izazov biti u potpunosti ogoljen pred publikom, dati im kroz svoju glazbu ono nešto više, dublje... sliku, poruku, ljubav, nadu.
Tvoja ‘oluja‘ dobila je svoj konačni zvučni potpis na dvije legendarne adrese - miksao ju je u londonskom Westpoint Studiosu Doka Kaitner - čovjek zaslužan za mikseve Brucea Dikcinsona, Paula McCartneyja, Deep Purplea i brojnih drugih, a onda je otputovala preko oceana u Los Angeles, u ruke Roberta Vosgiena. Govorimo o čovjeku iz Capitol Studiosa, ‘mastering ninji‘ koji je brusio zvuk Queena, Davida Bowieja i Iron Maidena. Ipak, kažeš da nisi tražio ‘velika imena‘. Kako si znao da će baš oni, majstori za rock spektakle, razumjeti krhkost tvoje ‘oluje u šalici čaja‘ i neće je pokušati pretvoriti u još jedan zvučni zid, već joj dati prostor da diše?
- Album "A Storm in a Teacup" je sve samo ne krhki album. On posjeduje paletu dinamika, od onih najnježnijih balada gdje možete čuti svaki moj udah dok sviram klavir pa sve do epskih orkestralnih dijelova u kojima je opisana sva moja bol, strast i borba. Na trenutke čitava snimka doslovno detonira u rokerskom zvučnom zidu. Ovo je bio vrlo kompleksan album za isproducirati. Tražio sam suradnike koji će poštovati osjetljivu dinamiku albuma, a istovremeno znati dati pravu boju i energiju mojim skladbama. Odabrao sam Doku Kaitnera i Roberta Vosgiena jer sam znao da su obojica stručnjaci koji će sa svojim velikim iskustvom rada na ozbiljnim svjetskim produkcijama znati ostvariti tu moju umjetničku viziju.
Nastupao si u najuglednijim svjetskim koncertnim hramovima do brojnih dvorana diljem Europe, Australije i Kine, a onda si se zatvorio u tišinu bakarske crkve. Što ti je teže osvojiti: pozornicu svijeta ili tišinu u sebi u kojoj nastaje glazba?
- Sve ima svoje draži. Nastupati u takvim dvoranama svijeta poseban je osjećaj i posebno uzbuđenje - naravno. Potpuna suprotnost tome bilo je stvaranje ovog albuma, gdje sam dane i noći provodio u bakarskoj crkvi. U toj tišini iz mene je dolazila glazba. Ja sam je samo pretvarao u note svirajući toliko raznih orkestralnih instrumenata. Bili su to mjeseci tišine u mom životu. Nikoga nema blizu, samo snimatelj zvuka Marin Kereša i ja, zatvoreni u toj katedrali od jutra do mraka, a često i po čitave noći. Smrzavamo se usred zime u toj crkvi, ali s energijom i uzbuđenjem kao da radimo najbolji svjetski album. Ja sviram timpane, orkestralne udaraljke i mellotrone u tri sata ujutro. Čitava se crkva znala tresti od buke, ali nitko se od susjeda nije bunio. Bila je tako jedna posebna vibracija u zraku tijekom čitavog perioda nastajanja ovog albuma. Imao sam toliku podršku lokalne zajednice i svećenika Zdenka Lendla. Jedan neopisivo tih i težak, a istovremeno i toliko predivan period za mene. Zapravo, sve smo evidentirali kamerom, pa tko zna - možda jednoga dana i objavim ‘behind the scenes‘ o nastajanju ovog albuma.
Ovaj album je tvoja glazbena ispovijest - priča o duhovnoj oluji, od izgubljenosti i straha do ponovno pronađene vjere. Dok gledaš ovaj naš svijet, koji kao da je usred vlastitog globalnog uragana, što misliš: zašto smo uopće ovdje? Zašto si ti ovdje? Jesi li kroz svoju glazbu pronašao odgovore na egzistencijalna pitanja?
- Kroz svoja iskustva došao sam do sljedećih odgovora. Tijelo nam je samo ‘alat‘ da bismo mogli proživjeti sva ta iskustva ovdje na zemlji. Duša je ključ - ono neopipljivo, okom nevidljivo. Otići ću s ovog svijeta bez klavira, bez svega. To je činjenica. Imam samo ‘sada‘. Dok sam tu, želim biti najbolji što mogu za sebe i svijet. Tu sam da nešto naučim o sebi i životu. Onoga dana kada moja duša završi svoju misiju, otići ću. Dobio sam od Boga veliki dar - dar glazbe. Nosim ga odmalena. To je poziv, misija - ne posao. Imam zadaću dijeliti tu glazbu sa svijetom, jer time dijelim i Njegovu ljubav. Svatko ima svoj odnos s Bogom. Ljudi imaju različita uvjerenja i stavove. Ali, Bog nas sve jednako voli. On je čista ljubav. Niti nas osuđuje, niti kažnjava. Samo smo kap u oceanu, povezaniji nego što mislimo. U to vjerujem.
Višestruke nagrade koje si osvajao u karijeri ne bi stale u ovaj intervju... ekskluzivni Yamaha Piano Artist, dobitnik si pet Porina za autorska ostvarenja i šest nagrada Status za najboljeg pijanista u Hrvatskoj. Nagrade su potvrda, ali tvoj put nakon njih izgleda kao skidanje slojeva, a ne bildanje ega?
- Značile su mi te nagrade tada, jako puno. Bio je to početak mojih dvadesetih. Itekako mi je trebao taj vjetar u leđa od strane struke. Ono što je tada bilo drugačije jest činjenica da je ta ista struka duboko u meni predstavljala krajnju potvrdu o mome radu. ‘Ako struka nije reagirala, očito nešto krivo radim.‘ Kroz odrastanje sam shvatio da postoji još toliko drugih razloga zbog kojih netko ne reagira, a da zapravo rijetki od njih imaju veze sa mnom. I obrnuto, naravno. Ipak, danas mi je najveća nagrada onaj trenutak kada publika na koncertima utone u moju glazbu, kada se dogodi ona prava konekcija. To me definitivno najviše veseli i ispunjava - kada vidim onaj neki dublji smisao svoje glazbe i svog postojanja. Tu nisu potrebne niti riječi, niti aplauz, niti diplome niti priznanja. U toj tišini dvorane sve je izgovoreno onim najljepšim jezikom - jezikom ljubavi. Njega je nemoguće staviti u riječi, a osjeti se u svakom atomu zraka u dvorani. Tako da, možda bude još nekih nagrada struke u životu, ali više nikad to neće biti od toliko presudne važnosti za moj put kao što je bilo tada, dok još nisam znao tko sam - nisam imao sebe.
Poznajemo tvojeg maestra za klavirom i ludi skladateljski dar. A kad bi nas pustio u svoj svijet bez filtera, što bismo saznali o tebi. Provozaj nas kroz jedan svoj savršen, običan dan. Što je tvoja ‘comfort zona‘... tvoje rutine i tvoje male inspiracije?
- Volim rano ustati, uloviti izlazak sunca. Odraditi trening u sobi. Onda kavica i smoothie. Uz njih poslušam i neke mudre misli, motivacijske govore, iz kojih uvijek izvučem neku poruku za sebe. Volim uvijek nešto novo učiti, otkrivati. Zatim ulazim u dan sa sviranjem klavira. Volim svirati klasična djela Chopina, Debussyja, Ravela, Beethovena i ostalih majstora. To mi instant nahrani dušu. Zatim tu bude nezaobilaznih poziva i mailova vezanih uz koncerte i ostala planiranja s mojim timom. Volim fino pojesti, mada bih trebao češće kuhati. Obožavam kavu. Pijem jako puno kave. Slatko volim, ali se trudim smanjiti taj dio. Predvečer volim otići ili u saunu ili u bazen, kada stignem. Tu meditiram, pročistim svoje misli. A volim se družiti, volim ljude. Imam ekipu s kojom se nalazimo kod frendova gledati filmove na velikom projekcijskom platnu. Ili nekad odemo u prirodu, šetnje, planinarenja, more... Nije važno što je, bitno da se družimo. Mada, jako često sam sâm. Potreban mi je taj mir za stvaranje glazbe. Volio bih više putovati - otići u Afriku, u Portugal, u još puno zemalja. Tiha patnja, neostvareni san mi je otići na Palau jednog dana. To je predivan otočić pored Indonezije. Rekao sam si da će mi to biti destinacija za medeni mjesec jednoga dana. Ne znam zašto, ali baš tamo bih posebno volio otići. Volim puno šetati, posvuda - bitno da sam u pokretu. Dok šetam, uvijek imam slušalice na ušima, uvijek nešto maštam, smišljam, preslušavam... I trčanje volim. Vožnju bicikla također. Svašta volim. I nikad mi nije dosadno. Uglavnom, pokret mi je jako važan - i da je uvijek atmosfera stvaranja, kreativnosti u zraku. Bez toga se gasim.
Pronašla sam mnoge zanimljivosti iz tvojeg djetinjstva koje zvuče kao scenarij za film o uspjehu. S deset godina si svirao harmoniku na turističkom brodu da bi kupio klavijaturu. Ispisao si se iz škole da bi vježbao klavir 12 sati dnevno i tvoji roditelji su te u tome podržali. Koliko je njihova bezuvjetna vjera u tvoje snove izgradila tvoju vlastitu hrabrost da danas vjeruješ u ‘nemoguće‘ stvari? Koliko si povezan s obitelji i iz kakve obitelji dolaziš?
- Rijetki ljudi su imali tu privilegiju da ih njihovi roditelji bezuvjetno podrže, jako rijetki. A mene su moji od prvoga dana do danas - bezuvjetno podržavali. Moja zahvalnost za tu njihovu vjeru i ljubav uopće ne stane u riječi. A moj put je bio pomalo filmski. Kako je kod kuće bilo puno bolesti, podsvjesno sam trebao naglo odrasti. Već s deset godina odlučio sam po čitave sezone svirati harmoniku na brodu za turiste i zarađivati svoj prvi novac. Bio je to neki moj način da olakšam roditeljima, koji tada nisu imali mnogo. Bila je baš teška situacija kod kuće. Uvijek sam se borio, za sebe i svoje snove. Ali, bez njihove podrške i vjere u mene - bilo bi mi preteško izdržati sve te izazove. Oni su definitivno moji anđeli čuvari. Dolazim iz skromne obitelji gdje je bilo puno tuge i bolesti, ali nikad nije nedostajalo empatije, nježnosti i ljubavi. Neovisno o tome koliko je teško nekad bilo, ona esencija je uvijek bila tu - iskreni odnosi, otvoreni razgovori, međusobna podrška, uvijek smo bili tu jedni za druge. Brat je također umjetnik, dok su roditelji ljudi s ‘normalnim‘ poslovima, daleko od umjetnosti. Tim više sam im zahvalan, što su, neovisno o tome koliko im je taj svijet bio dalek i stran, uvijek pronašli način da vide tu moju sliku, moje snove, i budu tu za mene. E, to je ta ljubav, vjera... prenesena u djela.
Tvoja glazba je čista emocija - duboka i bez filtera. U ovom današnjem svijetu gdje se partnerska ljubav često svodi na ‘swipe‘ desno, na brze konekcije i još brže prekide, kako ti, kao umjetnik koji stvara tako monumentalne zvučne pejzaže, gledaš na ljubav? Je li ona za tebe još uvijek onaj grandiozni, epski osjećaj za koji se vrijedi boriti? Kako doživljavaš partnerske odnose, muško-ženske svemire? Jesi li u nekom partnerskom odnosu...
- Prije četiri godine upoznao sam Paulinu, djevojku koja mi je uljepšala život na mnoge načine. Već smo tri godine službeno u vezi. A prošli smo jako puno toga zajedno u tako malo vremena. Bila mi je neopisiva podrška u jako teškim trenucima, pružila mi ruku, toliko nježnosti i ljubavi onda kada sam bio jako loše. Uz nju sam definitivno postao bolji čovjek i za sebe i za svijet. Nikad nisam bio tip od aplikacija i swipeanja, niti vjerujem u taj ‘fast food‘ pristup. Budi frajer i priđi curi na cesti, u kafiću, gdje god. Toliko je prilika. Ali vjerujem u onaj ‘old school‘, viteški pristup - ima neki poseban šarm i romantika u tome. Ipak, najveće bogatstvo je pronaći u ovom životu nekoga tko te doista vidi, voli, prihvaća kakvim jesi. Rijetki to dožive, čini se. Eto, ja sam imao tu sreću da te jedne večeri popijem kavu baš u Cukari Kafeu gdje je ona tada studentski konobarila. Pa smo se zezali, razmijenili brojeve, imali prvi dejt na koji je ona donijela lubenicu - i tako smo iz te slatke romantične večeri postali bliski, pa još bliskiji... i tako je već četiri godine proletjelo. Odselili smo se zajedno u London, prošli puno stresnih trenutaka zajedno, bili si uvijek podrška, poticali se da rastemo, da postanemo još bolji. Naravno da ima i uspona i padova, ali očito je ljubav uvijek jača od svih tih izazova koji nam se nađu na putu.
Preseljenje u London opisao si kao ‘novi početak iz nule‘. Što za umjetnika poput tebe uopće znači ‘nula‘? Je li to prazno platno, zastrašujući ponor ili oslobađajući prostor? Zašto voliš London? Koje mjesto na svijetu doživljavaš kao svoje, kao dom?
- ‘Nula‘ je trenutak apsolutne tišine u kojoj sam se našao s mojim preseljenjem u London. Novi grad, sve novo - a pitanja mali milijun. Sve je to bio veliki šok za mene. Upravo taj grad u meni je probudio neku drugu energiju, za koju nisam niti mogao vjerovati da je posjedujem. To je onaj najljepši dio Londona. U konačnici - nije magija tog grada u simpatičnim kućama, pompoznim palačama i crvenim autobusima na kat - već u okruženju koje te potiče da budeš još originalniji, da pronađeš onu najčišću verziju sebe u tom moru jedinstvenih ljudi. "A Storm in a Teacup" rezultat je upravo te svježe energije, inspirativnih susreta, nekih novih vizija i snova posijanih na londonskim ulicama.
Kažeš da te dotakne samo glazba koja je nastala ‘iz srca‘, pa makar bila i najjednostavnija. Pred kojim umjetnicima i pred kojim skladbama imaš duboki naklon... i domaćim i inozemnim?
- Volim umjetnike koji ne rade kompromise zbog kritike i publike. One vjerne sebi, koji se ne boje mijenjati smjer u stvaralaštvu. Takav je bio Bowie, Sigur Ros, Nick Cave, Leonard Cohen, Ennio Morricone, Ludovico Einaudi. Velika je to lista, kada bih sada nabrajao. Ali da, to su ljudi koji su bili i kritizirani, neki i ismijavani, jer su mijenjali pravac, svoj zvuk i stil. Ali, nisu se bojali te vanjske osude, nedostatka validacije svijeta. Jer, imali su sebe - čvrstu viziju u koju su vjerovali svim srcem. Takvim se umjetnicima divim. To je moj svijet.
Što je tvoja ‘šalica čaja‘ - tvoj unutarnji svijet?
- Jedno poprilično naivno dijete koje uporno vjeruje u ono što mu se kaže. Jedan razigrani dječak koji i dalje svijet vidi u šarenim bojama. Također i jedan vrlo promišljeni umjetnik koji je doživio jako puno uspona i padova u posljednjih 28 godina glazbenog djelovanja. Jedan ranjeni dečko, s puno flastera i zakrpa, udaraca od kojih se godinama oporavlja. Jedan ludi vizionar kojem je glazba sve i za koju daje doslovno sve što ima i može. I prije svega jedan veliki sanjar - koji i dalje kao malo dijete vjeruje u dobro, u svijet, u ljude, u one davno posijane snove, u ono nešto - još malo više... Još puno tekstura i nijansi nalazi se u toj mojoj ‘šalici čaja‘. Ipak, ostalo mi je lakše izgovoriti notama, kroz 33 nove skladbe koje sam napisao na albumu "A Storm in a Teacup". Jer, vjerujem da glazba govori puno više od riječi - onima koji znaju slušati.