Nedavno sam se našla u prilici razgovarati s djevojkom koja, ispostavilo se, studira sličan fakultet koji sam ja završila. Žalila se da je jako nezadovoljna kvalitetom programa, sadržajem, količinom naučenog, cjelokupnim iskustvom. Dodatno ju je frustriralo jer, kako kaže, nije navikla biti loša u nečemu, uvijek je dobro učila i uvijek je bila ambiciozna. No sada joj se činilo kasno predomišljati se. Pitala sam je koliko godina ima, najviše da vidim ima li smisla upisati nešto drugo.
- 2004. godište sam, kaže ona. Imam 21 godinu.
- O Bože! U tom slučaju uopće nije bitno. Dvadesete su namijenjene tome da griješiš, učiš, eksperimentiraš i da se barem dva puta predomisliš. Imaš dovoljno vremena svako pogrešno skretanje ispraviti.
Vidjela sam na njoj da joj se sviđa to što govorim, ali sam joj na licu mogla iščitati i sumnju. I znam dobro taj osjećaj. Znam da je strašno naći se u trenutku kada imaš osjećaj da svi znaju što rade, svi znaju kuda idu, što žele i kako tamo doći. Svi osim tebe. Čini ti se da su svi nešto postigli i da moraš uhvatiti tempo. Mijenjati smjer ili počinjati nešto novo djeluje jako kontraproduktivno.
To znam jer sam i sama sada u toj situaciji. Zadnju godinu-dvije moja profesionalna pozicija se jako izmijenila. Shvatila sam da ne nalazim zadovoljstvo u ilustraciji kao nekad. Barem ne u ilustraciji kakvu sam do nedavno radila. Postalo mi je jasno da želim raditi drugačije, dublje, meni istinitije. Da želim slikati, stvarati umjetnost. I da bih to mogla raditi, moram napustiti sve što sam do sada stvorila i krenuti od nule.
Priče o novim počecima ćemo najčešće čuti onda kada je sve gotovo. Stvari su se odigrale, uspjesi jesu ili nisu postignuti, porazi su preboljeni, čvorovi su se raspetljali i neprijatelji su pobijeđeni. Priča je tragedija ili trijumf. A znate kako kažu, lako je biti junak nakon bitke. Ovdje, gdje sad stojim na početku, osjećaj je puno manje filmski. Jako često se osjećam prestrašeno, usamljeno, maleno, izgubljeno. Osjećam se kao da nemam ništa za pokazati za zadnjih 15 godina rada i karijere. Racionalno znam da to nije istina. No moj unutarnji svijet često ne mari za činjenice.
Zato vrlo dobro znam kako se djevojka s početka ovog teksta osjeća kada razmišlja o tome da počne nešto novo. Ne govorim joj olako: samo počni ispočetka, eksperimentiraj i slobodno griješi. Ne govorim to ni s bezrezervnim optimizmom osobe kojoj nikada u životu ništa nije pošlo po zlu. Ili još gore, da joj puna toksične pozitivnosti govorim da samo ide za snovima jer hrabre čekaju samo zvjezdani uspjesi i puni bankovni računi. Pravi život znači da ćemo se svi više nego jednom zeznuti. Izabrat ćemo pogrešan fakultet, pogrešan posao, pogrešnog partnera, pogrešne prijatelje. Nećemo dobiti stvari za koje smo dali sve od sebe. Propustit ćemo velike prilike. Nećemo biti izabrani. I još uvijek trebamo napraviti ono što osjećamo da je naš put.
U ovom trenutku ja ne znam kako će završiti moj novi početak. Izabrala sam dosta teško područje djelovanja. Povijesno gledajući, umjetnost je polje u kojem je jako teško ostvariti priznanje, bilo kritičko bilo financijsko. Možda se samo utopim u moru kreativnih ljudi koji su imali nešto za reći, ali nije bilo dovoljno onih koji su ih htjeli čuti. Možda ću se predomisliti. Možda će me financije jednog dana dovoljno pritisnuti da kažem dosta je. A možda ću ponovno stvarati djela koja osjećam da uistinu govore ono što želim reći. I možda ću pronaći način da kažem nešto duboko i istinito i u procesu nađem dovoljno ljudi koji će biti zainteresirani čuti me. Ako ne krenem ovim putem, nema načina da saznam kako izgleda kraj ovog filma. Ono što sigurno mogu reći, u ovom trenutku, je da sam spremna na svaku verziju ove priče. Spremna sam da to bude tragedija, da bude trijumf, a bome i da bude komedija.