"SAMO ŽELIM BITI (PROBUĐENA) ŽENA…"
Krajem 1994. (ups, to je bilo više od 30 godina) sjedila sam u malom otrcanom noćnom klubu, mislim da se zvao Le Narcisse, negdje u zloglasnoj pariškoj četvrti Pigalle u kojem je jednom tjedno španjolska plesačica Blanca Li organizirala cabaret večeri. Blancu Li nekoliko sam godina ranije otkrila na Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu i morala sam je naći kad sam došla kratko živjeti u Paris. I našla sam je, a te večeri naletjela sam i na zanimljivo društvo dva stola od našega za kojim su sjedili i Rossy de Palma i Pedro Almodóvar. No, ni Blanca ni moji omiljeni španjolski filmski likovi nisu mi toliko ostali u sjećanju koliko jedan drag queen nastup. Ne znam kako se umjetnica (da, ja smatram da je dobar drag queen nastup umjetnost) zvala i nije bila nimalo ženstvena, dapače bilo je izvjesno kojeg spola (ni)je, niti gracilna, niti zapravo savršeno sređena kao velik broj drag queenova. Ali tada sam prvi put razumjela, ne, još važnije - osjetila što stvarno znači biti rođen u pogrešnom tijelu.
Još vidim i borbu i odustajanje u nesigurnom hodu u premalim štiklama jednog Afroamerikanca u isto vrijeme tužnog što žena nije i sretnog što kratko dok pjeva žena može biti:
"I‘m so tired of playing…
I just wanna be a woman…
It‘s all I wanna be, is all a woman
For this is the beginning
Of forever and ever
It‘s time to move over
It‘s all I want to be…"
U to pred-Spotify/Deezer… doba nisam odmah znala da je riječ o tada netom objavljenoj pjesmi kultne trip hop grupe Portishead "Glory Box", i dandanas jednoj od meni najnježnijih glazbenih frustracija kako je biti žena. Vrlo paradoksalno - dok Beth Gibbons pjeva o tome koliko je frustrirajuće biti žena, jedan muškarac pjeva iste stihove frustriran što žena nije, žudeći da žena bude.
Krećem u ovu osjetljivu temu ovom dirljivom pariškom zgodom iz prošlog stoljeća jer mi je bitno da odmah na po - četku pozicioniram svoj diskurs kao liberalan i, što je još bitnije, dovoljno empatičan da razumijem da je klasificiranje ljudi u dva roda i spola ograničavajuće, čak nasilno, u svakom slučaju nije empatično. Ali isto tako smatram da su današnje politike identiteta nasilne, u svojoj nabrijanoj wokeovštini naporne i napadne i za - pravo posve neempatične, u totalnoj di - sonanci sa samoempatijom. Zanimljivo mi je i da većina boraca za tu wokeovštinu nema pojma da je riječ o terminu koji dolazi iz antirasističkog pokreta 30-ih prošlog stoljeća koji je upozoravao da ljudi trebaju biti "probuđeni" (woke = prošlo vrijeme od glagola "wake" = probuditi) po pitanju socijalnih i političkih izazova Afro-amerikanaca u Americi. Da, susret sa svojom ljudskom prirodom treba biti "probuđen", ali ne i neregulirano razmažen i stalno u nekom dojenče-tinejdžerskom ekscesu želje da budemo što god i da sve što jesmo bude viđeno i prihvaćeno.
72 NAČINA DA VRIŠTIM O SVOJOJ NEREGULIRANOSTI
Odrasti jednim dijelom znači naučiti se samoregulirati, odlučivati, biti odgovoran, odabrati, biti hrabar, mudar… Znači naučiti psihosomatski upravljati sobom. Svi psihološki poremećaji, sve ovisnosti, zapravo su nemogućnost i/ili nevoljkost upravljanja sobom. Pišući ovo ni na koji način ne diskriminiram neurodiversificiranost niti mislim da je lako upravljati sobom. Imati kvalitetan, samoempatičan odnos prema sebi, poštivati se, teško je, zahtjevno i iziskuje mnogo rada na sebi, puno pokušaja i pogrešaka, vještina samoregulacije, puno samodiscipline, puno (samo)empatije. A u današnjem svijetu, u toj suvremenoj woke kulturi to zapravo nije cool.
Cool je biti opsjednut sobom, posve nereguliran, cool je stalno toptati nogicama i zahtijevati stvari na koja imamo pravo, tražiti da budemo ama baš što god hoćemo, pa tako i da smo odjednom svih rodnih identiteta (omnigenderni), zamagljenih rodnih granica (maljavogenderni), da nam se rodni identitet mijenja ovisno o ljudima koji nas okružuju (zrcalnogen-derni), višestrukih rodnih identiteta, ali s preferencama (delikatnogenderni), nebinarni, ali specifičnih, muških, ženskih i neutralnih osjećaja (ceterogenderni), duboki i bezgranični (abimegenderni)… Moje isprike za neempatičnu nepristojnost koja slijedi, ali - zaj*** li me?! Ne zvuče li opisi svih ovih šest rodnih identiteta koji su na listi 72 danas prepoznata, a negdje i priznata, rodna identiteta kao da su ga napisala Zločesta djeca (referenca na kultnu ekipu Radija 101 80-ih i 90-ih), ali i zločesta djeca dok su se durila u nekoj kazni jer im se ne dozvoljava da hodaju odjevena kao Borat u zelenom mankiniju i time se oslobode tradicionalnih rodnih određenja!!!
Jasno mi je da nas naša anatomija i genetske karakteristike ne bi trebale ograničavati. Ali nisu li i 72 rodna identiteta ograničavajuća?! Zašto baš 72? Zašto ne 172 ili 720 ili 1001? Ako naše rodne identitete treba gledati kao na spektar, onda to znači da su opcije, odabiri, bezgranični, a granice nejasne. Kako je moguće da uz razvoj neuroznanosti, bihevioralne psihologije, ma uz iole zdravog razuma netko dođe do popisa od 72 opcije? Zašto se onda ne dogovorimo da ima 8025 milijardi rodnih identiteta? Zdrav odnos sa samim sobom podrazumijeva da mogu tolerirati da se u isto vrijeme mogu poistovjetiti sa svim ljudima i biti ugodno jedinstvena. Da si ne moram prišiti label koji me definira, da prihvaćam da imam šarenu internu i eksternu povijest, da sam eksperimentirala, da fluktuiram kroz razne identitete.
ONDA KAD SAM POSVE NETKO DRUGI
Čitala sam nedavno zadnju knjigu Matta Haiga "The Life Impossible". I Matt i ja smo u nekom trenutku odustali od ideje da baš svaka knjiga treba biti literarno dostignuće i prigrlili ideju da je i dobra komercijalna/čitana fikcija isto krasna stvar. U toj njegovoj simpatičnoj pripovijesti o jednoj 72-godišnjakinji na Ibizi ona u jednom odlomku priča/piše kako kada čita autobiografije ona postaje ona(j) o kojem čita. Kaže da misli da je to možda svrha čitanja - da živiš život izvan/ povrh/uz svoj, da nadrasteš prostor svog singularnog identiteta i izgradiš cijelu palaču identiteta. Tako sam ja na tom letu iz Ca pe Towna za Zürich bila i Iva i udovica Clicquot i Amy Winehouse i jedan Islan đanin u potrazi za svojom studentskom ljubavi iz Japana i tužno šašava opako prosta autorica pisama iz Littlehamp tona Edith (briljantno utjelovljena u Oliviji Coleman), kao i 72-godišnjakinja Grace na Ibizi…
Kaže Grace/Matt da je sve čitanje, ukratko, telepatija i da je sve čitanje putovanje u vremenu. Da, i moj identitet je fluidan i unutar mene je bezgranični spektar kognitivno-psihosomatskih preferenci, odabira, poriva… Sve naše duhovne i kognitivne prakse baziraju se na poigravanju različitim identitetima. Sve ove stvarne i fiktivne likove koje sam utjelovila (s obzirom na to da ne vjerujem u antropološki dualizam gospodina Descartesa, onda je ako se nešto zbiva u mojoj glavi i srcu, u mojoj duši, to i utjelovljeno) našla sam među in-flight filmovima i na stranicama knjiga tijekom nešto više od 11 sati leta. Uvijek kada letim imam tulum s identiteima gledajući filmove i čitajući knjige. Možda sam ja leteće-fluidno-genderna? Ili sam možda kao žena svjesnija fluidnosti svojih identiteta? Podsjetila me na to i udovica Clicquot (ime šampanjca Veuve Clicquot znači - udovica Clicquot) u odličnom biopicu o ženi koja je napravila revoluciju u proizvodnji šampanjaca boreći se da bude baš žena a da smije raditi s vinom, kao žena voditi neki business, što pod napoleonskim kodeksom koji je tada bio na vlasti nije bilo moguće.
Barbe-Nicole se tijekom te borbe u jednom trenutku nađe na sudu gdje joj pokušavaju oduzeti business koji joj je ostavio suprug i optužuju je da ga više ne može voditi jer ima novog partnera pa da time udovica više nije, a ona na optužbe odgovara: "Čudno je slušati kako vas drugi definiraju kao da ste nekako fiksirani, nepromjenjivi, jedna osoba, umjesto mnogih kakvi smo svi. I dalje volim svog muža. I volim Louisa Bohnea. Ja nisam samo jedno ja." Na što joj sudac odgovara da možda nije najbolje govoriti u svoje ime, zastupati se na sudu sam. Na što Barbe-Nicole nastavlja: "Zašto ja ne bih bila autoritet za pitanja o samoj sebi? Govorim istinu kakvu znam, iako vidim da govoreći istinu znači da me možda neće lako razumjeti..." Svjesna sam da je ovdje riječ o scenarističkim verbalnim bravurama, a ne o povijesnim istinama, ali odlično mi paše za poentu - svi smo u isto vrijeme teško razumljivi i nimalo fiksirani, nepromjenjivi. Nitko od nas nije samo jedna osoba.
TU SMO DA BISMO BILI VIĐENI (MODULARNOG UMA)
Kao što to kaže psiholog Douglas T. Kenrick: "Svi smo mi višestruke osobnosti, s nekoliko različitih ja u našim glavama." U mladosti su ovom genijalno duhovitom eruditu psihologu proricali sudbinu jednaku kao i njegovom siromašnom alkoholičarskom ocu Ircu i isto takvom bratu koji su obojica proveli dosta vremena u slavnom zatvoru SingSing, ali on je odlučio da ne mora imati identitet/sudbinu kakva mu je namijenjena. Odlučio se za akademsku i posvetio svoj život evolucijskoj psihologiji, kognitivnoj znanosti i teoriji sistemske dinamike. Autor je briljantnog bloga na Psychology Today pod nazivom "Sex, Murder and the Meaning of Life" u kojem istražuje naše, ljudske, sebične predrasude koje nas čine brižnima, kreativnima, ali i kompleksnima.
Kada su ga pitali koja je najbriljantnija ideja/"otkriće" u psihologiji, rekao je - ljudski um (i ljudski mozak) je modularan. Umjesto da ga parafraziram prenosim njegovo objašnjenje sa spomenutog bloga u cijelosti: "U svakodnevnom smislu, mogli bismo reći da postoji više od jednog ‘mislioca‘ u vašoj glavi. Ili još hrabrije: svi smo mi višestruke ličnosti, s nekoliko različitih ja u našim glavama. Ta različita ja obraćaju pažnju na različite vrste informacija, sjećaju se različitih prošlih iskustava, imaju različite osjećaje i teže postizanju različitih ciljeva. Na prvi pogled, čini se kontra intuitivnim misliti da postoji više od jednog ‘ja‘ u mojoj glavi. … Ali vaš svjesni kontinuitet može varati, a brojna pionirska otkrića sugeriraju da se mnogo više događa iza kulisa, na nesvjesnoj razini."
Svi smo mi multiidentitetni. I nitko od nas nije definiram samo svojom seksualnošću. Stoga zašto se borbom za zamjenice pokušavamo ograničiti? Zato što neki kažu da se time borimo protiv rodne disforije (stres uslijed neusklađenosti svog spola i rodnog identiteta)? Zato što time poštujemo druge i njihove gramatičke želje i potrebe? Ja bih rekla da je upravo suprotno. Zašto ja u nekom korporativnom kontekstu ili neka voditeljica tijekom neke gospodarske rasprave na televiziji treba voditi računa kako se rodno identificira netko od prisutnih? Ako ja kao rodno dosadna/tradicionalna i heteroseksualna ne očekujem, dapače - NE ŽELIM, da me itko tretira u odnosu na moje seksualne i rodne preference, već da se prema meni ponaša s poštovanjem kao čovjeku, zašto se samo ne možemo dogovoriti da je OK da smo multiidentitetni, ali ajmo se prema tome suvislo gramatički i empatički odnositi.
SVI SADRŽAVAMO MNOŠTVO
Tijekom nedavnog boravka u predivnoj, divljoj, politički i socijalno krhkoj Južnoafričkoj Republici (koja je najbolji primjer države koja ima puno različitih identiteta) naučila sam da se ljudi na Zulu jeziku pozdravljaju sa "Sawubona", a odzdravljaju "Sikhona", što bi značilo "Vidim te" i "Tu smo da bismo bili viđeni". I to mi se učinilo prekrasno. Ne uključuje niti jednu zamjenicu, ne konjugira se po licu, samo izražava našu osnovnu psihološku potrebu - da nas se vidi onakvima kakvi jesmo (i kakvi nismo) i takvima poštuje.
Jednom mi je palo na pamet da je oslovljavanje ljudi s "Vi" vezano za stihove Walta Whitmana: "Ja sam velik, ja sadržavam mnoštvo" (iz "Pjesme o samom sebi"). Jer u tim stihovima na neki način leži baza za poštovanje svega i svakoga, pa i samoga sebe - u razumijevanju i prihvaćanju da smo svi svakakvi i uvijek satkani od brojnih slojeva savršenih nesavršenosti. A 72 rodna identiteta meni djeluje kao neprihvaćanje samog sebe, kao utapanje u nejasnoćama, nesavršenostima, neuvažavanjima… Kao traženje rubova tamo gdje rubova nema. Jer rubovi su grubi i služe političkim i socijalnim manipulacijama. Uguravajući se u ćoškastih 72 kutijica zadobivamo rane i masnice (na duši).
Onda sam u nekom trenutku naučila da je taj "Vi" pluralis maiestatis, odnosno majestetični plural koji se koristio za oslovljavanje vladara (kraljeva, careva, plemstva). Duhoviti prizemljeni admiral američke vojske Hyman G. Rickover navodno je primivši mail od jednog svog kolege u kojem je ovaj za sebe koristio prvo lice množine rekao da se "Vi" koristi za tri vrste individua - vladare, trudnice i šizofreničare, pa ga pitao koja od te tri vrste je on. I čini mi se da je taj majestetični plural od ideje uzvišenosti, dostojanstva, poštovanja postao pluralis pauperis - i ne mislim pri tome da su ljudi jadni zbog izgubljenosti u svojim pluralima, nego da u toj njihovoj izgubljenosti ima jada jer su izgubljeni.
Svi smo mi na neki način, u nekom periodu, nekada, s nekim propitivali svašta. Svi smo se gubili u svojim granicama i propitivali ih. Ali naći se i biti dobar sam sa sobom mnogo je više od prišivanja priželjkivane zamjenice i silovanja drugih da ih koriste. Svi sadržimo mnoštvo i egzistencijalno i esencijalno je da si, bez lijepljena jedne od 72 rodnih etiketa, poput nekog ograničavajućeg osuđujućeg žigosanja, budemo majestetično pluralni.