Prošli tjedan napunio sam četrdeset godina i objavio ovaj opis uz sliku na Instagramu: "Cili život čekam četrdesete. Neka čudna intuicija. Vidit ćemo jel točna." Uz ne baš pretjerani broj čestitki jer me algoritam u zadnje vrijeme poprilično ignorira, dobio sam i nekolicinu poruka u inbox čiji je zajednički sukus glasio otprilike "Lako tebi kad si muško." I da, apsolutno razumijem polazišnu točku. Kako je ne bih razumio kad u glumačkom svijetu postoji fraza s kojom su mi mnogi kolege čestitali. Ona glasi "You‘ve entered your Clooney era." Drugim riječima, ulaskom u četrdesete kao muški glumac ulaziš u životno doba u kojem je Clooney zadnja dva desetljeća, za koje se pišu najbolje uloge, ulaziš u eru koja traje zapravo do 55 tvog kraja jer ako si muškarac (i, naravno, pripaziš na sebe i ne uništiš se do granica neprepoznatljivosti), od četrdesetih nadalje vjerojatno ćeš slušati o tome kako "stariš kao dobro vino". Svijet je postavljen tako da ako si se mogao probiti u svojoj struci do četrdesete, od tog trena nadalje si više-manje siguran. Ponavljam, ako ne zajebeš. I ako si muško. Da bi muškarac bio privlačan, može imati i konjsku facu (ne kažem da je imam, ali ne kažem ni da je nemam), ali uz prstohvat šarma, one cup of samopouzdanja i ako malo zračiš ostvarenošću - sve malo više počinje mirisati na white privilege. Poslovi dolaze, komentari su afirmativniji mada si se u dvadesetima više trudio, jače borio, pa možda čak i bolje stvarao.
Držeći se opet svoje struke, jasno je kao dan da ulaskom u četrdesete za žene postoji manje uloga, veći pritisak na "ne smiješ starjeti" i sve više i više komentara da je "teška" ako ima čvrsta uvjerenja i izražava ih. Čak je i boginja Meryl Streep ulaskom u četrdesete imala, doduše kratki, zastoj u karijeri. Tako da DA. Jasno mi je da je moj rođendanski post mogao izazvati gnjev kod kolegica, prijateljica, pratiteljica. Međutim, ono što me iznenađuje je brzina napada, a nisam ja taj koji objavljuje popise najpoželjnijih neženja iznad četrdeset. Nije Pedro Pascal sam sebe prozvao Daddyjem. I nisu Clooney i Pitt sebe proglasili seks-simbolima. Sve su to napravili časopisi u uredništvu žena, sa ženskom publikom.
Ali to sve zapravo nije bitno jer ono na što se moje veselje ulaska u četrdesete referiralo je univerzalno svima. Barem ono kako ja zamišljam ostatak svog života. Četrdesete za mene znače: "Prestar si da bi dao da te se zajebava." A kad kažem "da te se zajebava", zapravo hoću reći "da zajebavaš samog sebe". Četrdeset je samo broj, ali meni je i alarm da prestanem. Prestanem sa svim dječjim bolestima koje me koče u životu, jer s četrdeset nisu više slatke. Da prestanem na pohvalu reagirati s "čekaj, stvarno to misliš?" Da se prestanem pravdati što se ne uklapam. Da se prestanem umanjivati. Da se prestanem prilagođavati. Da prestanem pušiti. Da prestanem ne spavati. Da se prestanem dokazivati. Da se prestanem sramiti kad ne uspijem. Da se prestanem sramiti kad uspijem. Mene ne zanima Clooney era. Ne zanima me biti vječni dječarac. Ne zanima me da mi išta dođe lako. Itekako me zanima biti odrastao čovjek odgovoran za svoje postupke. Zanima me da moja priča nekome nešto znači. Zanima me da mi se ne progledava kroz prste jer sam mlad i ne znam. Zanima me da mi se, kad zajebem, to kaže, da me se prozove. Zanima me da nemam za sebe više opravdanja. Da u krevet odem s mirnom savješću. To su meni četrdesete. Time to get you shit together, što bi se reklo na jeziku koji nije naš, ali "vrijeme da skupiš svoja govna" ne znači ništa. Bar ništa motivirajuće.
Radim s kolegom koji je jako dobar prijatelj s Margot Robbie. I da ne ulazim u intimne priče, drage moje žene, moj uzor nije George Clooney. Moj uzor je Margot Robbie.
Ne kužim se pretjerano u astrologiju, ne znam ni koliko vjerujem svemu što čitam, ali mi je zanimljivo nešto što sam jučer čuo. Pluton je ušao u Vodenjaka i bit će u njemu idućih 20 godina. On predstavlja rušenje autoriteta, rušenje svih uvjerenja. Uspjeh, moć, vanjština, sve će to zbog utjecaja Plutona postati nebitno i isplivat će oni koji budu radili iz duše i za dobro drugih. Koliko u to vjerujem kao činjenicu, nemam pojma. Ali kad čujem nešto što mi zvuči lijepo i što rezonira sa mnom, odlučim u to čvrsto vjerovati. I drago mi je da se to poklopilo s mojim četrdesetima jer negdje duboko vjerujem da ne moram više ganjati neke stvari. Da na otprilike pola životnog vijeka stvarno zaslužujem reći "E više neću hvatati zrak, sad ću malo disati." Poražavajuće bi bilo da idućih četrdeset godina i dalje grabim. Radije bih razmišljao što sad mogu dati. Ali ne zato što mi je društveni poredak to dopustio, nego zato što si napokon ja sam to dopuštam. Nadam se. Jer ovih prvih tjedan dana četrdesetih je sve isto k‘o i lani. Tako da možda možete cijelu ovu kolumnu baciti u vodu.