Nika Radić je umjetnica čiji se opus proteže od kiparstva i istraživanja percepcije do promišljanja komunikacije i, u najnovijoj fazi, do intenzivne posvećenosti biljkama, prirodi i prostoru koji dijelimo. Tijekom karijere radila je u različitim medijima i u različitim kulturnim kontekstima - od Zagreba do Berlina - uvijek vođena istim temeljnim pitanjem: kako se razumijemo, kako se krećemo kroz prostor i što nas povezuje čak i kada ne dijelimo isti jezik.
Njen rad prepoznatljiv je po sposobnosti da u naizgled tihim i suptilnim gestama otvori golema i složena pitanja. Promatrajući ljude, interakcije i okoliš, Nika Radić razotkriva ono krhko i zajedničko u nama. U recentnim projektima biljke postaju ne samo motiv nego sugovornice i nositeljice vizije mogućeg svijeta - svijeta u kojem utopijsko postaje početna točka promjene. Ideja da se trećina asfaltiranih površina Zagreba pretvori u šumu nije samo urbana projekcija, to je poziv na maštanje kao oblik otpora ravnodušnosti. Izložbu "1/3" možete pogledati u Zbirci Richter do 8. veljače, a mi vam donosimo njezina razmišljanja u mini esejima.
UMJETNIČKI PUT
Uvijek me zanimao prostor i to je nešto što se proteže kroz sve faze mog rada. Na početku sam skulpture povećavala dok nisu zauzele cijelu galeriju pa time postale gotovo arhitektura. Onda sam primijetila da se različiti ljudi kreću po prostoru u koji sam intervenirala na isti način pa sam se počela baviti time što nam je zajedničko. Teme mog rada uvijek su se razvijale paralelno i imala sam sreću što sam se mogla baviti onim što me zanimalo.
Umjetnosti sam uvijek pristupala i praktično i teoretski, mijenjala sam teme i medije i nikad nisam bila dio neke grupe, iako sam uvijek bila okružena nezamjenjivim kolegama.
ZAJEDNIŠTVO
Živjela sam u raznim sredinama - od Austrije, Kanade i Ujedinjenog Kraljevstva pa do Hrvatske - i to me odredilo i privatno i profesionalno. Posljednjih sedamnaest godina provela sam u Berlinu, gdje sam i dalje jednom nogom, a isto tako Zagreb nisam nikad sasvim napustila. Moj interes za komunikaciju definitivno je povezan s tim da me uvijek fasciniralo kako se razumijemo čak i ako ne dijelimo isti jezik. Osim toga, zanimljivo je gledati različite lokalne umjetničke scene. Suvremena umjetnost je međunarodna, ali ipak postoje neke razlike, lokalne veličine i uvjerenja. Mislim da mi je život između različitih konteksta relativizirao neke stavove i drago mi je zbog toga.
O HIPNOZI
I dalje me fascinira hipnoza, ali i hipnotičko stanje transa u koje svakodnevno ulazimo. Govorim o onom stanju kad zaboravimo na okolinu u kojoj se nalazimo jer smo potpuno koncentrirani na nešto drugo. To je stanje u kojem imamo najbolje ideje i u kojem ne možemo sami sebi lagati. Upravo me hipnoza dovela do biljaka. Kad sam radila film i instalaciju "Sve je bilo zeleno", počela sam s tim da sam htjela od različitih ljudi čuti kako bi njima izgledao idealan dan u budućnosti. Ne bih li dobila pravi, iskreni odgovor, odlučila sam sudionike hipnotizirati da vidimo što će im pasti na pamet kad su sve mogućnosti otvorene i kad samo krenemo od nekog pozitivnog osjećaja. Nisam očekivala da će ih tako puno taj sretan trenutak vidjeti u prirodnom okruženju. To me potaknulo da pogledam biljke i od tada mi je to tema kojom se bavim.
TREĆINA
Trećina je citat iz jednog intervjua s biologom Stefanom Mancusom. On se bavi istraživanjima inteligencije biljaka i kad su ga pitali što da napravimo ne bismo li zaustavili klimatske promjene, rekao je da je odgovor jednostavan i da samo trebamo posaditi šume na trećini svih prometnica jer su u povijesti kugle zemaljske biljke već jednom vezale ugljični dioksid pa to mogu učiniti opet. Ja mislim u slikama pa mi se dopala ideja te sam počela razmišljati o tome kolika bi to površina bila i odlučila sam to istražiti na primjeru Zagreba. U vizualizaciji ove transformacije nisam radila doslovne ilustracije, kako bi posjetitelji sami zamislili pošumljeni grad. Željela bih da na trenutak ne misle o tome što se sve ne može, nego da zamisle kako bi bilo da ipak neke stvari promijenimo.
O BILJKAMA
Posadit ćemo stablo u vrtu Zbirke Richter. Mislim da je važno da simbolički posadim barem jedno stablo kad već zagovaram šume u gradu... Iako smo posadili već nekoliko tijekom uvodnog projekta "Ulična šuma". Nakon dugog premišljanja o tome što da posadim odlučila sam se za stablo ginko biloba. S ginkom je fascinantno što nepromijenjen postoji već dvjesto pedeset milijuna godina. Ako uzmemo u obzir da mi, Homo sapiens, postojimo malo više od tristo tisuća godina, možemo se samo s poštovanjem odnositi prema vrsti koja je tako dugo preživjela. Ginko očito zna nešto što mi ne znamo jer mi se ne čini da radimo na tome da kao vrsta baš dugo preživimo.
USPJEH
Uspjeh je što mogu raditi ono što volim i što ima dovoljno ljudi koje zanima to pogledati. Nakon što završim neki projekt, obično se prvo nekoliko dana naspavam, a onda se primim sljedećeg - i to da uvijek postoji sljedeći je uspjeh.
KREATIVNI PROCES
Imam jutarnje rituale meditacije, vježbanja, tuširanja, doručka, kave i učenja japanskog jezika. Nisam sigurna radi li se o ozbiljnoj pripremi ili je to više oblik prokrastiniranja. U nekom trenutku se primim posla, ali do tada već moram točno znati što hoću.
Kad radim na nekoj izložbi, nabavim što preciznije nacrte i fotografije prostora pa ih stavim negdje na zid pokraj jednog od dva radna stola - imam jedan digitalni i jedan analogni - i često ih gledam. Moglo bi se reći da mjesecima ništa s tim ne radim, ali mi je važno da se naviknem na taj prostor. Onda mi u nekom trenutku dok hodam ili sjedim u vlaku, na što mi odlazi puno vremena, padne na pamet što da napravim. Obično se taj proces ponovi nekoliko puta jer se predomislim, ali to je proces. Ovako to zvuči glatko. Naravno da uključuje puno veselja, nezadovoljstva, uzbuđenja, zabrinutosti i vjerojatno svakog emotivnog stanja koje vam može pasti na pamet.
ODGOVORNOST
Živimo u vremenu u kojem se radi o preživljavanju, kako pojedinih grupa tako cijelog čovječanstva i, konačno, svih ostalih vrsta na planetu. Nemam više strpljenja za cinike jer mislim da su stvari postale preozbiljne. Svi snosimo odgovornost i lako je zapasti u apatiju i osjećaj da se ništa ne može promijeniti. Vjerujem da ima smisla poduzimati nešto pozitivno čak i ako nema direktne vidljive koristi. Moja silna putovanja vlakom sigurno neće spasiti svijet, ali svaki put ipak jedna osoba više sjedi u vlaku pa se možda i ti vlakovi poprave. Negdje moramo početi.
ULOGA UMJETNOSTI
Umjetnost istovremeno može jako malo i jako puno toga promijeniti u društvu. Kao politički agens je ograničenog dosega, ali se civilizacije mijenjaju kad ljudi promijene način razmišljanja. Vjerujem da umjetnost ima mogućnost začeti nove ideje i, što je još važnije, to je polje u kojem možemo sanjariti. Možemo reći: "Zamislite da je na trećini svih ulica u Zagrebu šuma!", a sanjarenje nam je nužno potrebno. Nikad nećemo ništa promijeniti ako se unaprijed ograničavamo praktičnim teškoćama. Sigurno bi bilo teško, kažem teško jer ne vjerujem u nemoguće, posaditi šume po zagrebačkim ulicama, ali zar ne bi bilo divno? Naposljetku, svaka promjena počinje s nekom apsurdnom idejom.