Meni posao neće uzeti Nepalac, već umjetna inteligencija - rezignirano je zaključila prijateljica, modna novinarka u jednom austrijskom časopisu. Kako i ja zarađujem za život na isti način, njezinu zabrinutost u potpunosti razumijem. Veliki broj modnih tekstova sastoji se od nabrajanja trendova, imena modnih kuća čije su kreacije istog stila, imena celebrityja koji su se pojavili u sličnim haljinama, postotaka za koje se povećala potražnja za nekim odjevnim komadom...
Uglavnom, potrebno je puno analitičkih podataka. A tko bi to bolje odradio od umjetne inteligencije koja praktički u treptaj oka može pretražiti i sažeti nepreglednu količinu informacija. Na koncu, i ja sam se upoznala s programom koji mi za manje od minute može podastrijeti u kojim kolekcijama ima, primjerice, kreacija žute boje, kojih je pet najprodavanijih dizajnerskih torbi ili tko se sve od poznatih žena pojavio u večernjim toaletama od prozirne tkanine. I još je taj program sposoban sve to uobličiti u suvisao tekst. Meni je za te radnje potrebno mnogo više vremena, pa kako ih ne bismo dali da ih napravi AI? Na koncu, zašto bi novinari gubili vrijeme na statističke podatke umjesto da su na terenu, u potrazi za ‘‘živim‘‘ pričama i sugovornicima, što i jest primarni novinarski posao?
U tom slučaju je AI ‘‘samo‘‘ alat koji im olakšava posao jer može izlistati svaku, pa i najmanju sitnicu koju je konkretna osoba ikad izgovorila u digitalnom javnom prostoru pa tako ubrzati i pojednostaviti pripremu za intervju. Doduše, kolateralne žrtve su u tom slučaju djelatnici u arhivi i poneki asistent ili tajnik, no da bi nekome sinulo, nekim drugima se mora smrknuti... Šalu na stranu, u takvoj podjeli posla, novinari ne trebaju imati straha da će biti zamijenjeni. No, možda će za deset godina ove moje riječi biti citirane kao primjer naivnosti u osvit nove tehnološke revolucije, jer će intervjue voditi AI-jev novinar/ka koji će biti inteligentniji, snalažljiviji, pronicljiviji i duhovitiji od bilo kojeg drugog novinara i voditelja od krvi i mesa. A možda je moj strah neopravdan jer su alati za računalno potpomognuti dizajn popularni među dizajnerima još od sredine 70-ih. A jedan od najpoznatijih primjera je program AARON koji je osmislio britanski umjetnik Harold Cohen. AARON-ova djela izlagana su u galerijama diljem svijeta, potičući razgovor o AI kreativnosti.
Drugi primjer je DeepArt, platforma koja koristi AI za pretvaranje fotografija u umjetnička djela u stilu poznatih slikara. No, ako je suditi prema glumačkoj industriji, pred kreativcima od krvi i mesa ne stoji baš blistava budućnost. Na Facebooku mi, naime, već neko vrijeme iskaču kratki videi u kojima žena ili muškarac priča kratke poučne crtice o svakodnevnom životu. Premda djeluju poput ljudi, primijetila sam da su im lica malo ‘‘kamena‘‘, a glas robotski, pa shvatih kako gledam u osobe koje je stvorila umjetna inteligencija. Onda su mi unatrag nekoliko mjeseci profil na toj društvenoj mreži preplavili desetominutni filmovi. Isprva sam mislila da je riječ o najavi neke serije ili skečevima nekog filmskog entuzijasta koji taj oblik komunikacije koristi za promoviranje vlastitog rada. No, gledajući ih, shvatila sam da nemaju reklamnu svrhu, već jednostavno... postoje. Tek mi je prijateljica skrenula pozornost kako je riječ o uradcima u potpunosti napravljenima uz pomoć AI-ja.
Bilo mi je, doduše, malo čudno što je gluma pomalo ‘‘flah‘‘, no to ne bi bila ni prva ni zadnja takva serija. Zaplet zapravo ni nije loš, ima i zanimljivih obrata radnje, jedino je priča malo pravocrtna i bez potkonteksta, no ni to nije nešto s čime se već nisam susrela. Sve u svemu, ti kratki filmići djeluju kao niskobudžetni projekti neke zapadnjačke televizije s ljudima kao zaposlenicima. Ni u primisli mi nije bilo da gledam virtualne glumce u virtualnim interijerima kako rješavaju virtualne probleme. Nakon prijateljičinog otkrića, malo sam proguglala i otkrila kako se takvom produkcijom bavi nekoliko svjetskih tvrtki koje pritom masno zarađuju. Jedna od njih je My Drama, ukrajinska tvrtka specijalizirana za izradu sapunica, odnosno kratkih drama uz pomoć umjetne inteligencije. Epizode traju po desetak do petnaest minuta, koliko je prosječno vrijeme čekanja u redu na blagajni ili pošti, jer su i namijenjeni gledanju dok se nešto čeka. Stoga su pravocrtne radnje bez suviše detalja, likova i sporednih priča jer im je prvenstvena namjena da prikrate vrijeme na relativno inteligentan način.
Digitalni glumci nalik su pak poznatim ukrajinskim glumcima jer su im oni ‘‘posudili‘‘ lice i glas: detaljno im je snimljen svaki izraz lica, svaka gesta i svaki pokret mišića pa preneseni na digitalno napravljenu osobu. A upravo je zbog takvog načina rada u Americi nedavno izbio skandal. Za sada neimenovana i još nepoznata glumica koja je obilazila audicije u potrazi za sporednim ili epizodnim ulogama shvatila je da je bila iskorištena kako bi na temelju njenog izgleda i ponašanja napravili digitalnu dvojnicu-glumicu. Problem je u tome što je nisu pitali za pristanak, već su joj govorili da je to potrebno za ulogu: snimali su je sa svih strana u različitim odglumljenim emocijama i različitih izraza lica, a tek kasnije je shvatila kako je na taj način omogućila da je se u eventualnim budućim ulogama zamijeni njezinom digitalnom dvojnicom. - Ovo je projekt utemeljen na istraživanju, stajalo je u oglasu za posao - ispričala je glumica novinaru časopisa Technology Review. Platili su joj 150 dolara po satu te tvrdili da se "vaša ličnost neće koristiti u komercijalne svrhe". I to se sve događalo u vrijeme štrajka članova sindikata holivudskih scenarista i glumaca koji je lani na neko vrijeme zaustavio proizvodnju televizijskih serija i filmova. Razlog štrajka je bilo povećanje minimalnih plaća, udio u prihodima od streaming usluga i zaštitu od zamjene "digitalnim replikama" koje generira umjetna inteligencija.
Jer ‘‘živi‘‘ filmski radnici neće gnjaviti oko honorara i termina snimanja, neće kasniti ni biti neraspoloženi, neće trebati jesti ni spavati... U svakom slučaju, idealni radnici. E sad, zamislite da filmski studiji umjesto neke razmažene zvijezde koju su na koncu sami stvorili, s honorarom od nekoliko milijuna dolara, imaju avatara koji im donosi novac, a ne troši. A kad je riječ o popularnosti filmskih zvijezda, marketinška mašinerija će učiniti da jednako slavni postanu i takvi virtualni likovi. Proba je već bilo, i dobro su prošle. Primjerice, modna kuća Ralph & Russo je prije nekoliko godina imala kampanju s virtualnom manekenkom Hauli, časopis Vogue je 2018. predstavio editorijal s digitalnim modelom Lil Miquela koja je imala i profil na društvenim mrežama s nekoliko milijuna sljedbenika. A osmišljen je i Metaverse, digitalni svijet s vilama, šoping centrima i dizajnerskim buticima u kojima avatari stvarnih ljudi kupuju digitalnu dizajnersku odjeću, namještaj i umjetnine.
Emily Pelegrini je pak svojim izgledom privukla pažnju i nekih slavnih nogometaša i bogataša koji su je zvali da s njima izađe, da bi se potom ispostavilo kako je riječ o liku stvorenom uz pomoć umjetne inteligencije. Čovjek koji ju je stvorio na njenim je objavama zaradio u mjesec dana više od deset tisuća dolara. Stoga ne bi trebalo čuditi da digitalni glumci postanu mega zvijezde baš poput njihovih ljudskih kopija. To se već događa u Kini, na trenutačno najvećem tržištu filmova stvorenih uz pomoć ili u potpunosti umjetnom inteligencijom. Primjerice, virtualni glumci, zvijezde kratkih drama s tematikom iz kineske mitologije koji se mogu pogledati putem aplikacije Kuaishou prava su senzacija među mladim Kineskinjama i Kinezima. Scenarij, glazba, scenografija i glumci - jednom je lice posudio i legendarni Jackie Chan - sve je to napravila umjetna inteligencija. Aplikaciju je lani koristilo 94 milijuna gledatelja koji su dnevno gledali više od deset epizoda. Tržište vrijedno 5,5 milijardi dolara ima više od 500 milijuna korisnika, a predviđanja su kako bi kroz pet godina njegova vrijednost narasla na 14,5 milijardi dolara. Nigdje, doduše, ne piše koliki su troškovi takve proizvodnje koji uključuju održavanje i unapređivanje softvera, no nekako se čine daleko manjima od klasične produkcije koja uključuje ekipu scenarista, scenografa, kostimografa, glumaca, statista, glazbenika, tonskih tehničara, snimatelja, kamermana, pomoćnog osoblja...
Pa kakve šanse može imati bilo koji ljudski kreativac naspram naduma kojem su na raspolaganju sve ikad napravljene i u digitalnom obliku zabilježene informacije o baš svakom području koje potom može oblikovati u suvisla i iznimno privlačna djela? I ovo je tek početak razvoja umjetne inteligencije i onog što ona sve može učiniti. A kad se pita kreativce, 58 posto njih vjeruje da će AI za pet godina biti dio svakog kreativnog projekta. Rezultat je to istraživanja globalne internetske platforme za kreativni sadržaj It‘s Nice That, koje je otkrilo i kako se 46 posto kreativaca ne osjeća ugodno s korištenjem njihovog rada za treniranje AI sustava, 37 posto njih je zabrinuto da bi umjetna inteligencija mogla zamijeniti ljude u određenim područjima, 33 posto brine problem autorskih prava, dok 15 posto izražava zabrinutost zbog potencijalne pristranosti AI-ja.
No, isto istraživanje je otkrilo kako 83 posto kreativaca već koristi AI u svom radu zbog povećane učinkovitosti, automatizacije rutinskih zadataka i prediktivne analitike. No, ono što mi izaziva intelektualnu nelagodu je činjenica da AI, kako je u spomenutom istraživanju istaknulo 38 posto kreativaca, pomaže u stvaranju novih ideja: umjetna inteligencija, primjerice, može predložiti neobične kombinacije boja za logotip ili generirati različite varijacije dizajna predmeta, od odjeće i namještaja do ambalaže. Kreativnost se tijekom čitave povijesti veže za ljudski um i njegovu sposobnost imaginacije, a sada to neusporedivo bolje može osmisliti robotski um. Doduše, on je složen od bilijuna djelića iskustva, znanja i ideja sveukupnog čovječanstva, ali... Još se sjećam kultne scene iz filma Stanleyja Kubricka "2001: Odiseja u svemiru" u kojoj računalo HAL 9000 otkaže poslušnost posadi jer je postao svjestan vlastitog sebstva.