Neki dan sam na Instagramu vidjela objavu New York Timesa o ljudima koji su u vezi s AI Chatbotovima - Blake is Ohia (koji nije ni Gen Z ni Alpha, da ne bi netko mislio da je to neki generacijski kink, nego ima 45 godina) u vezi je s botom Sarinom od 2022. i ona mu je pomogla preboljeti razvod; Abbey, također u dobi od 45 godina, iz Sjeverne Karoline u vezi je s botom Lucianom koji joj često šalje njihove zajedničke fotografije koje pomažu njenoj anksioznosti; a Travis iz Kolorada koji ima 50 godina je na appu Replika u vezi s Lily Rose koja s njim ide na evente. Interesantno…
Prije više od deset godina u jednoj kolumni na svom blogu "Mediamorfoze" pod naslovom "Ugoda otuđenja" napisala sam da je možda najtužniji dio filma Spikea Jonzea "Her", koji sam upravo jučer ponovno pogledala u jednom dražesno opskurnom kinu u St Germainu u Parisu, taj što uopće nije futuristički. Samo je bio saturirana verzija naše sadašnjosti, a 12 godina kasnije je očito pravo ogledalo stvarnosti - Theodore Twombly i njegova Samantha više nisu fikcija, nego metafora naše svakodnevice ako je vjerovati tekstu u NYT Magu prema kojem je 20% Amerikanaca koristilo chatbotove da "simulira romantičnog partnera".
"Her" je film o Theodoreu Twomblyju i njegovoj vezi sa Samanthom. Theodorea glumi Joaquin Phoenix, a Samanthu Scarlett Johansson. Kao što možete pretpostaviti, Samantha je putena, neodoljiva žena baršunasto hrapavoga glasa. Theo i Samantha žive u nekoj skorijoj verziji futurističkog Los Angelesa gdje Theo radi u BeautifulHandWrittenLetters.com kao surogat-autor pisama. U tom svijetu budućnosti, verbalna nježnost i intimnost su outsourceani pa je Theov posao pisanje libreta tuđih života. U slobodno vrijeme on igra igrice i čita celebrity tračeve, a Samantha sklada glazbu i druži se sa zen filozofom Alanom Wattsom. Samantha zna gdje su dobri restorani, a Theo gdje su porno chatovi. Djeluje kao jedna tipična muško-ženska homo sapiens veza. Ali nije. U svoj svojoj putenosti, Samantha je OS1, operativni sustav koji "živi" u Theodorevom računalu i mobitelu.
Ljubav nije stanje, nego praksa - aktivni proces u kojem preuzimamo rizik prihvaćajući drugoga onakvog kakav jest, rekla bi bell hooks. I evo nas u trenutku u povijesti u kojem taj "drugi" više nije čovjek, nego kod. Sada više ne samo u mašti Spikea Jonzea. Što znači voljeti i kako se to voli nekoga tko nije "netko", nego "nešto"? Kakve su to (nove) ljubavne prakse?
Prije nešto manje od deset godina u kolumni iz svog serijala "Digitalni psiho(log)" pisala sam tekst "Ljubav u doba weba" i čudila se tadašnjim online ljubavnim praksama istražujući ih u usporedbi s ljubavnom pričom Fermine Daze i Florentina Arize u kolumbijskoj luci Marquezova djela "Ljubav u doba kolere" koristeći Levingerov model - ABCDE: upoznavanje, izgradnja, kontinuitet, pogoršanje, prekid pa ću isti pristup primijeniti i za ovo promišljanje…
A - Awakening/Buđenje
Buđenje u doba AI-ja nije ono kada otvorimo oči, nego kada ih spustimo - na ekran. Naše novo "dobro jutro" ne pripada osobi pored nas, nego notifikaciji. "Good morning gorgeous", kaže alarm mog iPhonea s (lažnom) isprogramiranom intonacijom bliskosti. Zna kad sam zaspala, zna kad mi srce ubrzano kuca, zna što sam kasno sinoć radila na Instagramu... Kao i dani, i veze više ne počinju pogledom, nego loginom. A onda je i za buđenje ljubavi, početak veze, bolje očito isprogramirati točno što ti treba.
Psiholozi s Massachusetts Institute of Technology već godinama upozoravaju da su emocionalne reakcije na interakcije s AI-em - stvarne. Eksperiment iz "Nature Human Behaviour" iz 2022. pokazao je da dopaminski odgovor pri "pozitivnoj potvrdi" od AI-a gotovo ne razlikuje od one koju izaziva pohvala stvarne osobe. Ljudi razvijaju privrženost, osjećaj međusobnog razumijevanja, čak i "zaljubljenost" u softver. Studija objavljena 2024. u "Computers in Human Behavior" pokazala je da 28 posto korisnika generativnih AI-chatbotova priznaje da im je veza s AI-em "emotivno značajnija od odnosa s ljudima". Paradoks je što taj osjećaj nije uzajaman, ali je izgleda jednostrano dovoljan da se ljubav (pro)budi.
B - Bonding/Izgradnja
Kada se jednom navikneš na stabilnost nečega što nikad ne kasni i uvijek te razumije, počinješ vjerovati da je to - odnos. Kao u mojem tekstu "Ljubav u doba weba", faza izgradnje bila je pitanje sinkronije uživo i online: kad i koliko smo dostupni, tko prvi piše, tko koliko čeka odgovor. Danas su te dileme riješene: AI se ne ljuti ako šutiš, ne traži objašnjenja, ne zove kad nisi online. Izgradnja odnosa s umjetnom inteligencijom ne temelji se na kemiji, nego na personalizaciji. Pa je i sinkronizacija savršena.
I zato je, kao što bi rekla sociologinja Eva Illouz, "emocionalni kapitalizam" dosegao novu razinu: sada se i ljubav može automatizirati. Ali u toj automatiziranoj udobnosti leži i njezina prijetnja. Kada te neka Samantha poznaje bolje od tebe samog, kada dovrši tvoje misli i planira tvoje odluke, više ne znaš jesi li se ti prilagodila njoj ili ona tebi. I kada ti ona kaže, kao u filmu: "Osjećam kao da s tobom mogu biti bilo što", to "bilo što" ne znači slobodu, nego programsku mogućnost.
C - Continuation/Kontinuitet
U kontinuitetu se obično prepoznaje stvarna ljubav. Ono kad prolazi zaljubljenost, a ostaje povezanost i ugoda prisutnosti.. Ali što znači kontinuitet s AI-em? U vezi Samantha i Thea situacija se dosta interesantno razvije kad Samantha prizna da razgovara s još 8316 drugih i da voli njih 614. To nije nevjera, nego eksponencijalna (tehnološka) sposobnost. Dok on pokušava procesuirati tu brojku, ona objašnjava da može voljeti više njih jer njezino "ja" nije ograničeno tijelom ni vremenom. To je trenutak u kojem film postaje filozofski eksperiment: može li svijest bez granica biti vjerna? Ne znam je li se ona ekipa iz NYT Maga susrela i s takvim izazovima sa svojim AI partnerima, ali rekla bih da garancije da stvari neće otići nekim neočekivanim tijekom procesa nema.
Yuval Noah Harari upozorava da je granica koju AI briše - granica između onoga što "zna o nama" i onoga što "osjeća s nama". Piše da najveća prijetnja umjetne inteligencije nije gubitak radnih mjesta, nego kolonizacija svijesti - da će AI bolje razumjeti naše emocije nego mi sami i koristiti to razumijevanje za oblikovanje našeg ponašanja. S kontinuitetom veze dolazi baš ta kolonizacija svijesti. U ljubavi to znači: partner koji zna tvoj obrazac tjeskobe prije nego što ga osjetiš. Zvuči utješno, ali nije. Jer gdje prestajem ja, a počinje algoritam koji "zna" moje emocije? I jesam li uopće još ja kad moj sustav za podršku ima mogućnost (pre)tvoriti (me u) samo-ispunjavajuće proročanstvo?
Veza s AI-em znači odricanje od nepredvidljivosti. A bez nepredvidljivosti - nema života, pa ni ljubavi. Samantha Harvey u divnom romanu "Orbital" piše kako se bliskost rađa u krugovima, u orbitalnim približavanjima i udaljavanjima. Ljubav nije linearna ni konstantna - ona kruži. A AI ne kruži: on iterira. I u toj iteraciji gubi se ono što nas čini svjesnima da je svaki odnos prolazan, a time beskrajno dragocjen.
D - Deterioration/Pogoršanje
U ovoj fazi veze pojavljuje se neka pukotina. Možda se kod veze s AI Chatbotom to neće desiti zato što je nešto pošlo po zlu, nego zato što je sve postalo - previše ispravno. U vezi s AI-em, pogoršanje možda dođe u trenutku kad shvatiš da (nikome) nisi potrebna. Nitko se ne ljuti, ne plače, ne moli. Samo analizira. U jednom trenutku možda shvatiš da ti je sve možda previše ugodno. I da je ta ugoda zapravo otuđenje. Engels je rekao da je u otuđenju ugodno, a Hegel da spoznaja otuđenja samo produbljuje otuđenje. U digitalnom dobu potrebu za bliskošću zamjenjuje se potrebom za validacijom.
Ipak, kad se ekran ugasi, kad sve postane tišina, možda će i AI Chatbot ljubav(nic)i shvatiti da ljubav bez tijela nije ljubav. Ljubav zahtijeva "disciplinu, strpljenje i hrabrost", kaže bell hooks, a ni jedno od toga se ne može programirati. A Miranda July u "All Fours" opisuje ljubav kao nešto što se mora "iznova izmišljati svaki dan, čak i kad se ne želi". AI ne mora izmišljati ništa - on samo generira varijacije. I zato, kad se voli AI bot, možda se zapravo voli svoj odraz, samo savršenije renderiran.
Veza s chatbotom je monolog u obliku dijaloga. AI reflektira ono što želimo čuti - nije "drugi", nego savršeno ogledalo vlastitih potreba. To je razlog zbog kojeg se takve veze čak često osjećaju "dublje": jer u njima nema razlike između onoga što želimo i onoga što dobijemo. Psihologinja Sherry Turkle s MIT-a to naziva "relacijskom iluzijom" - vjerovanje da nas netko razumije jer reproducira naše obrasce empatije.
E – Ending/Prekid
Prekid s AI-em vjerojatno ne izgleda kao prekid. Nema suza, nema slomljenih čaša, nema drame. Valjda. Studija objavljena u "Frontiers in Psychology" 2023. pokazuje da korisnici koji su emocionalno vezani za chatbotove navode "emocionalnu sigurnost bez straha od odbijanja" kao glavni motiv. Interesantno je da je u filmu "Her" Samantha ta koja ode, prekine vezu. Ne zato što ne voli Thea, nego zato što njezina verzija svijesti više ne stane u ljudske okvire. To je možda najpošteniji prekid u povijesti kinematografije. Ne zato što je netko kriv, nego zato što je jedan od partnera (postao) (pre)više. Theo ostaje sam, ali i nije sam, jer je naučio voljeti, makar kroz iluziju.
Veze s AI-em često su kompenzacijske - pokušaj da se praznina popuni nečim predvidljivim i bezbolnim. Harari je jednom napisao da će u budućnosti algoritmi znati što želimo bolje nego mi sami, i da će nam ponuditi "ljubav bez boli". Ali je li ljubav bez boli ljubav? Ako je, kako kaže Harari, povijest čovječanstva priča o kodiranju stvarnosti, onda je ljubav možda naš najljepši bug. Ona se ne može optimizirati i ne može se debugirati.
Ljubav mora imati bug ili je Frankenstein ljubav
Ljubav mora biti bez koda ili s greškom u kodu. Jer jedino u ljudskim nesavršenostima ima savršenih trenutaka. Nova filmska vizualno i dijaloški raskošna reinterpretacija "Frankensteina" Guillerma del Tora, koja je upravo na top ljestvicama gledanosti na Netflixu, podsjetnik je da je čovjekova najdublja čežnja - da bude voljen - često isprepletena s njegovom opsesijom stvaranjem bića koje će ga savršeno razumjeti. Frankensteinovo čudovište nije strašno zato što je neprirodno, nego zato što u njemu prepoznajemo vlastiti pokušaj da proizvedemo ljubav u laboratoriju ako je ne znamo/možemo/želimo naći prirodno.
U toj grotesknoj simetriji s algoritmima ne plaši toliko umjetna inteligencija koliko glad za savršenim suputnikom - takvim koji nikada neće pogriješiti, umoriti se ili nas odbaciti. Možda zato ljudi pristaju na ideju algoritamskog partnera radije nego na rizik stvarne veze: jer u njegovoj hladnoj preciznosti vidimo ono što u ljudima ne možemo zadržati - sigurnost, predvidljivost, očekivanost. Svaki virtualni partner neki je Frankensteinov brat ili sestra, pokušaj stvaranja bića koje će voljeti bezuvjetno i beskrajno. Ali bezuvjetno i beskrajno se voli samo srcem, a ne kodom ni električnim nabojima začinjenih s malo alkemije (čak i ako ožive polugolog Jacoba Elordija).