Hana Hanak
"Moja prva asocijacija na zimske blagdane je ritual dovlačenja u stan najmasivnijeg bora koji smo mogli naći, a onda i njegovo iznošenje. Tko god živi na drugom katu zgrade, zna koliko je komplicirano unositi dvoivišemetarsko stablo u najlonskoj mreži, s iglicama koje posvuda padaju, pa piliti deblo da bi stalo u držač. Ali onda taj bor stoji i ispuni prostorije mirisom koji je za mene postao simbol Božića, svaki put me vrati u djetinjstvo", govori zagrebačka slikarica Hana Hanak (28), čiji su radovi svojevrsni prozori u njen život, dokumenti vremena i društva u kojem se nalazi.
Trenutačno se, kaže, bavi "dokumentiranjem" situacija iz potencijalnih atelijera po cijelom gradu, jer se iz ovog u kojem je provela četiri godine mora iseliti.
"Razmišljam o slobodi koju sam imala ovdje i pitam se hoću li uopće uspjeti pronaći prostor za rad i kako ću se, ako budem morala, vratiti sa slikarskim materijalom u svoju djevojačku sobu", kaže Hana Hanak koja, nastavlja, dio sebe pronalazi u radovima Nives Kavurić-Kurtović, a divna joj je i francusko-američka umjetnica Louise Bourgeois. Uzori su joj sve majke umjetnice. Jer umjetnost je, kaže, nešto što zahtijeva sve tvoje vrijeme, kao i djeca, i divi se svim majkama koje su uspjele ostati i umjetnice. Hana i sama ima jednoipolgodišnju djevojčicu Bugu.
"Još sam u nekom limbu: osjećam grižnju savjesti kad nisam s njom, a onda kad smo zajedno stalno osjećam pritisak da bih trebala stvarati. Onda, primjerice, izaberem da odem u Beograd na dva dana, na otvorenje svoje izložbe, pa to nadomjestim time što ne odlazim u atelijer ostale dane u tjednu. Najčešće radim blagdanima i vikendom kad Bugu mogu ostaviti na čuvanju, jer mi ipak treba neko određeno vrijeme da se prebacim u ‘radni mode‘. Veselim se jer kako odrasta vjerujem da će moći provesti i više vremena u mom radnom okruženju, bez mog konstantnog nadgledanja da ne stavi ugljen ili kist u usta", govori Hana Hanak, koja na proljeće otvara samostalnu izložbu u Galeriji Crta, u okviru festivala "Svi smo mi nahero".
"Čestitka prikazuje jelu s ukrasima iz mog djetinjstva, iz djetinjstva mog partnera, kao i ukrasima koje smo nas dvoje radili prošle godine za Božić od gline. Nažalost, pola ih je puklo prije nego što su uopće došli do peći, ostalo ih je samo nekoliko, ali za mene oni predstavljaju prvi Božić naše kćeri Buge i planiramo ih ove godine napraviti još. Možda nam i Buga pomogne", zaključuje Hana.
Mihaela Rašica
Slika, piše poeziju, a voli se, kaže, baviti i filmom - Mihaela Rašica (27), koja je lani diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, živi u dva grada. Od listopada do lipnja je u Zagrebu, a od lipnja do listopada u rodnom Dubrovniku. U oba grada slika. Lani je osvojila Kontrapunkt nagradu Vladimir Dodig Trokut, Iva Vraneković - umjetnici umjetniku na 7. Bijenalu slikarstva u HDLU-u, a na 37. Salonu mladih bila je jedna od rijetkih pripadnika tradicionalnog slikarstva. Nedavno je pak predstavila ciklus radova za izložbu "Gusta sunca" u zagrebačkoj galeriji Kolekcionart. Bavi se ekspresivnim figurativnim slikarstvom, katkad radi kolorističke apstrakcije, a njena ulja na platnu prepoznatljiva su, kaže, po tretmanu svjetla na slici.
"Težim tome da moji radovi izgledaju kao prizori koji su promatraču iznenada bljesnuli, poput slike koju vidimo netom nakon otvaranja očiju. Stoga koloristički rješavam svjetlost u slici kako bi bila dramatična, mistična i ekspresivna", govori Mihaela Rašica, čije su slike pravi koloristički vatromet. Slikarske uzore obično traži kroz povijest umjetnosti jer su joj njihova djela dovoljno udaljena da od njih uči. Radove živućih kolega ne gleda, kaže, nužno kao uzore, više im se veseli, inspiriraju je i potiču. Od starije generacije voli radove Josipa Rončevića, Marka Zemana i Grgura Akrapa, u inozemstvu to su Jonathan Hooper, Jennifer Pochinski…
U idućim mjesecima Mihaelu Rašicu čeka jedna velika promjena - na neko vrijeme, naime, neće biti slikarica. Čeka je Erasmus stručna praksu u Lisabonu, kamo odlazi u siječnju, a gdje će raditi kao asistentica u jednom malom nezavisnom galerijskom kolektivu. To znači da će se naći u jednoj posve novoj ulozi - organizatorice i koordinatorice za druge umjetnike. A ujesen iduće godine čeka je samostalna izložba u Galeriji Dulčić Masle Pulitika u Dubrovniku.
Zlatan Vehabović
Kraj poslovne godine uvijek je napet, jer ganja se rezultat, rade se planovi za vrijeme koje slijedi nakon 1. siječnja... A stresa u finišu 2024. nisu pošteđeni ni umjetnici, barem ne Zlatan Vehabović (42), jedan od naših najproduktivnijih i najpoznatijih slikara srednje generacije koji je u studenom otvorio samostalnu izložbu u New Yorku. Netom nakon što je napravio blagdansku čestitku za čitatelje Glorije Glam - nadahnutu jednom starom čestitkom iz davne 1959. koju je slučajno pronašao - odletio je u SAD. Vehabović je dobro poznati umjetnik posjetiteljima galerije Marc Straus, jer mu je to već četvrta izložba ondje. Pod nazivom "The School of Raging Thought" predstavlja ciklus kolaža, punih kontrasta, no koji čine savršeno skladnu cjelinu.
Centralni rad prikazuje, primjerice, zagrebački interijer tipičan za bogatije građane s početka 19. stoljeća. Crno-bijelom, trodimenzionalnom prostoru Zlatan Vehabović dodao je šarene i upadljive izreske koji nemaju nikakvu dubinu. Na takav pristup potaknula ga je - slučajnost.
"Jednom prilikom pogled mi je stao na slici manjoj formata koja je bila naslonjena na veću. Iako nisu imale nikakvu vezu jedna s drugom, ta prisilna fizička veza omogućila je da ih se obje proučava i "čita" na jedan posve drugačiji način. To me je motiviralo da nakon 17 godina rada promijenim vlastitu perspektivu, da od dvije različite kompozicije napravim neku treću", govori Zlatan Vehabović, čija se njujorška izložba sastoji i od kolaža i od ulja na platnu. Otkako je formirana Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907., kaže umjetnik, generacije studenata, uključujući i njega, učile su da je crtež u osnovi slikarstva. S ovim kolažima Zlatan Vehabović se na neki način suprotstavlja tome, a ne čudi stoga i što je čestitku za čitatelje Glorije Glam napravio u toj za njega novoj tehnici.
Iva Zagoda
"Protekla dva mjeseca provela sam u kreativnoj pauzi, u šetnjama i osluškivanju procesa koji tek slijede. Studeni sam odlučila iskoristiti za nove početke, pa sam tako krenula s radom na manjem ciklusu slika. No, projekt kojem ću se posvetiti u sljedećih nekoliko mjeseci je realizacija izložbe koju pripremam sljedeće godine: izložba će se održati u Galeriji Josip Račić, a priliku za izlaganjem dobila sam u povodu lanjske nagrade na 7. Bijenalu slikarstva. Okvirnu ideju već imam, no sada započinjem s konkretnom realizacijom te ideje u galeriji", govori Iva Zagoda (32), koja je diplomirala 2019. na Nastavničkom odsjeku, smjer slikarstvo, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Izlagala je na sedam samostalnih i desetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu kao što su "37. Salon mladih", "7. Bijenale slikarstva", "16. Erste fragmenti" u Laubi, "U ljetnom kodu" u Galeriji Kranjčar... Čestitku za Gloriju Glam radila je kombiniranom tehnikom na papiru. - Budući da sam se u dosadašnjim radovima bavila kretanjem, prilikom izrade čestitke zanimljivo mi je bilo zamisliti njeno kretanje, put do različitih ljudi. U konačnici, možda ću njome uljepšati nekome trenutak u blagdanskom periodu te minimalističkim pristupom podsjetiti na onu staru - manje je više - kaže zagrebačka slikarica čiji su radovi prepoznatljivi po praznini na platnu, korištenju tehnika koje nisu karakteristične za klasično slikarstvo, poput ugljena, te minimalizmu u izražaju.
Klara Rusan
Klara Rusan (31), poznata pod umjetničkim imenom Klarxy, ilustrirala je brojna Frakturina izdanja, kao što su "Male smrti" Ivane Sajko, "Standardan život" Olje Savičević Ivančević i "Nježna ravnodušnost svijeta" Petera Stamma, preklani i Profilovu slikovnicu "Tri kuće, tri prijatelja" Jurice Pavičića... A kako izgleda njena ulična umjetnost dobro znaju stanari zagrebačkog Španskog gdje je 2020. oslikala jednu trafostanicu. Ova će godina pak zagrebačkoj umjetnici ostati u sjećanju zbog samostalne izložbe održane na proljeće u Bruxellesu.
"Kako (ne) radi moj ADHD mozak? Zamislite olimpijski bazen s osam plivačkih traka umjesto 16. Barem dva plivača istovremeno plivaju u svakoj od njih. Često su to zapravo cijele grupe nesinkroniziranih plivača. Taj bazen je moj mozak, a plivači, svaki posve različit jedan od drugog, moje su misli", opisala je Klara Rusan temu izložbe "ADHD Pool of Thoughts" koju je nakon Belgije postavila i u zagrebačkoj galeriji Klet.
Blagdansku čestitku za Gloriju Glam napravila je na tabletu gdje koristi kistove, olovke i rapidografe koji imitiraju potez uobičajenog tuša ili olovke. Na taj način radi od 2020. i pojave korone, a što joj je olakšalo proizvodni proces. Nakon preddiplomskog studija Animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te programa studentske razmjene u Vilniusu, Klara je otišla u Falmouth u Engleskoj. U tom malom gradu u Cornwallu diplomirala je ilustraciju na Falmouth University of Art, a potom se vratila u Zagreb i otada sudjelovala u mnogo kreativnih projekata. Među ostalim, i na međunarodnom festivalu ilustracija "36 Mountains" u organizaciji slikarice Jelene Bando, ali i na izložbi "Nastavit će se... Strip i vizualna kultura u Hrvatskoj" u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Osobito je ponosna na svoj grafički roman "Where Do People Go After They Die?". Iako je naizgled mnogo vremena do svibnja iduće godine - uostalom, promijenit će se i cijelo jedno godišnje doba - Klara već priprema radove za samostalnu izložbu koja će se tada održati u zagrebačkoj galeriji Kolekcionart.
Luisa Pascu
"Uljnom pastelom na papiru predstavila sam svečano ukrašeni stol, prepun bliještećih ornamenata i kolača. Poznat je fenomen božićnog stresa, odnosno članova obitelji koji se trude da sve ispadne savršeno, da bi na kraju završilo s hrpom napetosti i svađom. Zato je poruka moje čestitke da je ljepše i važnije da se za stolom nađe opuštena, nesavršena i nesvečana obitelj, nego da je scenografija bogata hranom, ukrasima i poklonima", kaže 24-godišnja slikarica Luisa Pascu (da, to joj je pravo, ne umjetničko ime), mlada, no već prepoznatljiva po svojim koloritom jakim, tjelesnosti i životom prožetim radovima.
Ovih se dana pak upustila u jednu za nju sasvim novu, a jako staru tehniku slikanja - enkaustiku. Boje u prahu se, naime, miješaju s ugrijanim i rastopljenim voskom, a slike izvedene tim postupkom zadržavaju trajan sjaj i intenzitet tonova i otporne su na vlagu. Tom tehnikom prikazuje eksterijere, ljude i životinje iz Virovitice gdje će uskoro imati izložbu. Luisa Pascu rođena je u Beču, no sa sedam godina se, nakon razvoda roditelja, s mamom i sestrom preselila u Zagreb - gdje joj je majka rođena i odrasla. Luisa je nedavno diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Zoltana Novaka.
"Mislim da želim provesti velik dio života u Zagrebu. Tu se osjećam kao da sam doma, tu mi je baza. S druge strane, sve se može preko noći preokrenuti, pogotovo osjećaji. Htjela bih puno putovati i kroz rad u umjetnosti istražiti svijet. Privlače me klišeji - Berlin, New York, Pariz", zaključuje mlada slikarica.
