Neka otkrića su sretna slučajnost, dođu neočekivano i baš u pravi čas, kao da ti svemir šalje poruku da te vidi i razumije što ti nedostaje. A ono što meni, a vjerujem i mnogima koji se suočavaju s našom nesigurnom današnjicom, u ovom trenutku treba je malo optimizma, nešto da me izbaci iz takta na najbolji mogući način. Upravo se to dogodilo nedavno kada sam u bespućima interneta naišla na pravu eksploziju boja u radu 29-godišnje nizozemske fotografkinje Sanje Marušić. Rođena u Amsterdamu, Sanja je odrasla s majkom Nizozemkom i ocem Hrvatom podrijetlom iz okolice Zadra, no zna tek nekoliko riječi hrvatskog. Završila je s posebnim priznanjem Kraljevsku umjetničku akademiju u Haagu 2013. i otada radi na privatnim i komercijalnim projektima za tvrtke kao što su Apple, Sony ili Air France i časopise poput The New York Timesa, Vice Magazinea i Lampoona, čije stranice krase fotografije koje kao da su izvan ovog svijeta. A kada je o današnjem svijetu riječ, za većinu je 2020. bila dramatična godina, pogotovo u poslovnom smislu, što je Sanja osjetila i na vlastitoj koži.
- Najizazovnija promjena koja mi se dogodila bilo je otkazivanje Paris Photo, međunarodnog umjetničkog festivala posvećenog fotografiji. Godinu dana sam radila na seriji fotografija jer sam trebala imati veliku izložbu na festivalu. Bila sam tako uzbuđena, oduvijek sam to željela i jako sam se potrudila, još sam veoma tužna zbog toga - iskrena je Sanja. No, nije je samo virus koji je zavladao svijetom natjerao da uspori, imala je za to, srećom, još jedan, mnogo ljepši razlog. Sanja je, naime, u lipnju postala majka dječačića Sashe, koji je još i prije rođenja postao motiv njezinih fotografija. Sanja bilježi promjene koje proživljava kroz autoportrete, a otkako je njezin sin došao na svijet, pridružio se njoj i njezinu suprugu na upečatljivim fotografijama.
- Autoportrete snimam od svoje 15. godine i zabilježila sam gotovo svaki trenutak svog života otada. Nastavila sam i dok sam bila trudna, kao i sa svojim djetetom kad je stiglo. Uživala sam u pokazivanju veze između nas troje - govori mi o svom posljednjem projektu koji je nazvala "S tobom" (With You). Uputite li se na njezin Instagram profil (@ sanjamarusic), shvatit ćete da se ona, unatoč svim bojama koje kroz svoj rad pušta u svijet, osjeća i dalje pritisnuto krizom, globalnom pandemijom, strahom i težinom svih nedaća koje su snašle svijet, kao uostalom većina nas.
"Mnogo nas osjeća težinu svijeta što nas pritišće. Osjećamo breme svojih očekivanja, želja, svojih obveza i obveza drugih ljudi. Ne moraš biti Atlas, ne moraš uvijek nositi teret svega. Umjesto toga, nosi težinu sadašnjeg trenutka. Sve što on zahtijeva je da budemo hrabri, iskreni, suosjećajni i ljubazni. A ti su nam postupci uvijek dostupni. Ako to možete biti u svakom trenutku, dobili ste ne samo bolji život nego i ljepši svijet", podijelila je nedavno citat autora Jeffa Valdivije uz autoportret na kojem drži golem teret u rukama, skrivena u njegovoj sjeni. Time je postala osoba s kojom se svi možemo poistovjetiti jer smo se i sami u jednom trenutku osjećali kao da nam je sve što proživljavamo previše.
- Mislim da sam otkako sam postala majka (a vjerujem da to doživljavaju mnoge žene) postala svjesnija svih problema koje svijet ima, i to je ono na što mislim pod težinom na svojim ramenima, kao i da je bolje umjesto toga nositi težinu sadašnjeg trenutka - objašnjava nam Sanja, koja intenzivnim bojama na svojim fotografijama ne ukrašava samo neobične prostore u kojima snima nego i svoje modele.
- Jednostavno volim način na koji nam boje mijenjaju raspoloženje ili nam mogu pokazati kako se osjećamo. Svijetle, jarke boje stvaraju drugačiju atmosferu od tamnih, ćudljivih boja. Volim se tim poigrati - dodaje. S obzirom na njezine specifične metode rada, ne nedostaje joj anegdota sa seta.
- Jednom sam stajala obojena i gola u pustinji kad je prošla skupina staraca i počela navijati. Drugom prilikom ljudi su me gađali kamenjem dok sam pozirala za fotografiju. Na pamet mi pada i penjanje na planinu sa suprugom usred oluje, s 10 napuhanih balona, stativom, kovčezima, opremom za kameru... I još smo oboje bili obojeni u plavo i crveno. To je bilo prilično zahtjevno, ali je i smiješno kad se prisjetim - kaže.
Nadahnuta naivnom umjetnošću i slikarstvom, počela je istraživati kombiniranje tehnika u izradi svojih fotografija.
- Zapravo sam tek nedavno počela miješati fotografiju i slikanje. Oduvijek sam voljela slikati, ali smatrala sam da nisam dovoljno dobra pa sam postala “samo fotograf”. Ali otkako sam rodila, imam manje straha, nešto se u meni promijenilo - zaključuje za kraj razgovora.
