Prošla je još jedna godina, a ja nemam beach body. Svake godine ista priča. Možda bi sve bilo drugačije da nije bilo ove korone, ne bih toliko jela i više bih se kretala, ali ovako ništa. Iduća će godina biti moja. Definitivno. Počet ću se zdravo hraniti, redovno vježbati i piti puno vode.
Zvuči poznato? Meni da. Ne samo da su to moje, nego i misli mojih prijateljica - ne svih, naravno, ali ima nas koje u ovo doba godine počnemo intenzivno razmišljati o svom izgledu. To je vrijeme kada bismo se trebale skinuti u kupaći kostim i pokazati koliko se brinemo za svoje tijelo. Uz prvu pomisao na plažu i badić, mnoge od nas kreću u mentalni rant; trbuh mi nije ravan, imam tri "šlaufa", sise premalene, ruke ogromne, bedra da ne pričam, zašto sam bijela kao sir, moram se sunčati na balkonu da se celulit manje vidi... Nastavite niz, znam da možete.
Ako niste provodile tri do četiri dana u teretani proteklih nekoliko mjeseci ili godina i ako nemate izgrađeno samopouzdanje, vrlo vjerojatno ćete u nekom trenutku imati ovakve misli, neovisno o tome kako zapravo izgledate. U ženskim razgovorima često se čuje ono: "TI - DEBELA?? Što bih onda ja trebala reći?!" Uvijek nekako mislimo da su drugi ljepši od nas, svojim prijateljicama nikad nećemo reći da im se vidi celulit i neka pokriju "šlaufiće" ručnikom. Ne zato što smo jako pristojne, nego zato što to uopće ne primjećujemo jer naprosto nije važno.
Nitko ne izgleda kao na reklamama za kupaće kostime - čak ni te manekenke ne izgledaju tako, kad makneš sav taj Photoshop. Da, vjerojatno imaju manje kilograma, ali poze u kojima ih se slika su potpuno neprirodne, a sve nesavršenosti brišu se. Najgore mi je kad vidim super badić na plakatima i onda ga probam i ne izgleda tako na meni. Osjećaš se kao big, fat fail.
Koliko god mislili da reklame i fotografije koje vidimo ne utječu na nas, na neki način sve to ostaje u nama, jednako kao što utječe kad vidimo super utreniranu ženu na plaži kojoj badić stoji savršeno. Želimo biti ona, izlaziti iz mora u stilu Pamele Anderson u Baywatchu, u slow motionu, a ne pogrbljeno trčati kako bi nas što manje ljudi vidjelo.
Moja je sestra počela koristiti kreme protiv celulita u ranim dvadesetima. Suptilno mi je napomenula da bih i ja možda trebala raditi isto. Bila sam u šoku. Pa ni ona ni ja nemamo celulit, čemu sad te kreme?
"Pa da ga ne dobijemo", bio je odgovor. Dobile smo ga obje, i s kremama i bez. I što sad? Trebale bismo se zauvijek skrivati u kući, na 30+ nositi traperice i imati grižnju savjesti jer nismo odabrale ozbiljnu dijetu koju ćemo držati do kraja života samo kako ne bismo imale reljefna bedra?
Ne bih rekla.
Činjenica je da tako malo samopouzdanja stiže od badića. U trenutku kad sam izgledala najbolje, kad sam vježbala, pazila koliko-toliko što jedem i kad sam bila svjesna da izgledam predobro, nisam se osjećala dobro. Dijelom zato što sam mislila da to nije dovoljno, a dijelom i zato što naprosto nisam bila dobro, psihički. Ta mi slika u ogledalu nije značila gotovo ništa. Radije bih imala 10 kilograma više i bila sretna. Pa eto, pazite što poželite jer bi vam se moglo ostvariti.
Znam žene koje izbjegavaju uopće odlazak na plažu ili bazene samo zato što ne mogu podnijeti pomisao da bi se trebale skinuti pred svima. To je tragično. Da ne govorimo da se često radi o mladim mamama, koje se srame svog postporođajnog tijela, na koje bi trebale biti ponosne.
Naravno, lako je to reći. Tako je lako reći prijateljici da jizgleda predivno i da se nema o čemu brinuti, a tako teško sebe uvjeriti u to da nismo manje vrijedne ili manje lijepe, privlačne zato što ne izgledamo kao Photoshop verzija samih sebe.
Jako je teško promijeniti način razmišljanja kad nas cijeli život uče da nismo dovoljno; dovoljno lijepe, visoke, vitke, istrenirane, glatke kože... Možemo unedogled, ponovno.
Unatoč brojnim tretmanima, kremama, gelovima, tehnikama masaže i svih drugih stvari koje nam prezentiraju kao "lijekovima" za celulit, trenutno ne postoji nijedan efektivan način da ga se zaista riješite. On nema veze s debljinom, pa ni postotkom masnoće u našem tijelu, nego uglavnom s načinom života, ali i više od toga - s genetikom. To, naravno, ne znači da bismo trebale odustati i svaki dan započinjati s burgerom i krumpirićima.
Ali, živjeti zdravo trebamo zbog svog zdravlja, a ne izgleda. Treba slušati svoje tijelo, ne ga osuđivati i vrlo je važno ne uspoređivati se s drugima jer ne znate što je njima bilo potrebno da dođu do te razine. Nikome nije "lako", svatko ima svoje bitke o kojima vi ne znate ništa. Zato zaboravite na celulit, strije i "šlaufiće" i opustite se. Koliko god to zvučalo kao klišej, nema ničega privlačnijeg od samopouzdanja, a za njega trebamo raditi na sebi, kako izvana, tako i iznutra.
