Osjećam iznimnu privilegiju i sreću jer imam priliku putovati u ovim izazovnim vremenima koja su nas sve snašla. Doduše, ovo je prvo pravo putovanje ove godine. Razlog tome su obitelj i blagdani. Već je postala tradicija da svaku zimu provodimo u Glasgowu s našom škotskom obitelji. Svaki moj boravak ovdje koristim da naučim nešto novo o njihovim običajima, tradiciji, nasljeđu.
Glasgow je poznat kao lučki grad koji se smjestio na rijeci Clyde, a po veličini je nešto manji od Zagreba. Obilježava ga prekrasna viktorijanska i art nouveau arhitektura i bogata povijest. Danas je Glasgow sjedište kulture u Škotskoj pa je tako u njemu smješteno Nacionalno kazalište, opera i balet, a ima i raznoliku glazbenu scenu.
Boravak u ovoj predivnoj zemlji ovaj put izgleda nešto drugačije nego inače. Sve je svedeno na minimum i na oprez. Nekako je tiho. Većinu vremena provodimo u svojim domovima, prateći vijesti i nadajući se da će ovo sve skupa proći čim prije, a vrijeme, kada ne pada kiša, nastojimo iskoristiti u obilasku grada ili u prirodi. Ostatak zemlje ne možemo istraživati, s obzirom na to da Glasgow trenutno spada u "tier 3", što znači da se grad ne smije napuštati.
Božić i blagdani su nešto što grije dušu i, unatoč svim restrikcijama, svi ulažemo napore da atmosfera i običaji budu kao i prijašnjih godina. Duncanov tata je Škot, a mama Irkinja pa je atmosfera u kući miks dvaju kultura koje su vrlo slične, a opet različite. Obitelj ima dugu i bogatu povijest pa kao velika ljubiteljica povijesti uživam otkrivajući nove detalje i zanimljivosti. Tako sam npr. neki dan u radnoj sobi naišla na viktorijanske grijače za noge stare preko 200 godina i na savršeno očuvan cilindar Duncanova djeda iz 19. stoljeća koji se nalazi u originalnom kožnom koferu.
Sama tradicija oko Badnjaka i Božića ne razlikuje se uvelike od naše. Kuća je ukrašena kroz cijeli prosinac, posvuda se mogu naći zanimljivi ukrasi koje su Duncanovi roditelji donosili iz cijelog svijeta sa svojih putovanja. Navečer svi sjednemo oko kamina, pričamo i smijemo se uz čašu šampanjca ili vina. Jedna od priča vezanih uz blagdane, meni jako simpatična, je da mala djeca, uz pismo koje pišu Djed Božićnjaku na Badnju večer, ostavljaju mu i porridge (tradicionalni škotski doručak, zobena kaša) i čašu whiskyja (škotsko tradicionalno piće) u dnu kamina, da se nađe.
Njihova prehrana je podosta slična našoj, barem što se tiče blagdana, iako tipično sjevernjačka. Na meniju se tako može naći kuhana šunka, dimljeni losos, razna pečenja, salate te njihov poznati Christmas pudding- desert punjen raznim suhim voćem koje se prethodno danima natapa u brandyju. Na božićno jutro Duncanova mama pravi tradicionalni irski kruh od krumpira uz čašu mimoze. Navečer se okupljaju rodbina i prijatelji, te se veseli i nazdravlja do kasno u noć, a u takvim prigodama neizostavan je tradicionalni ples zvan ceilidh koji je pokretač zabave. Zna se i zapjevati, a atmosfera je prava blagdanska, obiteljska. Škoti su jako srdačni, topli i veseli ljudi stoga ne čudi što se ovdje osjećam kao doma.
Iako mi nedostaje moja hrvatska obitelji, srce mi je puno jer završavam 2020. sa svojom malom obitelji te s bakom i djedom koje nismo vidjeli cijelu godinu. Unatoč svemu što nam je ova godina donijela, ili bolje da kažem oduzela, u našem mikro svemiru se ljubi, grli, voli, mazi i nikada, ali baš nikada ne odustaje od vjere u bolje sutra. Bilo je puno mostova koje smo morali naučiti prijeći ovu godinu, mnoštvo prepreka, zamki, čekanja, faljenja i lekcija. Pokušajmo naučiti nešto iz svega ovoga, kako bismo bili bolji prema sebi, svojim bližnjima i našoj planeti. Zajedništvo i ljubav će nas spasiti, čvrsto vjerujem u to.
Želim vas svima od srca, mir, ljubav i zdravlje, te puno optimizma i vjere.
