Mjesto karantene: Zagreb, kuća od bake i djeda
Kvadratura kuće: 120 dio koji koristimo + veliki vrt
Članovi kućanstva: (trenutno 6 + 2 psa) Baka Ljerka (65), djed Ivo (66), Petar (34), Ana (34) + beba Viktor u trbuhu (25 tjedana od začeća), Izabela (3), Patrik (2), pas Flekica (7), pas Kali (14)
Najveća težnja: šetnja po suncu
Najveći strah: ostaci potresa
Najveća utjeha: ljubav apsolutno
Ana Tevšić Nauković jedna je od onih žena o kojima sanjamo kad maštamo kakve ćemo postati kad odrastemo: ona je uspješna dizajnerica s predivnim studijem u centru grada, u najljepšoj, čarobnoj Dežmanovoj ulici, ona stvara namještaj koji svi želimo, ali istovremeno je nježna, topla, fragilna brineta koja se paralelno jednako dobro razumije u posao i u modu. S Anom sam započela jedan posao, u kojem je brza i efikasna i velikodušna i kreativna i talentirana, s Anom sam pojela nekoliko doručaka dok smo tek maštale o projektu, Ana mi je u Parizu otkrila najljepši nakit na svijetu, Ana mi je uz kavu, uz gotovo pa sramežljiv osmijeh, otkrila da je i treći put trudna jer ona i suprug “žele veliku obitelj”, Ana mi je u roku od sat vremena riješila obroke za sve volontere radnike koji su postavljali pozornicu prošlog lipnja za dobrotvornu #spasime akciju, Ana je hodajuće sunce, čudo i vječna inspiracija. Kada me pitala imam li stan gdje se ona i njezina obitelj mogu skloniti nakon potresa, dala bih sve na svijetu da sam joj mogla pomoći, ali sam se i ja iseljavala iz svog stana u centru. Iako je trudna mama dvoje djece s najmom u centru grada za dizajnerski studio, za koji je svjesna da je luksuz kojeg će se ljudi prvog u sadašnjoj situaciji odreći, iako živi sa svekrom i svekrvom i mužem koji radi "iz jedne sobe u koju ulazi u sedam ujutro, a iz nje izlazi u četiri popodne", Ana me na skype kavi jutros dočekala nasmijana, sretna. Kaže da im je najteža odluka života bila da, unatoč tome što su svekar i svekrva generacijski rizična skupina, Petar i ona prijeđu živjeti k njima s dvoje male djece.
"Nagovarali smo se međusobno nekako. Ja sam bila jako protiv, iako smo već desetak dana prije potresa bili praktički u izolaciji jer sam ja trudna. Svejedno me bilo strah. Tražili smo druge opcije, druge stanove, ali onda smo shvatili da ne znamo koliko će sve ovo trajati, da bih ja mogla roditi negdje drugdje, da bismo možda morali plaćati dodatni najam… I da svekar i svekrva u Mikulićima imaju ogroman vrt koji su opremili za djecu. I da je to najbolja opcija za sve nas. Riskirali smo, iako nam nije bilo svejedno. Sada smo ovdje do daljnjega.
Kako je vaš stan u centru?
Ne znam. Za vrijeme potresa, a i nakon njega, nisam zapravo uopće bila potpuno svjesna što se događa. Naime, kako mi svi zajedno spavamo u istom krevetu, dvoje djece, ja trudna, Petar i psi, nas dvoje smo za vrijeme potresa samo skočili instinktivno na njih i napravili svojevrsni šator od ruku da zaštitimo djecu… Krevet se ljuljao a ne tresao. Kasnije sam pročitala da je potres trajao devet sekundi, ali meni se činilo da su u pitanju minute, a ne sekunde. Zatim sam, kad je stalo, iz nekog suludog razloga koji ne mogu objasniti, krenula opet uspavljivati djecu. Kao, ako ih uspavam, ako se vrate u san, to se zapravo nije dogodilo. Petar je krenuo do smočnice, jer smo čuli razbijanje stakla. Krenuo je čistiti maslinova ulja… Kao da smo oboje htjeli da se samo život nastavi. I onda je lupio novi potres. Petar mi je prišao i rekao: mislim da moramo van iz stana. Izašli smo, u pidžamama, bez ičega, a dvorište nam je već bilo kaos. Susjedima je popadala hrana s balkona, po nama su padale naranče. Pogledala sam prema nebu, a onda je krenuo i snijeg. Pogledala sam u Petra, a on se samo okrenuo i vratio u stan po zimske jakne. Iako smo prvi kat, stubište je bilo destruirano. To sam vidjela kad sam se ja vratila po jogurt i kekse. Naime, sljedećih pet sati proveli smo u autu. I to smo zapravo imali sreće, jer je naše parkirno mjesto zatrpano šutom i ciglama. Petar se noć prije posve slučajno parkirao na drugo mjesto. Kad smo se vratili u stan, kao u nekom zajedničkom naporu da riješimo generalni kaos, nastavili smo živjeti ignorirajući činjenicu da je u užasnom stanju. Patrik dan danas pita zašto je mama plakala kad su se tresle jakne. To je za njega ključna slika potresa. Susjedi su negdje pred noć doslovno ulovili nekog statičara koji je hodao po cesti… Čovjek nam je rekao da je stan ok za život, ali da i dalje treba netko službeno to potvrditi. Tek smo nekoliko dana kasnije doznali da je baš naš dimnjak urušen, što znači gašenje plina. To je za mene bio kraj, odlučila sam da moramo otići. Spakirali smo se, kad ćemo se vratiti doma - ne znam. Ne razmišljam više o tome. Sad se čak malo i bojim povratka.
A prije potresa, kako je izgledala izolacija u stanu bez balkona?
Gledali smo zalaz sunca kroz prozor. Eto, tako. Srećom, moja djeca su navikla na mamu koja radi kod kuće. Lako ih animiram na crtanje. Crtaju sa mnom. Na kraju, dizajniranje završi tako da ja crtam s njima.
Kako radite sada, kada živite u velikoj obitelji?
Moj posao najviše pati. S tim da je posao ono što mene održava na životu, ili barem psihički stabilnom. Dizajn je ono što mi je najviše nedostajalo u trudnoćama, ili u početku svakog majčinstva. Dizajn je ono što mi sada najviše nedostaje. Evo, Petar koji vodi Medvedgrad sa svojima, i koji je pokrenuo webshop za prodaju piva, on ima jednu cijelu sobu za posao. (smijeh) Budi se u pola šest, kao da ide u firmu, i odlazi dolje. Ja imam kutak za sebe, koji često završi tako da crtam s djecom.
Znači, nema sobe, kao u Virginiji Woolf?
Nema, ali, zahvalna sam i na kutku. Ionako najbolje radim u neka čudna vremena, kad svi spavaju, sanjaju.
Nedostaje li vam vrtić?
Kad sam ostala trudna, izvukla sam djecu iz vrtića, bojala sam se gripe i zaraza koju prolaze sva vrtićka djeca. Ali, djecu je svaki dan čuvala moja mama. Naravno, prestala je dolaziti kad su krenule upute kriznog stožera, a sada je već jako dugo nismo vidjeli. To je jedna od stvari koja mi najviše nedostaje i koja me najviše rastužuje. Moja mama, naime, živi sama. Znam da ne smijem do nje, sve znam, ali srce me boli zbog toga.
Koja je za vas najteža spoznaja od kaj je krenula izolacija?
Počet ću sa sobom osobno. Odjednom sam shvatila da sam teška paničarka. Nikada to ne bih mislila o sebi, ali sada, u ovoj situaciji, u trudnoći, bojim se svega. Pitam se i kako će to biti kada krenem rađati, ako ovo još bude trajalo. Prijateljica mi sada treba roditi, mjere su nevjerojatne. Ne želim roditi bez Petra, iako sam racionalno svjesna da je to najmanja žrtva koju ćemo podnijeti za sve rodilje u bolnici. Kad sam vidjela sliku onih žena ispred Petrove na dan potresa, i onih beba, srce mi je zastalo. A ujedno su trudnički pregledi i moj jedini izlazak. Svaki put kad odem na ultrazvuk, mjere su nevjerojatne: razmaci između pregleda da bi sve stigli dezinficirati za svaku od nas, pregledi koji kratko traju… Sve me svaki put uvjeri u činjenicu da se svijet više nikad neće vratiti u "normalu" koju poznajemo. Bit će nešto drugo, da, ali onaj život - ne vjerujem da ćemo ga više ikad živjeti. Ne vidim mogućnosti za to. Mi smo kao obitelj svaki dan išli u šetnju popodne. Djeca su vozila romobile, a mi smo lutali po cijelom gradu. Sada, kada Petar dođe s posla, odnosno, iz svoje sobe, odlazimo u vrt jer ja sama ne mogu podizati djecu, ne smijem ih ljuljati, nositi, odvajati. Popodne provedemo u vrtu, večeramo i idemo spavati. I to je možda, unatoč sreći da smo zajedno i da se volimo, najveća mana ovog "novog normalnog"- nema prostora ni vremena za nas kao za par.
Što mislite, kao poduzetnica, da će vam se dogoditi s poslom u ovoj pandemiji?
To naravno ovisi o tome koliko će pandemija trajati. Uspjela sam za svoju zaposlenicu izboriti minimalac koji je osiguran vladinim mjerama. Gradski će najam, nadam se, biti odgođen ili oprošten, barem za ovaj mjesec. Dizajn nije toliko vezan uz prostor, srećom. Projekti koje sam započela prije krize nisu otkazani, i obrađujem ih gotovo manijakalno, kao da u njima nalazim utjehu. Možda i zato što trenutno nisam kreativna. To me jako brine. Uplašena sam, ulovila me hipohondrija, po prvi put u životu teško stvaram. Možda i zato što sam fokusirana na djecu, da oni ništa ne osjete.
Osjete li?
Paradoksalno, čini mi se da je njima divno. Imaju vrt, baku, djeda, mamu i tatu samo za sebe. Ali, tko zna što je ispod. I na što će sličiti naši unutarnji svjetovi kada jednom izađu. I njihovi, ali i moj. Kakve će to kreacije biti. I hoće li novi svijet sebi uopće moći priuštiti luksuz da plaća kreaciju. Toga me strah svaki puta kada krenem crtati.
