O posljedicama hustle kulture i stresa koji njome gomilamo već smo pisali. Dapače, o toj temi pisalo se u raznim medijima kao i na društvenim mrežama, o njoj su se snimali dokumentarci i epizode nebrojivih podcasta. Riječi koje automatski vežemo uz nju, kao što su burnout, anksioznost, pritisak i hiperproduktivnost, odavno su ušle u naše vokabulare i na dnevnoj ih bazi koristimo. No iskrsnula je još jedna sintagma, nimalo ugodna. Control freak. Ljudi zapali u ralje hustle kulture - njene žrtve, moglo bi se reći, ujedno su i control freakovi. Opsjednuti željom, težnjom i nastojanjem da sami budu odgovorni za apsolutno svaku stavku svojih života, na bilo kakvu nenadanu pojavu reagiraju poprilično loše. Istovremeno odbojni i privlačni, naslovi i isječci članaka na Instagram fotografijama upozoravaju nas na to da postajemo upravo to - robovi kontrole, opsjednuti idejom da je sve u našim rukama.
Nasuprot onima koji će sve što im se događa pripisati sudbini i zvijezdama, oni opsjednuti kontrolom radit će to do liste dan za danom, živjeti unutar rasporeda naspram kojega se i onaj školski čini benignim, a izmakne li nešto njihovom oštrom svjetonazoru, izmaknut će im se i tlo pod nogama. Poznato? Je li vam se ikad dogodilo da na dan koji ste isplanirali kao savršen padne kiša? Ili da vas usred vrlo, vrlo gustog popisa obaveza nazove prijateljica koja prolazi kroz ubitačan prekid, zatraži da obustavite sve i odmah i posvetite se njoj? Živjeti svaki dan od obaveze do obaveze ima svojih prednosti. Znati u svakom trenutku koja je iduća na redu, moći se organizirati i planirati slobodno vrijeme (jer ne planiramo li ga, ono često izostane), znati kako stojimo s kojim projektom i imati pod kontrolom svoje rokove - sve to ima smisla. Ali, što nam ostaje od života ako mu oduzmemo pravo na spontanost?
Život je nepredvidiv, i to je velika društvena boljka. S vremena na vrijeme, kao, zaboravimo na nju. Ustvari je samo prikrijemo gomilom jednokratnog sadržaja i pravimo se da ne postoji. Riječ je o fenomenu koji muči ljude praktički oduvijek, ali u novije doba svijest o protoku, neuhvatljivosti i besmislu života posebno je ozlijedila mislioce s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Raspad religijskog narativa na Zapadu ostavio je brojna pitanja neodgovorenima, a veći se broj njih ticao smisla samoga postojanja. Svaki se pojedinac barem jednom u životu zapita, ako ništa drugo, barem "Zašto pospremati krevet ujutro, ako ću ga uvečer ponovno razbacati?" Odgovor na pitanje smisla i svrhe postojanja nekoć je, dakle, davala religija. Kasnije - znanost, odnosno vjera u mogućnosti i dosege znanosti. Danas odgovore daje hustle kultura. Smisao? Nemamo vremena razmišljati o smislu. Razmišljati možemo samo do dva tjedna unaprijed, i to uz pomoć kalendara.
Kako bismo se sačuvali od svijesti o vlastitoj nemoći, trudimo se vjerovati kako je sve u životu podređeno našoj volji. A takav mindset njeguje i veliča upravo kultura u kojoj živimo. Reklame, u kojim god oblicima dolazile, udaraju izravno u našu podsvijest, a pritom nas pokušavaju prevariti i stvoriti u našim glavama ideju da smo upravo mi ti koji smo donijeli neku odluku ili poželjeli kupiti neki proizvod. Začarani je to krug iz kojeg, čini se, bez detoksikacije od društvenih mreža, nema izlaska. Konstantna potreba za kontrolom neminovno vodi do obilja frustracije jednom kad bez te kontrole ostanemo. Kad se dogodi nešto potpuno neočekivano, bio to vjetar koji je zatvorio autoceste baš kad smo mi trebali na more ili osoba koja je ušla u naš život odjednom i pomutila nam pamet, postoje dvije perspektive iz koje situaciji možemo pristupiti: možemo je doživjeti kao potpunu katastrofu, a možemo i u njoj prepoznati priliku za novu avanturu ili životnu lekciju.
Kao i u svemu, i u upravljanju treba pronaći balans. (Lakše reći nego učiniti.) S jedne strane, životu ne smijemo dopustiti da nas svojeglavo i improvizirano navodi cestom, ne pitajući nas za mišljenje i preference. Ali mu, istovremeno, moramo dozvoliti da bude i ostane ono što jest: igra zamki i iznenađenja, uspona i padova, dinamike nepredvidivog i očekivanog, željenog i neželjenog, ozbiljnog i spontanog. Na kraju dana, ako smo uvjereni da smo mi ti koji upravljamo baš svime, onda smo i mi ti koji snose posljedice za svaku stavku koja pođe po zlu. A to ne zvuči dobro. Možda najbolje po nesretnim okolnostima znamo koliko je malo toga uistinu u domeni naše kontrole: ne biramo gdje smo se i u čijem domu rodili, ne biramo svoju startnu poziciju, kao što vrlo često u životu nećemo izabrati svoje prvo zaposlenje (uzet ćemo što se nudi) ili ćemo pogriješiti u odabiru škole, partnera ili fakulteta. Na takvim se iskustvima najviše uči. Nekad je potrebno olabaviti uzde i uzdati se u "sreću", koje katkad u životu imamo napretek, a katkad smo uvjereni da smo najveći baksuzi. U svakom slučaju - i ona je faktor, i to bitan!
Koliko aplikacija za organizaciju prosječan moderan čovjek posjeduje na mobitelu? Od običnog kalendara do raznih tipova podsjetnika, od aplikacija za vođenje rasporeda, vođenje trudnoće, planiranja vjenčanja, od planera za akademske i poslovne obaveze, pa sve do aplikacija zvanih društvene mreže na kojima smo često bombardirani upravo takvim sadržajem, nije čudo da transgeneracijski pucamo pod pritiskom prividnog savršenstva. U redu je, vjerujte, tjesteninu i rižu još uvijek držati u papirnatoj ambalaži, odnosno ne preseliti ih odmah u vizualno atraktivne staklene posude. U redu je s Amazona naručiti slatkiše kojih nema u Hrvatskoj umjesto novog desktop organizatora. U redu je i zaboraviti kišobran i pokisnuti, pa čak i zakasniti na sastanak jer ste se morali ići presvući. U redu je i pojesti kockicu čokolade koja vam je pala na pod. U redu je, ukratko, držati svoju opsesiju kontrolom - pod kontrolom. Ne dati joj da obuzme našu svakodnevicu pretvori nas u hustle culture zombije. Jer kako smo krenuli, iduću zombi apokalipsu nećemo morati gledati na ekranima. Naprotiv - vidjet ćemo je oko sebe podignemo li pogled s njih.
