Novi film redateljice Jasmile Žbanić "Quo vadis, Aida?", koji je proteklog tjedna započeo online distribuciju u Hrvatskoj, na nedavno održanom festivalu "London Film Week" ovjenčan je s tri nagrade: za najbolji film, najboljom redateljicom proglašena je Jasmila Žbanić, a najboljom glumicom Jasna Đuričić. Ove nagrade nastavljaju niz uspjeha koji su započeli na svjetskoj premijeri na venecijanskoj Mostri u rujnu ove godine. S ovom višestruko nagrađivanom redateljicom otvorili smo niz podtema. Inače, film se u Hrvatskoj i regiji prikazuje na platformi Ondemand gdje će biti dostupan svim gledateljima do kraja prosinca ove godine. Narativ filma je vezan uz sudbinu Aide, bivše profesorice, koja radi kao prevoditeljica za Nizozemski bataljun, odnosno mirovne snage UN-a, čiji je zadatak bio čuvanje takozvane sigurnosne zone - Srebrenice. U trenutku kada su Mladićeve trupe ušle u grad, njezin muž i dva sina traže spas u UN-ovoj vojarni u Potočarima. Aida ih pokušava tu zadržati i spasiti ih. Ovdje ćemo stati sa spoilanjem te vam od srca preporučiti gledanje filma, kao i čitanje ovog razgovora.
Koliko je dugo nastajao ovaj film – i koji napori su bili potrebni da se on realizira?
- Prije nekoliko dana sam dobila prelijep e-mail od kolege, glumca iz Srbije koji je gledao film i napisao mi je, između ostalog: "Na ovom poslu se ne čestita, jer to nije posao, to je borba za život." U ovaj pothvat smo s producentom Damirom Ibrahimovićem krenuli prije pet godina: od faze istraživanja i razgovora sa svjedocima, koje je pratilo pisanje scenarija, pa sve do vrlo mukotrpnog financiranja. Sama produkcija je bila izazov jer osim političkih blokada u Bosni ne postoji filmska infrastruktura. Puno energije uzimaju neke najosnovnije i najobičnije stvari koje postoje u zemljama razvijene filmske industrije. S druge strane, mislim da su svi članovi ekipe shvatili rad na ovom filmu kao nešto što je zaista više od posla.
Film je ovdje odgovor, poruka, opomena, ali nije kazna, nije osuda – čemu su skloni filmovi kada dotiču takve tematike. Koliko je to bilo teško postići?
- Potrebno je dosta rada na sebi i na filmu da se doza bijesa zbog nepravde i bola koji osjećate - dok slušate svjedočenja i gledate i čitate što je bilo u Srebrenici - ukloni iz scenarija i da ostane ono što je bitno za likove, priču, svijet filma. Radeći na filmu imali smo namjeru da ljudi, koji ne znaju ništa o Srebrenici, uspiju emotivno shvatiti što se tamo dogodilo tako što će ući u film i razmišljati kakve bi oni odluke donijeli da su u toj situaciji.
Kako se glumačka igra razvijala? Koliko su trajale probe – procesi?
- Biranje glumaca za mene je najveća radost. Kada se odabere ansambl – jer glumac je dio svijeta filma koji treba kreirati - već je puno posla odrađeno jer taj svijet počinje da pulsira. Važno je da se svi podesimo na iste vibracije i izgradimo povjerenje. Glumci s kojima sam radila nikada se nišu plašili prijeći rub komfora i probati nešto potpuno novo. Za ovaj film smo imali probe koje su se odvijale u nekoliko faza, a posebno važne su nam bile na lokacijama, gdje smo "igrali" cijeli film od početka do kraja.
Koliko je nezgodno razvijati/predstavljati ovakve teme u kojima se jasan kraj nadaje već na samom početku?
- Jedna gospođa iz publike nam je rekla da je zbog svog poziva novinarke znala u detalje što će se desiti, ali da je cijelo vrijeme filma držala stisnute palčeve da se to ne dogodi. Ako se identificirate s likom, onda mislite da postoji nada. Znali smo da publika u regiji zna priču, ali ono što ljudi ne znaju je kako su se stvari odvijale i to je ono što šokira na ljudskom nivou.
Najnezgodnije je možda bilo portretiranje Karremansa koji je unaprijed osuđen, a vi ga ipak kao lika drugačije uspostavljate....
- Nakon istraživanja došla sam do zaključka da je komanda Nizozemskog bataljuna vjerovala da će zračnih udara biti. Neki ljudi smatraju da su oni uvijek lagali, ali provjerila sam iz više izvora i mislim da su u trenutku kada počinje film smatrali da će avioni doći. U isto vrijeme Karremans je imao misiju da brani civilno stanovništvo oružjem, a istraga je utvrdila da nije ispaljen ni jedan metak. Da je postojala empatija, mislim da su ljudi mogli biti spašeni. S druge strane imate vojnike koji nisu mogli uraditi ništa. Upoznala sam neke od njih. Neki su bili djeca od 18-19 godina i nisu znali ni gdje su došli. Svaka i najmanja uloga je bila pripremljena pričama koje sam čula. Također casting je bio važan, taj miks različitih ljudi iza kojih također stoje čitavi svjetovi.
Zašto je došlo do izostanka pomoći UN-a, iako nam se čini da odgovore imamo – volio bih da ih vi sada elaborirate, nakon minucioznog istraživanja koje ste proveli o ovoj temi.....
- Po onome što sam zaključila još u ožujku 1995., kako piše Florance Hartmann u svojoj knjizi "Krv realpolitike" dogovoreno je da Srebrenica pripadne Republici Srpskoj. To su dogovorili Clintonov pregovarač Fraser i Milošević. Bio je to Miloševićev uvjet, između ostalog, da rat prestane. Od tada kreće onemogućavanje svih UN-ovih sistema za zaštitu civilnog stanovništva. Postoje transkripti da je u štabu UN-a u trenutku kada se treba spašavati stanovništvo, najveća briga kako medijima "prodati" pad Srebrenice.
Kako vidite putove prema budućnosti – politički, u ovim našim zemljama, a tako i u pitanjima filma? Kako vam izgleda ovaj "scenarij" koji nam pandemija nadaje?
- Mislim da nas sve čeka nekoliko teških godina. Pandemija neće nestati brzo i bilo bi dobro naći model u kojem ljudi mogu svoje probleme riješiti na produktivan i solidaran način. Obično u stanju krize mali postotak se bogati dok se ostalima baci kost da bi se zavadili i ne postavljali prava pitanja. Za filmsku proizvodnju i distribuciju će biti jako teško narednih par godina jer, koliko sam čitala, budžet prosječnog filma je automatski povećan za 200.000 eura zbog mjera sigurnosti. To je za naše filmove veliki udarac. S druge strane, javila se i veća potreba za filmskim sadržajima te se nadam da će među filmskim autorima i radnicima biti optimizma.
Zašto je toliki antiintelektualni otpor prema znanosti, prema medicini? Poznata su vaša reagiranja i obraćanja vlasti – imate li osjećaj da vas nekada jednostavno ne žele čuti?
- Ljudi traže smisao i traže odgovore na što brži i što lakši način. Teorija da netko upravlja svime nas pasivizira. Ako je sve u rukama nekog trećeg, to daje čovjeku alibi da ne radi ništa, da ne misli ništa, da se ne informira, ne komunicira. A to je opasno. Čovjek ne smije biti u strahu, a protivnici znanosti i medicine konstantno šire strah. Situacija je vrlo ozbiljna, a odgovori su komplicirani i traže da se više informiramo, učimo i budemo otvoreniji.
Za kraj, zaključimo ovaj intervju sa sintagmom "ženska pitanja" jer upravo ona ponajbolje pojašnjava stanje s feminizmom, sa ženskim pravima kao takvim. Broj femicida u našim krajevima je u porastu, naime.
- Mi smo patrijarhalno društvo koje se temelji na nasilju. Naši identiteti se temelje na nasilju. Slave se ubojice. Religijske ustanove umjesto da šire ljubav promoviraju ratne zločince. To sve ohrabruje nasilnike. Šokantni su brojevi ubijenih žena u našim zemljama. Edukacija, zaštita, pravni sistemi su podbacili. Važno je o tome pričati i jako mi je drago da ste postavili ovo pitanje jer vi kao medij možete uraditi puno toga da se osvijeste ovi mehanizmi. Moram reći da se divim ženama u Hrvatskoj koje rade na osvještavanju i koje su dovele do promjena u načinu razmišljanja, ali i pravnom sustavu. Naravno sve skupa i svi skupa imamo još puno posla.
