Sinéad O´Connor svakako je jedno od najzanimljivijih lica pop kulture koje je obilježilo 20. stoljeće. Mediji su je u ranim fazama karijere voljeli karakterizirati kao kontroverznu, samodostatnu. Ona je pak uvijek igrala na izvedbu sebe kao punkerice (koja to u doslovnom smislu nije bila), kao žene koja progovara o nepravdama i staje na stranu onih koji su nezaštićeni. Sjećate se da je javno poderala fotografiju Ivana Pavla II. kako bi skrenula pozornost na institucionalno (seksualno!) zlostavljanje unutar katoličke crkve o kojemu se nije dovoljno govorilo pa sve do davanja javne podrške hip - hop bendu Public Enemy koji te davne 1989. nije baš uspijevao dobiti nagrade, svakako ne one mainstream.
Memoari o slavi, slavnom životu velikih pojedinaca nerijetko dolaze iz pera pisaca koji se često ne potpisuju kao autori (ghostwriter). U ovom rukopisu "Rememberings", nema onog "stvarnijeg autora", glazbenica je ta autorica, ali postoje "duhovi", ako ćemo doslovno prevesti imenicu ghostwriter (gost – duh, writer – pisac). Preko ove knjige dobivamo zanimljive ulaze u život Sinéad O’Connor koja npr. sjedi za klavirom u kući svoje bake, druži se sa Lou Reedom s kojim ima lijep odnos ili pak s Princeom koji joj je ostao, ako je suditi po tekstu – u lošemu sjećanju. Bez obzira na to koliko je javno njezino poslovanje i intimno djelovanje ili koliko ljudi misle da znaju o trijumfima i mukama irske pjevačice, ona je umjetnica koja ne prestaje iznenađivati. Čini se da se O’Connor cijelu svoju karijeru suočavala s posljedicama dječjih trauma, autotematizirala sve rupture vlastitog života, a zatim se još jedan "život" nosila s drugim traumama koje su se nagomilavale – slava s kojom se nije znala nositi, sramotamaa koje si je znala priuštiti u javnim istupima koji su češće nego rjeđe znali biti nespretni, a tu je i histerektomija iz 2015., vrlo upitni američki TV intervju iz 2017. godine. Na Islam je pak prešla 2018. godine - teško je istumačiti naknadnu religioznost, ili možda nije?
Kao što je Bob Geldof primijetio u nedavnom intervjuu, samo je Sinéad O’Connor mogla imati dovoljno unutarnje snage da podnese to što je i tko je Sinéad O’Connor. Zanimljiva konstatacija, zar ne? U epizodnim "vinjetama" brzo dolazimo do scena iz glazbene karijere koja se brzo razvijala. Sve se to tekstualno rješava podosta iskreno i, kad to prilika zahtijeva, zajedljivo, u njezinom stilu. Anegdote koje prepričava su zlata vrijedne. Jedna od zanimljivijih je ona kada stavi periku kako bi inkognito otišla u jeku SNL skandala na prosvjed protiv sebe same. Godinama kasnije, O’Connor se ponovno maskira kako bi uhvatila muškarca koji pokušava prodati njezinu kompromitirajuću fotografiju irskom tisku.
No, riječ je o nepotpunom "izvještaju" - ovo nije knjiga rješenja nedoumica vezanih uz njezin privatni i poslovni život. Važno razgraničenje je dio koji je napisan prije 2015., kada ju je histerektomija uvukla u krizu, odnosno dio nakon tog perioda, uz odjeljak koji navodi sve njezine dosadašnje albume. Sva trava koju je kroz život popušila otupila joj je pamćenje, kaže O’Connor. Njezine se sposobnosti prisjećanja prošlosti i dalje "rekuperiraju" nakon spomenute teške operacije, krize s mentalnim zdravljem i javnog sloma koji je uslijedio 2017. godine. Američki TV psiholog poznat kao dr. Phil ponudio je da plati O’Connorinu terapiju u zamjenu za intervju. Osvrćući se na taj period kaže da je to bila nepromišljena odluka koja ju je na određeni način i retraumatizirala. Bilo kako bilo, voljeli ili ne čitati tuđa sjećanja, tuđu autofikciju, ulaziti voajerski u tuđe živote, zagledavati se i zastajati nad tuđim srećama, nad tuđim tugama – ovo je knjiga koju treba pročitati. Svjedočanstvo je to slobode, povjerenja u nešto više, u dobro, u otkvačeno, u pravičnije. Ono što je ova velika autorica veći dio svog života iskreno i zastupala.
