Nakon što smo doživjeli smo “pad” Facebooka, Instagrama i WhatsAppa mnoge je nemogućnost korištenja Facebooka i Instagrama poprilično uznemirila. Ovaj put trajalo je dulje nego ikad prije (skoro 7 sati), ali opet dovoljno kratko da nije ostavilo nekog posebnog traga. Sam “događaj” naveo me na razmišljanje bismo li se uopće mogli vratiti životu bez društvenih mreža… Naravno da bismo mogli, preciznije pitanje je bismo li htjeli i što je sve promijenilo to “novo normalno” koje je prisutno već neko vrijeme.
Vjerojatno očekujete neke odgovore u ovom tekstu, možda ćete ih i dobiti, no ja više volim postavljati pitanja. Često mi se čini važnije postaviti prava pitanja nego nuditi odgovore. Postavit ću mnoga pitanja, na neka ću dati (djelomičan) odgovor, a neka će ostati tu za vas. Neka vam ostanu u glavi idući put kada budete na društvenim mrežama, neka vam probude znatiželju oko toga što vama znače društvene mreže. Što od njih dobivate, a što gubite? I možete li ih čim više koristiti za svoje dobro i dobro ljudi oko vas?
“Čine li nam društvene mreže život boljim ili gorim?”, pitanje je koje sam nebrojeno puta postavila u zadnjih nekoliko godina. Studentima, klijentima, sudionicima u istraživanju, svojim bližnjima i samoj sebi. Čini se da što se tiče pozitivnog ili negativnog predznaka ne postoji jednoznačan odgovor, nego više jedan diplomatski “kako kome i kako kada”. Ono što je sigurno je da imaju itekako veliki utjecaj na nas – društvene mreže postale su dio života u 21. stoljeću. A kako bez nečega što je postalo dio svakodnevice većine ljudi i vjerojatno svih koji upravo čitaju ovaj tekst. I trebamo li uopće bez toga? Tu nastupa tema kvalitete života te psihičkog, ali i fizičkog, zdravlja. Tema koja se zadnjih desetak godina intenzivno istražuje u kontekstu društvenih mreža. Ali krenimo od početka!
Što su točno društvene mreže? Društvene mreže su virtualni prostori koji služe za međusobno povezivanje korisnika, a neke od najpoznatijih su Facebook, Instagram, YouTube, TikTok, Twitter, LinkedIn, Tinder, Snapchat, WhatsApp, Viber, Skype, Pinterest, Tumblr, Reddit itd. Trenutno je u svijetu preko 3,8 milijardi korisnika (Statista, 2020) i taj broj stalno raste, kao i broj različitih društvenih mreža.
Što nam one omogućuju? Povezivanje s prijateljima, obitelji, kolegama pa čak i strancima (koji nam nisu nužno fizički blizu), upoznavanje novih ljudi, izražavanje vlastitih misli i osjećaja te dobivanje podrške, izvor su različitih informacija i korisnih sadržaja, što svakako ima potencijal povećanja kvalitete života i dobrobiti pojedinaca. Ali, uz navedene prednosti, dolaze i potencijalne teškoće života u virtualnom, odnosno tehnologijom posredovanom svijetu. Danas je postao ozbiljan posao imati popularan profil na društvenim mrežama. Znam, nije nam svima bitna ta popularnost, ali nismo ni posve imuni na nju jer popularnost u kontekstu društvenih mreža znači prihvaćanje od strane drugih, a kome nije bitno biti prihvaćen?
Zašto su društvene mreže privlačne i odakle potreba za virtualnim svijetom? Jer volimo biti dio nečega. Jer volimo osjećaj sigurnosti i predvidivosti. Zadovoljene su nam osnovne ljudske potrebe za sigurnošću i pripadanjem iz ugodnosti vlastitog doma. Na društvenim se mrežama izlažemo kad, kako i koliko želimo, a svejedno ostajemo povezani s cijelim svijetom. Lakše upravljamo dojmom kojeg ostavljamo na druge, zaštićeniji smo i imamo dojam da nam je apsolutno sve dostupno. No, može li kontakt u virtualnom, odnosno tehnologijom posredovanom svijetu nadomjestiti stvarni? I znači li to da virtualno nije stvarno? To ću ostaviti svakom od vas na razmišljanje.
Što mi ustvari radimo na društvenim mrežama? Često razmišljam kako prije 20 godina nismo mogli zamisliti da ćemo svakodnevno “pratiti” ljude koje nužno niti ne poznajemo. Pročitajmo još jednom tu rečenicu. Provest ćemo manji ili veći dio svog dana gledajući što rade drugi manje nam ili više bitni ljudi, a pritom presudan neće biti sadržaj kojeg prezentiraju nego sama navika bivanja u virtualnom prostoru s drugima. Gotovo nezamislivo. Osim potencijalnog gubitka vremena, gledanje tuđih života ne bi bilo ni blizu strašno kada ne bi za posljedicu imalo uspoređivanje s istima. Jer socijalna usporedba je posve normalna i očekivana pojava. Ali pritom ponekad zaboravimo da to gotovo nikad nisu realni prikazi - i mi sami odabiremo što ćemo staviti na društvene mreže, a onda to često i uljepšamo. Znamo da to svi rade, ali zaboravimo. Gledajući tako druge, što se događa s nama? Nastaje potencijalni problem.
Na što sve utječu društvene mreže? Na sliku o sebi, na raspoloženje, na očekivanja od drugih, na zadovoljstvo odnosima i vlastitim životom, na produktivnost i koncentraciju, na spavanje, na toliko toga…
Što je psihičko zdravlje? Psihičko zdravlje je, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, dobro se nosi s normalnim životnim stresom, produktivan je te sposoban pridonositi zajednici (SZO, 2004). Psihičko zdravlje nije samo odsutnost psihičke bolesti, ako netko nema zadovoljene kriterije za dijagnozu nekog psihičkog poremećaja, ne možemo nužno reći da je psihički zdrav ili zaključiti da mu nije narušena dobrobit i kvaliteta života.
Kako je psihičko zdravlje povezano s društvenim mrežama? Istraživanja često dovode u vezu uporabu društvenih mreža s anksioznim i depresivnim simptomima (kao i mnoge druge pokazatelje psihičkog zdravlja odnosno bolesti), ali isto tako pokazuju da je puno važnije kako provodimo vrijeme u odnosu na to koliko vremena provodimo na društvenim mrežama. No, nije li u svemu tako? Samo vrijeme provedeno u nekoj aktivnosti nam ne govori puno toga, ali način na koji to radimo svakako puno više.
Jesmo li ovisni? Zvali mi “pretjerano” korištenje društvenih mreža ovisnošću ili ne, ako potreba za društvenim mrežama kontrolira nas, a ne mi nju – vjerojatno je da imamo problem. Kako nas kontrolira? Tako da ćemo radije biti na društvenim mrežama (ne radeći ništa posebno!) sat vremena prije spavanja nego se bolje naspavati. Ili ćemo biti u interakciji s drugima, a razmišljati kako i kada “ovjekovječiti” to za društvene mreže. Ili ćemo gladni prvo fotografirati jelo pa ga pojesti ili napraviti nešto što nam nije baš ugodno, samo da bismo se pokazali. Zaista se nadam da ima onih čitatelja koji to nisu doživjeli, ali moram priznati da sam skeptična.
Zašto se to sve događa? Zato što sa svakim likeom, shareom, followom ide i doza dopamina. Dopamin nazivamo i hormonom nagrade, a nagrade volimo. I stalno ih želimo još. Podsjeća na ovisnost? U svakom slučaju, prihvaćanje od strane drugih nam je važno, a ove potvrde putem društvenih mreža funkcioniraju na temelju tražim (objavim/kliknem) i dobijem (like/share/follow). Nagrada je udaljena samo jedan klik. Posljedično možemo zaboraviti da najvažnije prihvaćanje ide iznutra ili nam se mogu promijeniti standardi i očekivanja pa odjednom imamo potrebu i u “stvarnom” svijetu stalno dobivati nagrade i potvrde. Nije baš održivo, a svakako ne ide u prilog psihičkom zdravlju.
Kako to utječe na odnose s drugima i samima sobom? Lako se čovjek nauči na taj feel-good hormon koji se izlučuje svaki put kad od nekoga dobijemo virtualno srce ili palac gore. Znamo da to nije važnije od onog što u stvarnosti dobivamo, ali tako često i zaboravimo. A kako s tim ili protiv toga? Kada bismo društvene mreže koristili svjesno i ograničeno, kada vlastitu vrijednost ne bismo mjerili kroz likeove, kada bismo se trudili biti zaista prisutni u kontaktu sa sobom i drugima te kada bi društvene mreže bile dodatak, a ne zamjena. Možda bi onda društvene mreže život činile boljim većem broju ljudi. Znate i sami da nije lako prestati s nečim što stvara dobar osjećaj. Ali spoznati razliku između onog što nam pruža dobar osjećaj i onog što je dobro za nas te barem ponekad napraviti ono teže, ali dugoročno smislenije je nešto što se definitivno isplati.
Kako vratiti kontrolu u naše ruke? Tako da osvijestimo što radimo, koju važnost dajemo društvenim mrežama u svom životu i kakav one utjecaj imaju na nas. Tako da se pitamo koju funkciju one imaju, koju potrebu zadovoljavaju i možemo li do toga doći i na drugi način, barem ponekad. Još je Aristotel napisao da je čovjek društveno biće prema čemu se može zaključiti da je društveni kontekst nužan za ljudsko funkcioniranje. Društvene mreže nas svakako ponekad spajaju, što je divno i opravdava sam naziv. No, ponekad nas i distanciraju jedne od drugih i od nas samih. Koristite ih svjesno. Sve ono što možete dobiti u stvarnom svijetu, tražite prvo tamo, a tek onda u virtualnom. I zapamtite, mi biramo kako koristimo svoje vrijeme. Birajte kao da vam život o tome ovisi, jer zaista ovisi.
*Sonja Biglbauer, magistra je psihologije, trenutno na doktorskom studiju psihologije. Radi kao asistentica na Odsjeku za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i kao terapeutkinja u Nastavno-kliničkom centru Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te u Savjetovalištu za studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Akreditirana je bihevioralno-kognitivna terapeutkinja.
