Prevelika prisutnost na društvenim mrežama stvorila je od nas konzumenata "monstrume". Istina je: dekoncentrirani smo, nesigurni, lažno sigurni, gadno-lijepi, lijepo-gadni. Ovaj naš svijet apsorbiran je u sebe. U suštini povukli smo se od ljudi i sada "radimo na sebi". Radimo na svom imidžu, na optimalnom djelovanju u tom komunikacijskom spletu. Otkriće "samospoznaje" tematski je odredilo i proširilo ove društvene mreže kakve danas poznajemo. Razgovor je zamijenjen monologom, dodir "lajkom". Suvremeni, financijski osamostaljeniji ljudi ne razgovaraju međusobno već "meditiraju" u izolaciji, opsjednuti zdravom hranom, joggingom i vitaminima. Christopher Lasch je govorio o milijunima ljudi koji su odustali od borbe za bolji i pravedniji svijet, uvjerenih kako jedini svijet koji postoji leži baš u njima samima.
Razni rituali "puta" otkrivanja tog unutarnjeg svemira uključivao je nerijetko – trbušni ples, tetoviranje, meditaciju, bavljenje mudrošću istoka, osvještavanje unutarnjeg djeteta, traženje "autentičnosti" i općenito, život za trenutak, ovdje i sada.
Tražimo potvrde tih drugih virtualnih duša. Oni jedini u današnjem poretku imaju ingerenciju određivati vrijednost, i kupovnu i stvarnu, "simboličku". Osuđeni smo na potvrde, na lajkove – na legitimaciju naših izbora, stavova, komentara. Sve je više imaginarnih majki, očeva pred kojima zadovoljavamo svoje infantilne potrebe ("Love me, love me, say that you love me").
I onda nekada ti nije stalo, smiješ si dopustiti da ti nije stalo (i to poželiš, poželiš biti taj rezolutan čovjek koji to sve može izignorirati, odložiti, napustiti.) Ali, ne možeš. Nisi taj kalibar. To ipak netko drugi napravi za tebe. Evo, recentan primjer u hipsterski raspoloženoj javnosti je mnogoobožavana, mnogopoštovana gospođa Lana del Rey (da parafraziram naziv knjige razgovora s Miroslavom Krležom) – umjetnica je odlučila izostaviti se na kratko iz medijske vreve za koju su zaduženi svi akteri (koji, dakako, sudjelovati žele, iako je pravo pitanje koliko smo uopće mogli misliti da to ne želimo, ili da nam "to" ne treba). Najavila je da piše novu zbirku pjesama, radi na novoj glazbi i ostaje tu, samo bez želje da participira u ovom (još jednom!) eksploativnom društvenom nalogu.
Potreba za izmicanjem i "oduzimanjem sebe sebi", sebe – tog virtualnog bića koje jako mudro (a nekada i naivno) upravlja dojmom o sebi na mrežama, je zapravo duboko "normalna" kao što je i u "stvarnijem životu". Treba nam odmor od mnogo toga, od mnogih ljudi, od mnogih zadanih situacija u kojima odavno igramo nepropitane ili barem nedovoljno propitane uloge koje su repetitivne i dosadne, ako želite. Trebamo se, sve više se čini, odmoriti od sebe samih; svojih očekivanja. Lajk kultura stvorila je niz drugih posljedica: uvjerenje da se bez aplikacija ne može obavljati većina poslova, biti adekvatno informiran, "postojati" osvjedočen svojim drugim virtualnim frendovima.
