Zaboravite blockbustere s akcijskim junacima i trosatne drame - žanr koji je obilježio prošlu, ali i ovu godinu je - dokumentarac. Već se mjesecima priča o uratku New York Timesa, "Framing Britney Spears", na Netflix uskoro dolazi analiza slučaja namještanja upisa na koledže pod nazivom "Operation Varsity Blues: The College Admissions Scandal", na HBO-u je "Istina o Woodyju Allenu i Miji Farrow", prošle godine zgražali smo se nad pričom o najgorem festivalu ikad, "Fyre: The Greatest Party That Never Happened", a da ne govorimo o činjenici da je praktički cijeli period prvog lockdowna obilježio "Tiger King". Dokumentarce o svom životu ili dijelu karijere snimile su Lady Gaga, Paris Hilton, Billie Eilish i Taylor Swift, Beyonce kroz kratke filmove najradije komunicira s javnošću, a bili smo prilično šokirani gledajući istraživačke filmove o Michaelu Jacksonu i R.Kellyju.
Zašto su nam dokumentarni filmovi odjednom toliko zanimljivi i je li produkcija zaista pojačana u posljednjih nekoliko godina te koji su razlozi za to?
"Ako se sjetimo samih početaka filma, sve do braće Lumière, dokumentarni film je prvi filmski rod i kao takav prvi je u fokusu filmaša, ali i publike. S vremenom se razvijala filmska fikcija, koja je preuzela primat, no dokumentarac se vraća u posljednjih nekoliko desetljeća ne samo kao način izražavanja filmskih umjetnika, nego i priča koje itekako tangiraju najširi interes publike", rekao nam je filmski kritičar Boško Picula.
Više je razloga za to. Picula ističe kako se filmska tehnologija jako razvila u posljednjih 20 do 30 godina.
"Zbog tih novih mogućnosti dokumentarci se sada mogu jednostavnije realizirati, a digitalizacija je doprinijela tome da se svaki segment života sada može lako prenijeti na film. Shodno tome, oni koji su vični stvaranju filmova u svojoj sredini prepoznaju nešto što bi moglo biti predmetom dokumentarnog filma. Ta dva aspekta - napredak tehnologije i njezina dostupnost, doveli su do toga da su dokumentarci o aktualnim temama danas vrhunska umjetnička djela, a upravo to ih čini zanimljivima za gledanje", kaže Picula. Tu su i streaming platforme, koje su doprinijele tome da su takvi uratci široko dostupni publici diljem svijeta.
Redatelj, producent i scenarist dokumentaraca te direktor festivala ZagrebDox, Nenad Puhovski, ipak nas upozorava da nisu svi dokumentarci isti.
"Naslovi koje spominjete ("Fake Famous", "Fyre: The Greatest Party That Never Happened", op.a.) spadaju više u produžene istraživačko/novinarske, nego u autorske, kreativne forme koje mi filmaši ipak više cijenimo. Takvih je dokumentaraca uvijek bilo na televizijama – najpopularniji su bili BBC-jevi, a nove platforme su samo (pojačano) nastavile taj trend, no, nitko u stvari ne zna tko je autor (redatelj) nekog od tih filmova. Radi se o konceptu 'izvještavanja' o (često nepoznatoj, dalekoj ili kontroverznoj) 'stvarnosti', dok je za kreativni dokumentarac važnija autorova interpretacija nečega što može biti i događaj u njegovom/njezinom susjedstvu. S druge strane, Michael Moore je, dobivši prije dvadesetak godina za svoje filmove Oscara i Zlatnu palmu, doprinio da su se dokumentarci počeli smatrati zanimljivim i za kinematografsko prikazivanje, pa je potaknuta produkcija dokumentaraca koji traže 'veliko platno'", kaže Puhovski.
Moorea spominje i Picula, kao jednog od redatelja koji je svojim filmovima pojačao interes publike ne samo za formu dokumentarnog filma, nego i za određene društvene i političke teme.
"Michael Moore to je doveo do vrhunca s političkim dokumentarcem, no postoji i cijeli niz vrsnih redatelja koji su bili sjajni dokumentaristi. Primjerice, Krsto Papić počeo je kao autor sjajnih dokumentaraca, a zatim je počeo raditi igrane filmove", kaže Picula.
Neki redatelji kombiniraju dokumentarac s drugim žanrovima. Primjerice, kinesko-američka redateljica Chloe Zhao nedavno je osvojila Zlatni globus za film "Nomadland". Zhao je, kao i u svoja prva dva filma, kombinirala elemente dokumentaristike s fikcijom. Film prati priču o ženi koja, umjesto mirovine, počne putovati i živjeti u svom kombiju te se pridružuje tisućama Amerikanaca koji žive nomadski, najčešće ne svojom voljom. Ljudi su to koji su ostali bez svoje mirovine nakon financijskog kraha 2008. godine te sad žive "na cesti", radeći povremene poslove. U glavnoj je Ulozi Frances McDormand, a osim igranih dijelova, Zhao je snimala na autentičnim lokacijama i sa stvarnim ljudima, što je karakteristika njezinog rada.
"'Nomadland' je dokudrama koja pokazuje kako se dokumentarac može prezentirati i izvan klasičnog žanra. Zhao nije jedina koja uspješno kombinira žanrove, postoje, primjerice, i animirani dokumentarni filmovi, kao što je 'Valcer s Bashirom', izraelski dokumentarni ratni film iz 2008.", objašnjava Picula.
Forma koju često obrađujemo i na našem portalu (auto)biografski je dokumentarac koji se snima u produkciji i pod kontrolom neke globalno slavne zvijezde. Već smo spomenuli Paris Hilton, Beyonce i Taylor Swift, koje su same producirale filmove o dijelu svog života. Bila je tu i Lady Gaga, odnedavno Ariana Grande i Billie Eilish...
"Tu i opet ima različitih stvari. S jedne strane 'biografski' se filmovi često koriste kao vrsta samopromocije ('U krevetu s Madonnom) i oni su redovito pod kompletnom kontrolom osobe koju film tematizira, dok se s druge često traže 'skandalozni' detalji života 'celebritija' čije ime samo po sebi osigurava dobru prođu. Osobno najviše cijenim autorske autobiografske filmove, koje sam i sam radio i producirao, jer prodiru u intimu i svakodnevicu ljudi s kojima se gledatelji doista mogu identificirati", kaže Nenad Puhovski.
Većina tih filmova zapravo je pokušaj preuzimanja narativa. Naime, u doba društvenih mreža, odjednom su nam globalno uspješne zvijezde postale toliko dostupne i na neki način bliske da klasični mediji, točnije klasični tabloidi polako gube svoj utjecaj. Korištenjem društvenih mreža celebovi mogu kontrolirati svoju sliku u javnosti puno lakše, a dokumentarni filmovi, najčešće prilično kratki, često su način promocije novog albuma ili nekog drugog uratka. Rijetko kad se radi o umjetnički vrijednim djelima jer im to nije ni cilj - rađeni su za relativno usku publiku, a to su njihovi fanovi.
No, je li moguće da je dostupnost tehnologije i samih filmova dovela do hiperprodukcije dokumentaraca koji su sad sve češće prosječni ili tek gledljivi, no ne donose neku dodanu vrijednost samoj temi koju obrađuju i problematiziraju?
"Kaže stara izreka da nije svatko tko ima olovku ujedno i pisac. Mobilni telefoni omogućavaju ogromnu hiperprodukciju audiovizualnih sadržaja, prije svega na internetu... no, oni najčešće imaju vrlo kratki vijek jer ih zamjenjuju uvijek novi. Ipak, kada se ova tehnologija nađe u rukama majstora kao što je primjerice Jørgen Leth, nastaje - remek djelo. Dakle, uvijek je pitanje – tko?", zaključuje Nenad Puhovski. Pitamo ga za kraj i kakva je onda budućnost dokumentarne forme.
"Svjetla, kao i uvijek. Povijest filma je započela dokumentarnim zapisima i dokumentarac je uvijek, na različite načine, bio prisutan, bez obzira na recentne mode, stilove i tehnologije. Gledatelje je uvijek zanimala stvarnost koja ih okružuje, ali prije svega životi ljudi s kojima dijele svoje postojanje. Za mene je svaki film, bez obzira na vrstu i žanr, koji u gledatelju pobudi emociju, dobrodošao. Stoga mi već više od 15 godina na ZagrebDoxu promičemo raznovrsnost jer dobri dokumentarci dolaze u raznim oblicima i formama", kaže Puhovski.
Koji god vama bili draži - oni autobiografski, istraživački, autorski - činjenica je da danas možete pronaći svaku formu i temu i zadovoljiti svoju znatiželju. Dokumentarci su nekad bili sinonim za dosadne filmove koje gledamo nedjeljom poslijepodne, no danas to nema veze s istinom. Oni su životni, potresni, uznemirujući, dirljivi, zabavni i duhoviti, društveno angažirani i, najvažnije od svega, kvalitetni i dostupni.
