Osjećaj sreće. Sreća kao cilj. Put ka sreći. Lovljenje sreće. Čini se kao da je svaki treći čovjek na tom putu. Želimo osvojiti neosvojivo. Želimo perverzni povratak onom tzv. djetetu u sebi. Očuvati volju za igrom. Verbalna parada kiča i neukusa. Želimo, ukratko – ne biti odrasli. Želimo pobijediti tu zamku zrelosti. Ljudi žele izgledati sve mlađe i osjećati se sve sretnije. Strah od smrti, od prolaska sve više okupira naše misli. Živimo u, kako izgleda, iznimno nestabilnom periodu ove civilizacije, stoga i ne čude naša stanja, ali niti potrošački nalozi koji se kreiraju putem društvenih i inih medija.
Sreća je ideal kojemu se teži: djeluje tako jednoznačno, divno i čisto. Ipak, za sreću očito stalno tražimo upute. Društveno-medijski nalog je takav da se često trebamo osjećati ugodno, zadovoljeno, pozitivno, inače – nešto ne valja. A to nešto što ne valja smo mi sami. A mi sami ne želimo biti to nešto što ne valja. O tome, i mnogim drugim podtemama piše slovenski kreativni direktor Aljoša Bagola, inače autor komercijalne uspješnice "Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke".
U novoj knjizi "Sreću, molim" predlaže ponešto drugačiju perspektivu na taj preiskorišteni termin te tvrdi kako naša sreća ustvari ne ovisi o tome koliko smo uspješni u oponašanju uspjeha drugih. Progovara o hrabrosti i odlučnosti u suočavanju sa svojom tamnom stranom koju na zdrav način valja uklopiti u vlastitu sliku cjelovitosti. Uspješna implementacija vodi nas našoj biti.
U tri simptomatične, ali i simpatične cjeline - sreća, sjena, jedinstvenost - autor određuje terminologiju i iskustvo te daje i određene zadatke/formule. Opći dojam je da taj klasični, neoliberalni diskurs prevladava. Pojedinac može sve (poopćen je takav dojam): sve što nastojimo iz "srca", čistog uvjerenja, dobre namjere (i sada nastavite niz) bit će u svojoj konačnici nagrađeno, prepoznato. Odnosno, da kada živimo po pravilima, živimo ispravno. Svakodnevne radnje, korisne rutine i predani koraci prema našem cilju na tom se putu zbrajaju u sreću. Međutim, je li tome zaista tako i smijemo li propitati takvu vrst publicističkih postulata koji su sveprisutni u ovakvoj vrsti literature koju slobodno možemo nazvati "preobraćeničkom".
Naime, ljudska psiha i ponašanje su komplicirani fenomeni i istima treba pristupiti ozbiljno i s odgovornošću koja uzima znanost u obzir, a ne tek folklorno hipsterske napjeve o zdravlju i pristupima stanjima koja su tobože tek naš izbor za koji se valja potruditi.
Život u velikoj mjeri nije naš izbor, a to se provjerava vrlo jednostavno – pogledom oko sebe, iskrenim razgovorom s iskrenom namjerom da se sazna kako je netko te što je moguće objektivnijim pogledom na povijest ljudske civilizacije i recentne političke, lokalne, regionalne i globalne događaje. U kojima su ljudi zlostavljani, maltretirani, potplaćivani, ubijani. Većina svih tih poniženih ljudi je htjela sreću i na istu je imala pravo. Samo što život ne funkcionira nužno po našim zamišljajima i snoviđenjima.
Taj neoliberalni princip da sve mora imati svoju vrijednost, cijenu i rad iza sebe je posebno neinspirativan za ljude koji traže instant odgovore koji su, jasno, slični onima koji instant odgovore isporučuju. Na primjer, kada naš autor ispisuje tekst o molitvi, tvrdi da u modernom dobu se u suštini obraćamo "neiscrpnom unutarnjem izvoru snage". Tek usputno parafrazirajući Junga, po prilici dekontekstualizirano. Mnogi ljudi, što je razumljivo, u ovako radikalnim ekonomsko-političkim krizama traže jednostavna rješenja. Pet minuta zauzimanja neke određene poze će jako teško promijeniti cjeloživotni manjak samopouzdanja uzrokovan izostankom obiteljske podrške. Isto tako pozitivno razmišljanje gotovo nikada nije i neće otkloniti mnoge velike probleme s kojima se susrećemo u svakidašnjem životu poput preskupih životnih uvjeta, neplaćenih prekovremenih, izostanka slobodnog vremena, narušenih intimnih odnosa. Rad na sebi i promjena vlastitih obrazaca ponašanja je "težački" posao, nije nešto što se "hakira" preko noći. A čini mi se da ovakva literatura upravo, unatoč svim opaskama da to ne radi, to čini.
