Humoristično-dramsku seriju obilježio je odnos dvaju glavnih likova, odnosno njegove komplikacije. Isprepletanjem krajnosti njihovih karaktera i beskonačno širokim spektrom emocija izgrađena je uvjerljiva situacijska dinamika (koja se, moramo napomenuti, u drugoj polovici serije raspala i počela ponavljati). Već smo pisali o toksičnim vezama u serijama koje volimo, o emocionalnim ucjenama, upornim igrama razilaženja i ponovnog zbližavanja, i još uvijek se pitamo – zašto poistovjećivanje s nečijom pričom, s nekim granično agresivnim parom u ljubavnom odnosu, mora u nama pobuditi pozitivnu emociju? Čak i ako nas neki dijalog podsjeti na našu životnu situaciju, zašto ne možemo pomisliti – "uf, grozno, da bar ne završe zajedno”?
Zato toliko volimo "Kalifornikaciju"? Prije svega, tu je kombinacija snažnog ženskog lika, čijoj je razradi posvećeno mnogo vremena i prostora, i već spomenute veličine raspona emocija: Karenin karakter dolazi do izražaja u svim svojim krajnostima, u potpunom apsolutu jedne izrazito osjećajne duše, u najširem mogućem dijapazonu intenziteta. Na momente je ranjiva, na momente bezbrižna. Često ljuta, često ganuta. Čvrsta, nepokolebljiva, a onda opet – naivna i lakomislena. U jednoj sceni dijete, u drugoj Žena. A uvijek jednako dojmljiva, uvijek stvarna. Osobno, vidim Karen kao možda najbolje napisan ženski lik u serijama toga žanra, koji je na sve moguće načine izbjegao karikaturu i stereotipizaciju. Sve do, ponavljam, zadnjih sezona serije.
Sigurna sam da bi se netko mogao požaliti na to kako je Karenina uloga u seriji rodno tipična; može je se doživjeti kao ženu koja je cijeli svoj život podredila majčinstvu i nadi da će promijeniti muškarca kojeg voli, no u svakodnevnim situacijama koje serija prikazuje vidimo da je ona toliko više od toga. Njen lik je sačinjen od ukupnog zbroja čitave njene boli, nade, rada, ambicije, pogrešaka i upornih, upornih pokušaja. Možda jest naivna, ali nikako nije pasivna. Nije onaj ženski lik koji pristaje na sve što joj život servira bez potrebe da intervenira u njega vlastitim odlukama.
No tajna uspjeha prvih nekoliko sezona "Kalifornikacije" je i u razvoju muškog lika: volimo "Sex Files” jer, za razliku od ostalih serija koje prate muške likove, inzistiraju na poistovjećivanju sa ženom. Gledateljice diljem svijeta opraštaju Donu Draperu, Thomasu Shelbyju, Faci, Joeyu i Jimmyju McNultyju razno razna ljigava, manipulativna i nasilna ponašanja jer jednostavno pokleknu pred njihovom simpatičnošću, pred njihovim potpuno transparentnim šarmom, pred njihovom teškom životnom pričom ili niotkudnim izljevima ljubavi. Ali, ne snosimo mi svu krivicu za to – same serije su koncipirane tako da nas ponukaju na suosjećanje s muškim likovima, pa tako scenarij "Momaka s Madisona" puno više prostora posveti ratnim i inim traumama Dona Drapera nego Bettynoj mentalnoj situaciji, a da ne govorim o "Peaky Blindersima" u kojima se svaki lik koji stoji nasuprot Thomasa Shelbyja, bilo kao njegov antagonist ili kao njegov suradnik, mora pokazati kao intelektualno ili moralno inferioran u odnosu na plavookog zavodnika.
"Kalifornikacija" napokon prikazuje toksične veze onakvima kakve jesu – Hank Moody je jednostavno seronja, i to bez ikakvog opravdanja, ublažavanja i uljepšavanja. Nema scenografije, glazbe i montaže koja poziva na empatiju zbog koje ćemo tisućiti put arogantnog protagonista doživjeti kao heroja, uzora i sex ikonu. Za razliku od Thomasa Shelbyja, Hank Moody nije tipično sexy, a njegov uspjeh poznaje konkurenciju. Njegove mu se loše i neodgovorne odluke konstantno obijaju o glavu. Zapada u razno razne probleme zbog nemogućnosti da se kontrolira i preuzme odgovornost nad svojim životom. Nas kao gledatelje njegovo infantilno ponašanje više živcira nego što nas nasmijava i nemamo razumijevanja za njegov alkoholizam. I on i Karen su zapravo vreće problema koje pokušavaju pronaći zajednički jezik, a mi bismo kao publika trebali moći odbaciti tu naivnu nadu da će ga ikad uspjeti pronaći.
Serija dobro prikazuje rasplet njihovog odnosa na kraju druge sezone, kada likovi odustaju jedno od drugoga, krenu svatko svojim putem i nauče živjeti na kolikoj tolikoj emocionalnoj distanci. Njihovo naknadno pomirenje (i ponovno razilaženje, i ponovno pomirenje) i klišejizirani kraj sedme sezone apsolutno su razočaranje koje i nakon osam godina podjednako boli, jer je serija koja nas je oduševila svojim čvrstim utemeljenjem u stvarnosti odjednom preuzela obrazac dosadnih holivudskih megalomanskih okvira, koje je do tada tako vješto izbjegavala.
Zašto, dakle, volimo Karen... Zato što se prepoznajemo u njenim rečenicama koje izgovara odlučno, autoritativno i snažno, da bi sutradan postupila suprotno svemu onome što je rekla. I mi smo bile u takvim situacijama, i mi smo jednom nekoga tako slijepo, suludo i nakaradno voljele. I mi smo prije spavanja vodile monologe u glavi, ispisivale stranice i stranice rečenicama koje smo planirale izgovoriti, a sve da bismo se u sukobu ponovno zatekle nijeme. I mi smo na stvari od kojih nam puca srce odmahivale rukom, a riječi koje bi nas zaboljele pokušavale smo opravdati.
Volimo Karen i zato što je prelijepa na sebi svojstven način - nije konvencionalna holivudska zvijezda savršenog tena, okruglih očiju i oblih crta lica. Volimo ju jer se njezina emocija odražava iz scene u scenu na njezin izgled: njena odjeća nije uvijek besprijekorna, njeni outfiti nisu uvijek sexy. Sama Natascha je sa svojom skrovitošću i nenametljivim ponašanjem fenomen u svijetu showbizza koji dokazuje da glumica ne mora pristajati na kompromise koji joj nisu po volji. Ne mora žrtvovati svoju privatnost i svoj identitet kao cijenu za bolje prilike i češće angažmane. U svijetu u kojem dominiraju blještavila savršenih lica, savršenih života i savršenih trenutaka, Natascha McElholne je svojevrsna razbijačica mitova: njena sirovo iskrena gluma, njen netipičan nastup i snaga kojom odiše čine je onime što zapravo nikad nije htjela postati: idolom i ikonom.
