Ponekad se stvarno osjećam kao da nosim težinu svijeta na ramenima", napisala je Simone Biles prije nekoliko dana na Instagramu. Najodlikovanija i po mnogima najbolja gimnastičarka svih vremena samo dan poslije objavila je kako odustaje od natjecanja na Olimpijskim igrama u Tokiju, što je bio svojevrstan presedan koji je šokirao svjetsku javnost. Prvo su došle kritike i prilično zlobni komentari o tome kako "ima mindset luzera jer je odustala", da je "smiješno" opravdavati povlačenje iz natjecanja problemima s mentalnim zdravljem i slično. Počele su priče o tome koliko je mlađa generacija motivirana za uspjeh i jesu li slabiji od starijih?
O mentalnom zdravlju u profesionalnom sportu jako se malo govori, iako je poznato da za pobjedu i vrhunske rezultate nije dovoljna samo fizička sprema, nego i besprijekorno psihičko zdravlje i stabilnost. Mnogi bi rekli kako je upravo to ono što razlikuje pobjednike i "najveće svih vremena" od onih koji gube. O slučaju Simone Biles već smo pisali, a za stručno mišljenje o ovome i općenito o važnosti mentalnog zdravlja u profesionalnom sportu obratili smo se dr.sc. Borisu Balentu, mag.psych. koji radi kao sportski psiholog u GNK Dinamo.
U kratkom vremenu dvije su vrhunske sportašice odustale od velikih natjecanja zbog problema s mentalnim zdravljem - Naomi Osaka i Simone Biles. Mnogi se sad pitaju - jesu li nove generacije pod sve većim pritiskom ili 'nisu dovoljno motivirani za uspjeh', kako mnogi komentiraju? Što vi mislite?
- Kako bismo što kvalitetnije odgovorili na postavljeno pitanje svakako treba u obzir uzeti i perspektivu pojedinca, ali i širu perspektivu, odnosno perspektivu društva odnosno, kao što ste naveli, nove generacije. Generalno gledajući, pritisak i očekivanja u sportu sve više rastu, granice se sve više pomiču, konkurencija je sve jača. Samim time i očekivanja publike, sponzora, medija pa tako i samih sportaša postaju sve veća. No, trebamo biti svjesni da više, bolje, jače isto ima svoje limite. Kao što se postavljalo pitanje koliko ljudsko tijelo može podnijeti napor kojem se izlaže u nekim uvjetima natjecanja, isto pitanje može se postaviti i za psihu čovjeka. Tako da s te strane možemo reći kako su nove generacije pod sve većim pritiskom tog društva koje sve više naglašava idealno i društva u kojem se očekuju brzi uspjesi i brza rješenja. S druge strane, treba u obzir uzeti i individualnu priču samih sportašica, što je nezahvalno komentirati na temelju procjene iz daljine. Ali se definitivno ne slažem sa stavom da se radi o nedovoljnoj motivaciji za uspjehom, već se vjerojatnije radi o strahu od neuspjeha koji je prevladao tj. 'pojeo' tu želju za uspjehom.
Simone Biles odustala je nakon loših ocjena u natjecanju. Koliku ulogu igra strah od neuspjeha i strah od toga da ćete iznevjeriti druge?
- Strah od neuspjeha je definitivno nešto što nije neuobičajena pojava u sportu, ali i u svim drugim područjima postignuća. Zapravo smo svi u nekoj mjeri u životu osjetili taj strah od neuspjeha, bilo da se radilo o ispitu u školi, razgovoru za posao, nekoj prezentaciji ili sportskom natjecanju. Uz to se naravno često veže i socijalni pritisak s obzirom na to da smo društvena bića, a on se odnosi na brigu o tome kako će drugi reagirati na naš eventualni neuspjeh. Ako strah od neuspjeha prevlada, kod sportaša se može pojaviti potreba za povlačenjem, odnosno izbjegavanjem situacije u kojoj se taj neuspjeh može pojaviti. Ponekad je to povlačenje u doslovnom smislu, kao u ovom slučaju, a mnogo češće se zapravo radi svojevrsnom mentalnom povlačenju, u smislu lošeg fokusa, gubitka energije, zakočenosti i sl. Zašto kažem češće, jer usprkos pritisku u kojem se nalazili, sportaše se od najranije dobi uči da nikad ne odustaju, te da, u kakvom god stanju bili, ostanu na borilištu, terenu, u dvorani - do kraja. Stoga nam ove situacije, kada pričamo o vrhunskim, iskusnim sportašicama, ukazuju na to da se ne radi o banalnim stvarima, već o zaista ozbiljnom problem u podlozi.
Reakcije su podijeljene, neki smatraju da ovakvi primjeri potiču razgovor o mentalnom zdravlju u profesionalnom sportu (i općenito), a drugi da se daje kriva poruka djeci i mladima da je u redu odustati. Što vi mislite?
- Ovdje je izrazito bitno ne gledati na cijelu situaciju pojednostavljeno. Često se navodi kako nije prihvatljivo odustati, a ne postavlja se pitanje po koju cijenu. Naravno da je prihvatljivo odustati kada se radi o procjeni da je situacija realno loša ili da je posljedica realno preopasna. 'Problem' ljudskog uma je u tome da ponekad ta procjena nije realna. I upravo je taj segment često baza mentalne pripreme sportaša. Vezano za sam primjer Simone, treba također naglasiti kako neki upravo cijene njenu hrabru odluku jer je stavila tim ispred sebe te nije htjela ugroziti postignuće ekipe, procijenivši da nije na razini na kojoj bi željela ili trebala biti. Faktora je sigurno mnogo, a vjerojatno samo ona i ljudi oko nje znaju koji je glavni. Psiholozi uče ljude da, kad god je to moguće, iz svake situacije pokušamo izvući nešto pozitivno, pa makar pouku za budućnost, a iz ove situacije svakako možemo izvući pouku da je mentalno zdravlje nešto što se nikada ne smije zanemariti te da je normalno da i vrhunski sportaši imaju svoje granice, bilo fizičke, bilo mentalne. U konačnici, ne radi se o robotima, već o ljudima sa svojim emocijama, brigama I problemima.
Mnogi sportski fanovi i publika često zaboravljaju kako je vrhunski sport jednako psihički naporan, koliko i fizički. Kako se tako mlade osobe (Biles ima 24, a Osaka 23 godine) uopće mogu nositi s tolikim stresom i pritiskom?
- To je definitivno istina, primjerice, nebrojno puta sam čuo komentar i čuđenje ljudi vezano za nogomet, u smislu da što imaju nogometaši biti pod pritiskom kad samo trebaju trčati, za što su vrlo dobro plaćeni. To je upravo pojednostavljeno gledanje na cijelu situaciju i nerazumijevanje vrhunskog postignuća, bilo da se radilo o sportu, umjetnosti ili znanosti. Pokazati najbolje što možeš, često bez mogućnosti ponavljanja, gdje te mala pogreška može dijeliti od vrha svijeta i neuspjeha, bez obzira u kakvom se stanju u tom trenutku nalaziš, sve je, samo ne lako. Kod sportova u kojima djeca vrlo rano dolaze do vrhunske razine opravdano se postavlja pitanje mentalne zrelosti za nošenje s tom razinom i vrstom pritiska. Generalno gledajući, mi mentalnu zrelost stječemo s godinama iskustva. Upravo stoga ozbiljni sustavi veliku pažnju posvećuju razvoju raznovrsnih kompetencija koje olakšavaju sportašima nošenje s budućim pritiscima, poput nošenja sa stresom, nošenje s pritiskom okoline, medija i sl.
Zašto je razgovor o mentalnom zdravlju u vrhunskom sportu još uvijek svojevrsni tabu?
- Danas je situacija po tom pitanju daleko bolja nego što je bilo prije desetak godina, ali nažalost, dosta ljudi još uvijek pričanje o mentalnom zdravlju ili poteškoće u tom području doživljavaju kao znak slabosti. No upravo je suprotno, upravo najhrabrijima nije problem pričati o svojim slabostima. Na tragu toga, npr. Nizozemci kod svojih sportaša otvoreno pričaju o tzv. ranjivosti te potiču sportaša da svoje slabosti ne skrivaju, već da na njima rade i da ih prihvate, pritom, naravno, ne zanemarujući svoje prednosti i jake strane. A to je upravo podloga rada na sebi, ili mentalne pripreme kako ga nazivamo u sportu.
