Lunar needs no introduction, rekao bi David Letterman, da gostuje kod njega. Naš dragi, česti suradnik, prijatelj i krležijanskim rječnikom "mnogoobožavani" umjetnik podijelio je s nama par perspektiva o umjetnosti i životu i to sve nakon velike izložbe u Sloveniji. Lunar je, za one koji možda ne znaju, naš daleko najistaknutiji grafiter i street umjetnik. Njegovi radovi nalaze se od Sydneyja, Londona, Berlina, Lisabona do New Yorka i Pariza, a prije dvije godine i na naslovnici magazina Gloria Glam koju je krasila pjevačica Ida Prester. S Lunarom smo ove godine surađivali i na projektu "Nema nedužnog oka" u kojem je odabrao artiste, nove sugovornike s kojima smo razgovarali o umjetnosti, a nedavno je oduševio primjenom svoje umjetnosti na popularne modele tenisica brenda Skechers. S Lunarom smo razgovarali o inspiraciji, crtanju, izložbi i ponekim stavovima...
Vaša duga i bliska veza s urbanim umjetničkim zajednicama diljem svijeta, od Seula do Los Angelesa, od Aucklanda do Amsterdama – iziskuje sljedeće pitanje: kada zapravo govorimo o umjetnosti, u žanru street arta? Kakve su vaše opservacije?
- Mislim da je recept za umjetnost kada osoba koja razmišlja i kroz kritički stav promatra svijet oko sebe ima potrebu stvarati rad. Ljudi djeluju kao filter pa rezultat koji će iz njih izaći, kao riječ ili djelo uvelike ovisi o odgoju, obrazovanju, inteligenciji i empatiji. Pod onim što smatramo umjetnošću također postoji ljestvica, kako kod autora, tako i kod publike, a svaki pojedinac vrednuje na sebi blizak način. Moje viđenje rada prvenstveno je kroz igru. Ako se dogodi da se prestanem igrati, moj život će prestati imati smisla.
„Recikliraj ili probaj”,vaše prvo nedavno veliko predstavljanje u Mariboru, sa sobom nosi snažnu ekološku poruku i bavi se pitanjem što mi kao pojedinci možemo učiniti da smanjimo negativan utjecaj na okoliš. Koje ste odgovore ponudili, a koje odgovore tek namjeravate, u daljnjim bavljenjima temom?
- Ovo je zapravo moja prva samostalna izložba u Sloveniji, nakon više desetljeća posjeta, iscrtavanja brojnih radova i suradnji sa slovenskim autorima. Do nje je došlo na inicijativu prijatelja iz Studija Trampolin, ljudi s područja marketinga, koji su često spona između dva nekad teško spojiva svijeta: umjetnosti i zbilje. Moje sugestije ne idu u smislu „Nemoj ono, daj ovo” jer mi je jasno da to nitko ne sluša. Jedino što bilo tko od nas može ponuditi vlastiti je primjer. Ne licemjerno pretvaranje već primjer - što si konkretno napravio da pospješiš kvalitetu života sebe i drugih. Popravi, ponovo upotrijebi, podijeli, komuniciraj, pomogni, iskreno komuniciraj, pokušaj ponovo, ustraj. I ne prosipaj otrov.
Kako je publika reagirala?
- Publika je reagirala sjajno.
Ukazujete na odgovornost industrije koja proizvodi ogromnu količinu nepotrebnog otpada, svaki dan. Može li umjetnički čin „iskamčiti”odgovor od industrije koju proziva? Kapitalizam gotovo sve aktivističke i umjetničke činove u nekom trenutku kooptira?
- Razumijem da ne možemo kupovati komade nečega iz ruke u ruku, bez ikakve zaštite, razumijem da se usjevi moraju štititi od nametnika, ćudljivosti vremena i drugih faktora. Mislim da neke firme masno profitiraju recimo, prodajući nam vodu iz izvora u plastičnim bocama. Vidim da neke firme prodaju hrpu keksa ili čokoladica, svaku posebno zamotanu u posebnu foliju, a sve skupa u istoj foliji. Jasno je i da neki ljudi, a tendencija je u porastu, smatraju da treba živjeti „punim plućima” pod svaku cijenu. Ovo „pod svaku cijenu”podrazumijeva i zlostavljanje zaposlenika, mučenje životinja, krčenje šuma radi monokultura i nebrojeni niz ostalih ogavnosti. Ne razumijem poriv, hajdemo uzeti jedan od primjera, nekakvih bradatih muškaraca u krizi ovakvoj ili onakvoj, što silno vole da ih se čuje i vidi dok prolaze gradom ili selom na preplaćenom motoru-statusnom simbolu, s pojačanim zvukom, u brendiranom prsluku koji nose, glumeći neko moderno pleme. Mislim da bi tu psihijatri, psiholozi ili antropolozi bili precizniji u definiciji problema nego ja. Mogu stajati postrani i misliti svoje. Da se razumijemo, ista priča vrijedi za plastične „ljepote” što se fotkaju po zahodima, za čopore što urlaju po stadionima, pacijente što u redovima stoje da se popnu na vrh svijeta dok im robovi za kikiriki nose skupu opremu, sudionike momačkih večeri po Amsterdamu koji zagađuju po crvenoj četvrti, čekajući na red za liječenje kompleksa i masu drugih primjera. Velikom broju ljudi je to sasvim normalno, štoviše, simpatično opuštanje i ponašanje tako da moje mišljenje tu nema nikakvog značaja, a raspravljati s istomišljenicima nema nekog smisla, ništa nećemo promijeniti pa se vraćam na konstataciju da mogu mirno raditi svoje i naivno gajiti iluzije o boljem svijetu. Odgovornost leži na kompletnoj populaciji - svatko sam bira što želi, a što ne želi. Da, kapitalizam je uvelike dohvatio individualce u svoje pipke, mislim da ne poznajem niti jednu osobu koja sve u životu radi prema nekom idealnom receptu. Osobno se neću fotkati kraj proizvoda koji sam ne konzumiram, nisam tip koji će meditirati u nekoj pećini niti glumiti Indijanca u Amazoni, moja ideja je da prakticiram ono što propagiram, a neke stvari neću propagirati, iako ih nekad konzumiram i sam, primjerice fast food.
Cjelokupna postavka sastojala se od recikliranih i ponovno korištenih materijala. Kamo planirate dalje s ovom izložbom - projektom?
- Veći dio radova nastao je na ponovo korištenim materijalima s kojima sam dolazio u doticaj. Primjerice, tu su kartoni kutija u kojima sam od klijenata dobivao zapakirana platna ili proizvode. Velike površine same su se nametnule kao sjajne podloge. Na nekima od njih su suradnje s Albom Miočev i Danijelom Žeželjom. Neki od radova su nastali na kartonu i formularima ostavljenim u propalim pogonima tvornice Grafokarton. Tu su recimo, i probe otisaka nekih mojih grafika koje sam uzeo umjesto da se bacaju i oslikao njihove poleđine. Tu je slovoslagarska ladica iz Austrije koju su donijeli moji roditelji, a kao instalaciju iskoristio moj brat Ivo. Stari bakin stolnjak, oslikane majice, skateboardi, doze spreja, ručno rađena košnica za pčele mojih pradjeda i prabake i slično, samo su neki od objekata koji se mogu naći na izložbi. Dio radova iz serije „Recycle or try” otišao je nakon zagrebačkog izlaganja u kolekciju jednog velikog francuskog muzeja, dio je završio kod privatnih osoba. Vidjet ćemo kako će proći ova runda.
Što vam se čini da street art danas ima za obvezu? Ili barem koju obvezu ste sami sebi dali odnosno nametnuli?
- Mislim da dobar dio artista koristi svoje radove kao svojevrsnu društvenu mrežu, kroz njih tu i tamo komunicira neku poruku, ali uglavnom se to svodi na dnevnu aktivnost, trening i pokazivanje prema van - tko je napravio veće, više, bolje, moćnije. Kao što sam ranije rekao, ako nekad osjetim da moj rad više nije igra, prestat ću s njim. Isto vrijedi i ako ga budem počeo doživljavati kao prisilnu neurozu, samonametnutu obavezu. Da sam to želio, išao bih raditi onakav fizički posao koji ljudi inače vide pod tim pojmom, iako ovaj moj nije previše različit. Današnja scena donosi sjajne pojedince, nevjerojatne projekte, ali svjedočimo i nezaustavljivoj pohlepi i bolesnim ambicijama, često u društvu ružnog, da ne upotrijebim koju težu riječ, egoizma. Takve pojave prljaju ljepotu umjetnosti i široke mogućnosti ljudskog izražavanja.
Kako pulsira lokalna i regionalna street art zajednica – što ju karakterizira? Koji su trendovi upogonjeni?
- Zajednica uglavnom funkcionira prema tome tko ima koristi od koga i nadmetanjem što je tko postigao, odnosno kakav privid sreće želi projicirati prema van. Manji dio je premrežen normalnim prijateljstvima, surađuje i druže se kao normalni ljudi. Uvijek tu ubacujem disclaimer da to nije tako samo u našem svijetu, potpuno identične relacije možete naći među glazbenicima, političarima, poslovnjacima, sportašima ili vlasnicima pasa.
Kako izgleda vaša umjetnička praksa – odnosno svakodnevica iste? Vrijedi li ona stara mudrost da nema niti jednog dana bez linije, bez napravljene nekakve umjetničke radnje?
- Čega god se primiš rezultati prilično zorno pokazuju koliko radiš, umjetnost tu nije nikakva iznimka. Neki stari NY crtač je svojedobno rekao da u njihovo vrijeme „If you weren‘t active, you weren‘t shit”. Ista ta izjava se doslovce može preslikati u današnje vrijeme. Svaki projekt, mali ili veliki, značajan manje ili više, sa slabijim ili jačim odjekom je kratki impuls. Zbroj tih impulsa kroz vremenski interval daje neku potpuniju sliku. Medijski svijet je pak pogonjen klikanjem po mamcima pa često imamo privid značaja kojekakvih pojava koje nemaju vrijednosti. Ali vrijeme je tu neumoljivo i svakako je mudriji i bolji indikator od svih nas smrtnika.
Što je novoga što pripremate?
- Uz redovne projekte i njemačku turneju svakako se kroz naredne mjesece planiram pokušati odmoriti i posjetiti nekoliko manjih festivala na obali.