Dolazi nam proljeće i (još jedna!) potreba da se "sredimo",da život konačno "izrežiramo" po svom. To sređivanje se uglavnom odnosi na fizički izgled, na osmišljavanje formule kako očuvati dobar izgled, pozitivan duh i druge naloge konzumerističke kulture koja onda, onako usput, nudi i druge (dodatne!) proizvode za što bolju realizaciju "ideje" dobrog života. Te ideje dolaze od nutricionista, medijskih persona, influencera, gym trenera. Ako ste probali se rekreativno baviti bilo kojim sportom – vrlo dobro znate prateće cijene proizvoda i usluga.
Ukratko – djeluje da je zdravlje skupa igra. Nije tome tako recentno, nasuprot – oduvijek je tako. Dobro zdravlje je luksuz elita (i/ili startno nešto više genetski predispozicironiranih). Ipak – rješenje je tu. Oni koji mogu hodati – trebali bi hodati. Hodanje nije sport – kako već na početku svoje knjige "Filozofija hodanja" (VBZ, 2021.) tvrdi Frédéric Gros, međutim – nudi slične kvalitetne posljedice ako se dosljedno i disciplinirano aplicira u našu sjedilačku kulturu. Zanimljiv je to spis u kojemu ovaj slavni filozof dosta "sretno" povezuje razmišljanje i hodanje: "˝te dvije najprirodnije ljudske aktivnosti". Hodanje pruža niz benefita: opuštanje od napetosti, osjećaj ispunjenosti i sreće, oslobađanje mašte, užitak povezivanja s prirodom…
Pred čitateljem/icom je niz filozofskih meditacija koje su prožete mudrim i često duhovitim zapažanjima u kojima se autor poziva i na iskustva poznatih mislilaca koji su uživali u dugim šetnjama – poput Nietzschea, Rousseaua, Thoreaua, Kanta, Rimbauda, Gandhija. Različite načine, stilove hodanja predstavlja kao oblike de facto filozofskog čina i duhovnog iskustva: od obične šetnje i lutanja gradom ili prirodom do hodočašća, inicijacijskog putovanja i protestnog hoda. Pitanja koja su postavljena u ovomu tekstu nisu nužno ona na koja dobivamo precizne odgovore, ali dobivamo – mogućnosti i varijacije tih odgovora: što ako doista dobro razmišljamo samo hodajući? Je li bolje hodati sam ili u društvu? Što nam sve treba dok hodamo? I znamo li uopće zašto hodamo? Naime, hodanje nam daje osjećaj privremeno odložene slobode, čak i ako je riječ o kratkoj šetnji: oslobađamo se tereta briga, nakratko zaboravljamo na posao. Hodajući, ukazuje filozof – bježimo od same ideje identiteta, od želje da imamo ime i prošlost, od želje da budemo netko. Kad hodamo, sloboda je biti nitko, jer tijelo koje hoda nema prošlosti, ono je tek mali vrtlog u rijeci života koja teče od pamtivijeka.
Nietzsche, slavni filozof, bio je izniman i izdržljiv hodač. Hodanje na svježem zraku bilo je poput sastavnog elementa njegovog djela – gotovo pa postojanja pratnja njegovu pisanju. Hodanje za njega nije kao u velikog Kanta - razonoda od posla ili minimalna higijena koja omogućuje tijelu da se oporavi od dugog sjedenja tj. pognuta i zgurenog položaja. Ono je za Nietzschea preduvjet za rad. "Zamka" hodanja je to da ono može biti (ili postati) tupa, repetitivna, monotona aktivnost. No upravo zato, ono nikada nije dosadno. Previše je, ističe autor – pravilnih, ritmičkih pokreta u hodanju da bi pobudili dosadu koja se hrani ispraznim vrpoljenjem.
Ta je spoznaja navela redovnike da predlože šetnju kao lijek za acediju (duhovna tromost) – tu podmuklu bolest što nagriza dušu. Ukratko – i tu treba razlikovati hodanje, koje podrazumijeva neki cilj, kretanje prema nečemu, od "običnog" melankoličnog lutanja. Montaigne je navodno često govorio o svome promenoiru – tvrdio je da bi potaknuo mišljenje i bio inventivniji – kretanje je neophodno: "Duh mi se ne miče ako ga noge ne potiču."
Ujedno je to i jedna od glavnih "poruka" ove knjige koju istinski preporučujem: ako je um zablokiran, od sjedenja za stolom nema mnogo koristi. Treba ustati i napraviti nekoliko koraka, hodati kako bi se tijelo pokrenulo, kako bi um iz njegova elana dobio zamah i ponovno oživio.
