Zvjezdan Ružić izniman je umjetnik s nekoliko nagrada iza sebe. Kao pijanist, aranžer i kompozitor surađuje s brojnim eminentnim glazbenicima s hrvatske jazz i pop scene. Ipak, jedna suradnja se posebno ističe još od inauguracije aktualnog predsjednika RH Zorana Milanovića, ona s velikom Josipom Lisac. Obrada himne digla je više medijskog praha od samog događaja na kojemu se odvila. O impresijama rada, anegdotama sa snimanja ali i prijateljstvu s Josipom lisac čitajte u intervju ispred vas. I pitajte sami sebe - jeste li rekli onima kojima ste to trebali, da ih volite...Ne propustite novu priliku za ljubav.
Povod ovom razgovoru je izlazak vaše nove skladbe, odnosno nove suradnje - u kojoj vam je gošća Josipa Lisac. Povod za suradnju vaša je obrada skladbe Karla Metikoša "Da li sam ti ikad rekla da te volim". Kako je došlo do sada već druge suradnje s ikonom naše glazbene scene?
- „Da li sam ti rekla da te volim” meni je oduvijek bila Josipina najljepša pjesma. Nešto posebno doživim svaki puta kada je čujem. Kao da svaka riječ prodire direktno u moje srce, stvara mi slike tog jutra, te ljubavi, te nježnosti, razigranosti, radosti, nečega što poželim doživjeti u svome životu. Naša prva suradnja na inauguraciji Zorana Milanovića, gdje smo izveli hrvatsku himnu donijela nam je mnogo toga lijepog, ali bilo je i onih manje lijepih dana. No, upravo nas je ta naša priča zbližila. Toliko smo sati, dana, proveli na telefonu pričajući o životu, ljubavi, glazbi, vizijama, snovima... svemu. Ali uvijek je u tim našim pričama bio prisutan Karlo, o kojem Josipa uvijek govori s toliko nježnosti i ljubavi, da imaš osjećaj da je - tu. Kroz te priče o njemu, njima, „Da li sam ti ikad rekla da te volim” postala mi je još draža, još bliža, još stvarnija. A onda se dogodio onaj potres u Zagrebu 22.3.2020. Josipa me među prvima nazvala da pita kako sam. U tom mom trenutku ranjivosti, izgubljenosti i zbog potresa i zbog lockdowna koji je krenuo, toliko mi je značio taj njen poziv. U tim danima mi bi se telefonski čuli, zatvoreni u svojim kućama. Jednog dana tog proljeća odlučio sam Josipi uljepšati dan i snimio se mobitelom kako izvodim svoju klavirsku obradu ove pjesme. Sjećam se da sam na sebi imao neku poderanu pidžamu. Bila je to snimka samo za nju. Međutim, Josipa je bila toliko sretna s mojim poklonom i s mojom izvedbom, da je odlučila podijeliti taj video na svojim društvenim mrežama. Krajem ovog ljeta doživio sam svoj ljubavni brodolom. Bili su to teški dani za mene, dani koje bih liječio naravno - glazbom. Jednog jutra sam se probudio i osjetio da je došao trenutak da ja kroz ovu pjesmu ispričam svoju priču, priču o svojoj ljubavi, nekim svojim maštanjima, snovima... Nazvao sam Josipu i zamolio je za dozvolu da obradim Karlovu pjesmu. Ona je bila oduševljena mojom idejom, iako tada još nisam ni na kraju pameti imao ideju za Josipino gostovanje na pjesmi.
Da, uspjeli ste ispričati svoju priču kroz ovu obradu...
- Ja sam moja glazba, a time je i Pianotron - ja. Ako nešto osjetim, vidim sliku u glavi, čujem u svojoj glavi - to pretvaram u note. U protivnom nema te sile koja će me natjerati da nešto napravim. Ako se pjesma uklapa u moj život, u ritam moje duše, tada će se uklopiti i u moju glazbu, moj Pianotron. Doduše, moja vizija Josipine pjesme bila je potpuno drugačija od originala. U ovoj obradi ne pričam priču Josipe i Karla. Naprotiv, ja ovdje pričam svoju priču, o nekim svojim pogledima na ljubav, na svijet, o nečem što maštam u svome životu, nečem lijepom čemu se nadam. A Josipina uloga u mojoj obradi bila je sve samo ne uobičajena. Ovo je prije svega moja “glazbena kutija uspomena” na susret s osobom koja mi toliko znači, koja mi je toliko uljepšala život da ne stane u riječi - ili ja nisam toliko vješt to opisati riječima, pa biram note, gdje se malo bolje snalazim.
Stvorena je potpuno nova slika te skladbe – što je bilo potrebno? Što vas je izazivalo?
- Slika koju sam imao u glavi dok sam stvarao ovu glazbenu obradu bila je svemir, bezvremenski prostor. Bila je razgovor duša. Skladba počinje mojom izvedbom teme na mellotronu i klaviru, odnosno mom Pianotronu. A onda se tek u refrenu pojavi Josipa. Kako je došlo do toga? Dok sam razrađivao glazbeni aranžman, kada sam stigao do refrena na mellotronu sam odsvirao zvuk glasova, koji zvuče kao zbor anđela. Tu mi se pojavila slike Josipe, njezinog glasa koji dolazi iz daljine, kao nekog glasa duše koji prenosi poruku o ljubavi koja je bila, koja je sada i koja će biti - i onda kada nas više ne bude. A nakon tog refrena kreće moja klavirska improvizacija, dok Josipa u daljini sa svojim vokalizama poput nekog anđela čuvara čuva najljepšu stražu. Baš kao što je bilo i u našoj priči. Jer, ona me je među prvima prepoznala kada sam krenuo na svoje hrabro putovanje s Pianotronom. Ona je vidjela moju viziju, onu sliku u slici koju sam ja nosio, vidjela je ono nešto što su drugi tek kasnije prepoznali ili tek prepoznaju. Taj naš susret, tu važnost njezine uloge u mom životu, tu ljubav i prijateljstvo koje se izrodilo a koje nadilazi samu glazbu - sve to htio sam notama prenijeti u ovoj obradi.
Zvukovi ljubavi... Kako se dobivaju? Ostvaruju? Postoji li ikakva receptura?
- Sjećam se kada mi je prije nekoliko godina jedna djevojka rekla: "Zvjezdane moj, do jedne granice možeš ići glavom, ali dalje od toga možeš proći jedino srcem. Nikada nemoj dozvoliti da ti glava pobjedi tvoje snove..." Glazba je preslika vaše duše, kod glazbe nema laganja, sve se čuje i osjeća. Ako koračate svijetom otvorena srca, takva će vam biti i glazba. Nema tu recepta niti za zvukove ljubavi niti za ljubav. Jedini recept je živjeti u istini. To je nešto što mi moj tata čitav život ponavlja: “Sine, kad živiš u istini, tada si slobodan čovjek.” A to je teško, pogotovo danas, kada je toliko nepisanih pravila u zraku, kada se svi boje više išta izreći ne bi li povrijedili druge. A baš u tom vakuumu emocija, gdje ljudi ne izgovaraju ono što osjećaju, energije progovaraju same za sebe. Pa imamo sve više anksioznih, depresivnih, tužnih lica koja nas okružuju. A sve to u nedostatku istine, istine prema sebi - a time i prema svijetu. Možda u toj istini leži dio recepture za zvukove ljubavi, odnosno ljubav u nekom malo dubljem smislu te riječi.
Što su izazovi reinterpretacije?
- Obično ne snimam obrade tuđih pjesama. Više preferiram kroz svoje autorske skladbe prepričavati neke svoje životne priče. Međutim, ova obrada ima toliko značenja za mene. Ovo je priča za moje unuke, nešto što ću zauvijek nositi sa sobom u životu. A jedini izazov koji sam imao bio je slijediti svoje srce i dati čitavog sebe u ovu izvedbu. Sjećam se kada sam poslao info usnimljen u mom stanu Josipi, uz poruku kako bih volio da mi gostuje na albumu, odnosno na toj skladbi. Ona me nazvala i onako simpatično i uzbuđeno pitala: "Nisam baš shvatila, gdje bi htio da ti pjevam, što točno..?" I ne, nije ona na prvu prepoznala moju ideju. Rekla mi je da joj se čini bolje da ja sam snimim ovu obradu, jer da je to moja priča. A sad se vraćamo na mene. U mojoj glavi već je sve bilo snimljeno, sve sam već čuo i vidio - i bilo je predivno! A onda sam je zamolio da mi da povjerenje i dođe u studio, uz obećanje da ću pobrisati sa snimke njezin vokal ako joj se ne bude svidio rezultat. Iskreno, to brisanje vokala za mene nije bila opcija. Jednostavno sam znao da će biti savršeno. Dala mi je to povjerenje i došla je u studio. Ostalo je povijest. Možda je to bio moj izazov, test od “gore” da vidi koliko doista vjerujem u tu svoju viziju, koliko mi je doista stalo..
Možete li nam ispričati par situacija / anegdota sa spota? Koliko se snimao?
- Josipa je na snimanje donijela šešir koji je izradila posebno za mene. Vidjet ćete o kakvom je cool šeširu riječ kada pogledate video. Samo snimanje spota bilo je veliki izazov, a ideja za spot zapravo je preslika one vizije koju sam imao stvarajući skladbu. Sjećam se kada sam Josipi u studiju objašnjavao: "Zamislite radnju u svemiru, u bezvremenskom prostoru. Mi smo duše, komunikacija isključivo na duhovnoj razini, bez tijela. Gdje ja sam vi, a vi ste ja, mi smo jedno, jer šaljemo tu poruku ljubavi; poruku koja je živjela, koja živi i koja će živjeti i onda kada nas ne bude. A onda, prema kraju skladbe vi i ja nestajemo u materiju, sve nestaje, ali glazba je ta koja ostaje..." Došao sam na ideju da za radnju spota angažiram najboljeg light designera iz regije Črta Birsu. On je osmislio light design za taj moj “Svemir”. Bilo je tu jako puno posla. Trebao sam pronaći dvoranu koja će biti adekvatna za takvu radnju spota. Uz pomoć mog prijatelja Emila Kirbiša tražio sam po Zagrebu halu koja će poslužiti za tu scenu svemira - i mogu vam reći da nam nije bilo nimalo lako pronaći adekvatan prostor. Srećom, novouređena Tvornica Kulture u Zagrebu bila je savršen odabir. Na samo snimanje spota stigao je kamion opreme rasvjete i svjetlosnih efekata, koje sam morao naručiti kako bih ostvario taj svoj san. Kasnije sam tu svoju viziju svemira ispričao redatelju spota Luki Sepčiću iz producentsko - redateljskog dua "Sestrice", koji je odmah shvatio moju viziju te režijom kamere i montažom napravio fenomenalan video. Na samom snimanju spota desila se neka čarolija. Kao da smo svi uz tu glazbu i atmosferu “nestali” na tih nekoliko sati, kao da je vrijeme stalo... Baš kao i u toj mojoj viziji. Zato uvijek napominjem: sve što smo u našoj glavi vidjeli, ako doista svim srcem vjerujemo, ostvarivo je - ili se već dogodilo. Zato treba paziti što misliš, mantraš.
Kako mislite svoj daljnji glazbeni put – što nas sve čeka, uskoro?
- Upravo sam u studiju i snimam materijal za novi album koji će izaći u proljeće iduće godine. Bit će to jedan poseban materijal. Na novom albumu ugostio sam Josipu Lisac i Luku Paljetka. Očekuje me još jedna suradnja koju već dugo priželjkujem. Nadam se da ću i nju uskoro uspjeti ostvariti. No, o tom potom - da ne ureknem. A album će biti nešto jako posebno. Posljednje dvije godine nastalo je gotovo dvadesetak skladbi. Bit će mi teško neke od njih "otpisati", jer fizički neće sve moći stati na jedan album. Čitava ova priča sa svijetom i pandemijom bila je inspirativna za mene, puno toga se mijenja, puno toga sam spoznao ili tek spoznajem, otvorili su se neki novi pogledi na život, a s njima i neke nove note, neke nove skladbe. Iskreno jedva čekam tu promociju albuma i dan kada ću sa svojom publikom podijeliti sve ovo što trenutno u studiju stvaram. U planu su koncerti Pianotrona u Hrvatskoj, ali i u regiji. U tijeku su i pregovori za koncerte u inozemstvu; Kina i Japan. Na japansku turneju trebao sam otputovati u proljeće 2019. godine - no tada nas je zatekao onaj lockdown, a s njime je i moja turneja bila otkazana. A u Kini sam već dosad održao dvije turneje, no sve je s pandemijom stalo. Sada se polako sve vraća u neku, ajmo je nazvati, normalu. Opet sam u kontaktu s agentima i svi su malo pozitivniji, svi polako maštamo iduću godinu i neke nove pobjede u njoj. Svašta nešto lijepo se zbiva. No, o tome ću vas više obavijestiti na mojim društvenim mrežama čim budem imao konkretne datume.
