Šezdesetih godina u Zagrebu je djelovala najznačajnija hrvatska umjetnička skupina prošlog stoljeća. Neformalno druženje devet umjetnika i teoretičara dovelo je do razvoja novog umjetničkog senzibiliteta i rezultiralo novim umjetničkim praksama predstavljanim u Studiju G (Salon Schira u Preradovićevoj ulici) i časopisu Gorgona, što je ujedno i naziv ove umjetničke grupe. Takve suradnje povjesničara umjetnosti i umjetnika postojale su i ranije, a kasnije - sve rjeđe. Nekad su teorija i praksa egzistirale unutar istog kružoka, svjesne da jedna drugu nadopunjuju i hrane, te da jedna bez druge ne mogu.
Situacija danas, nažalost, posve je drugačija. Već duže vremena, povjesničari umjetnosti i umjetnici djeluju kao dva odvojena tabora, a međusobna komunikacija i uvijek vrijedna razmjena ideja između teoretičara i praktičara rijetko se ohrabruje i potiče.
Kako bi se ta praksa barem donekle promijenila, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, pokrenulo je praktikum s ciljem stvaranja komunikacijske platforme za suradnju povjesničara umjetnosti i umjetnika. Rezultat višemjesečne suradnje izložba je "Fikcija i fakcija" koja će se održati u sklopu Art Zagreba, od 15. do 18. rujna na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izložba kao sponu nudi promišljanje o kompleksnosti svakodnevice koju dijelimo i kroz koju svi navigiramo nastojeći pronaći odgovore. "Fikcija i fakcija" u prvi plan postavlja problematiku snalaženja u zaglušujućoj kakofoniji informacija i vijesti, različitih mišljenja i činjenica koje se svakodnevno plasiraju na različitim virtualnim platformama.
Najglasnije pritom odzvanjaju vijesti senzacionalističkog prizvuka, često vodeći posvemašnjoj banalizaciji teme i otežavajući istini da pronađe svoj put do ušiju publike. Vodeći se premisom da umjetnost uvijek služi kao alat spoznaje, izložba ih okuplja u propitivanju prirode stvarnosti, sposobnosti čovjeka da razluči informaciju od dezinformacije, istinu od laži, te potencijala umjetnosti da ponudi interpretaciju i razumijevanje kaotične svakodnevice.
Kako bismo u vremenu prezasićenosti (dez)informacijama iznova pronašli ljudskost, empatiju, humor, pa i poticaj na razmišljanje, umjetnici nude svoje odgovore koji, svjesno razotkrivajući manipulaciju, dovode do istine. Igor Gržetić u fokus stavlja manipulativni karakter medija koji dovodi do dekonstruiranja istine, Ivana Geček naglasak stavlja na osjećaje izazvane stalnom izloženošću informacijama, Vitar Drinković zamršenost različitih vidova komunikacije reducira na otkucaje srca, Dalija Stanić u centar stavlja neizbježnu povezanost čovjeka i tehnologije, Manuela Košević se oslanja na nostalgiju kako bi ukazala na sve prednosti i nedostatke suživota s tehnologijom, Leo Katunarić Kadele tematizira anksioznost suvremenog čovjeka, Ivana Tkalčić propituje koliko se naša stvarnost promijenila pod utjecajem tehnologije i novih medija, a svoje odgovore (i pitanja) na izložbi nude i Vice Tomasović, Vedran Perkov, Siniša Lordan, Margareta Belančić, Marina Rajšić, Stjepan Šandrk, Mitar Matić, Matko Meštrović, Vida Meić, Eugen Varzić, Karlo Klen, Nataša Vuković, Jurica Mihinjač, Valentino Radman i Krešimir Katušić.
Umjetničke radove prate osvrti povjesničara umjetnosti temeljeni na promišljanjima o odnosu povijesti umjetnosti prema suvremenim umjetničkim praksama koje su ponudili Brigita Siništaj, Danijela Pavlinović, Dorian Ruljančić, Karla Despot, Klara Macolić, Laura Kujundžić, Marija Generalić, Marina Šafarić, Nikola Zmijarević, Sanja Pažur, Tamara Majcen i Tia Pošta, postavljajući pitanja i nastojeći pronaći odgovore koji se tiču i njih samih kao teoretičara. Kakva je uloga teorije i kritike povjesničara umjetnosti u eri zasićenosti informacijama i njihovom pasivnom prihvaćanju?
