Teorijskom terminologijom, kulturni kapital se definira kao poznavanje "legitimne" visokoobrazne kulture unutar društva. U praksi, netko s kulturnim kapitalom mogao bi npr. provoditi vrijeme čitajući Iris Murdoch i lutajući po umjetničkim galerijama i muzejima, umjesto vegetiranja pred televizorom. Kulturni kapital često je nešto što može zabiti klin među klasno različitim parovima – dok bi se jedna strana mogla osjećati potpuno doma u luksuznom restoranu, druga bi, razumljivo, mogla nemati pojma što je amuse-bouche. Kod nas nam već na uši izlaze priče o upisima na Akademiju ili na prestižnije fakultete koji trenutno osiguravaju lukrativne poslove - u najmanju ruku, radi diktata tržišta. U Hrvatskoj gotovo da nema smisla nekog posebno prozvati u toj mreži - jer čim malo dublje "zagrebete", brzo shvatite da je duboka i da je većina ljudi na ovaj ili ona način dionikom iste.
Kulturni i ekonomski kapital suštinski su povezani, budući da je kulturno znanje u konačnici nešto što se može kupiti novcem – povijesno gledano: aristokracija je imala privilegiju slobodnog vremena, što znači da su mogli ići u kazalište, na utrke i operu, dok je radnička klasa radila u tvornicama i rudnicima, na poljima. Danas se kulturni kapital obično akumulira tako što bogati smještaju svoje potomke u internat (i slične, suvremene verzije) od 10 + tisuća eura po semestru i primaju, nakon što istekne pet godina, "dobro zaokruženu" odraslu osobu koja zna citirati Cicerona, svirati violinu i prirediti dobru večeru. I koju shodno - čeka radno mjesto u jednoj od filijala "kvalitetno" utemeljenog nepotizma gdje su ideje o jednakosti zarobljene u historijskim knjigama.
Velik dio ovog diskursa, međutim, prešućuje činjenicu da postoji jasna razlika između bogatog roditelja koji vozi svoje dijete u privatnu školu i roditelja iz radničke klase koji svoje dijete upoznaje s Fleetwood Macom ili kod nas - s npr. EKV - om. Prvi su simptom ekonomske privilegiranosti; potonji su samo roditelji koji se povezuje sa svojim djetetom. Svaki roditelj prenosi nešto svojoj djeci (traume i DNK, ako ništa drugo), a to nije samo po sebi loše. Označavanje toga kao nepotističkog nagriza pravo značenje riječi i beskorisno skreće pozornost sa stvarnih primjera nepoštenja i favoriziranja u kreativnim industrijama. Oni koji u svemu vide nepotizam nerijetko su oni među najprivilegiranijima. Prepoznat ćete ih vrlo brzo. Često govore ovakve gluposti: "Svima nam je isto/Tako je kako je/Svakom svoje". Djeluje kao naivna priča, međutim - zaista nije.
Nedavne rasprave o temi nepotizma koji su se pokrenuli i u lifestyle/mainstream medijima također zaobilaze kulturu "visokih čela", ali i "kul" kulturu. Pucanje na tetrijebe je, na primjer, zahtjevna i skupa potraga odnosno igra - vrsta ‘legitimne kulture‘ o kojoj je govorio Bourdieu - ali nije baš cool. Svakako ne danas. Kultura se mijenja, a najzanimljivija i najuzbudljivija umjetnost danas je ionako situirana među radničkom klasom, dok bogati tek glume sirotinjski izgled u pokušaju da izgledaju u trendu. To su one najgore inačice hipsterske estetike s Mac kompjutorima u cekeru. Viđate ih sigurno po gradu.
Pitanje kapitala – i posebno kulturnog kapitala – je pitanje o kojem vrijedi razgovarati. Trebali bismo nastaviti činiti umjetnost dostupnijom i propitivati ulogu privatnih škola u čuvanju određenih oblika kulture. No, u isto vrijeme, možda bi bilo produktivnije propitati je li ideja o ‘visokoj‘ kulturi zapravo još uvijek relevantna. U Hrvatskoj s obzirom na neopravdano visoke iznose koji se ulažu u po prilici - vrlo konzervativne institucije, reklo bi se da jest. Možda bi se više isplatilo slaviti umjetnost kreativaca iz radničke klase i redefinirati što je zapravo kulturno vrijedna umjetnost. A ne ih tek kooptirati. Dok vam klasa može dati kulturni kapital, kao što je Brooklyn Beckham spektakularno dokazao, talent, kreativnost i "duh" su nešto što se novcem jednostavno ne može kupiti. I možda je to dobro. Barem onaj zdravi dio, mladi dio života.
