O slavnoj slikarici Fridi Kahlo (1907.-1954.) u određenom se (medijskom) trenutku činilo da svi sve znaju. Izašla je slavna knjiga Slavenke Drakulić “Frida ili o boli”, izašao je biografski film sa izvrsnom Salmom Hayek u glavnoj ulozi.
Međutim, unatoč slikaričinom interesu prema autobiografskom izrazu, unatoč slavnim ljubavnicima, unatoč boli – nikada ne znamo dovoljno o ičijem životu koliko god on bio praćen ili transparentan. Da izbjegnem bijeg u klasičnu biografiju, u ovome ću tekstu kratko podsjetiti na njezin opus, na to kako ju je Fuentes opisao, ali malo ćemo se sjetiti i što je slavna Susan Sontag rekla o boli, a sve kako bi vas pozvali da pogledate izložbu, jednu od najpopularnijih izložbi prethodnih godina, koja je trajala mjesecima tijekom 2018. u Victoria & Albert muzeju u Londonu.
''Podnijela je trideset dvije operacije od dana kada je doživjela nesreću do dana kada je umrla. Njenu biografiju čini dvadeset devet godina neprekidnog bola. Od 1944. bila je primorana koristiti osam različitih korzeta. Godine 1953. amputirali su joj nogu zahvaćenu gangrenom. Zbog gnoja iz rana na leđima sama je sebi zaudarala na uginulog psa. Visila je okačena naglavačke, naga, ne bi li ojačala kralježnicu. Svoju začetu djecu gubila je u lokvama krvi. Neprekidno je okružuju kloroform, zavoji, igle, kirurški skalpeli'' – ispisuje meksički pisac Carlos Fuentes u "Dnevniku Fride Kahlo".
Teško je reći tko je zapravo bila Frida Kahlo, njezin se opus dakako počeo cijeniti nakon njezine smrti, i prodavati, s vremenom po visokim i previsokim cijenama. Bila je umjetnica koja je za relativno kratkog života (47 godina) postigla uspjeh svojim slikama kojima se divio i veliki nadrealistički mag Breton. Privatno je ljubovala s nekim, rekli bismo, poznatim muškarcima svoga doba – od slavnog Diega Rivere, s kojim je bila u braku, do Lava Trockog, ali i sa slavnim ženama – političkom ikonom Josephine Baker ali i američkom umjetnicom Georgiom O´Keeffee. Picasso i Kandinski su bili veliki štovatelji njezina rada, a bila je i na naslovnici francuskog Voguea. Umrla je, navodno, od plućne ambolije makar se po tadašnjim kuloarima pričalo da je umrla od prevelike doze tableta sugerirajući da je možda počinila samoubojstvo. Zbog umjetničkog odnosa s autobiografskim, kao i zbog samog privatnog života koji je vodila hrabro i za svoje vrijeme emancipirano stekla je status, svakako u pop kulturi – feminističke ikone.
Valja se sjetiti Susan Sontag, poznate američke esejistice koja je napisala par izvanrednih knjiga. Osobno mi je najdraža “Bolest kao metafora” koja me kao referenca podsjeća na Fridin život u kojoj nas uvjerava da bolest treba osloboditi od svakog vida mistifikacije i metafore, te ukazuje na bolest kao stanje u kojem nerado bivamo, ali ipak, stanje koje je neodvojivo od naše tjelesnosti - potencijalno zarazno, neizbježno: ''Bolest je tamna strana života, jedno tegobno državljanstvo. Svatko po rođenju prima dvostruko državljanstvo – carstva zdravih i carstva bolesnih. Mada nam je draži dobar pasoš, svatko od nas je primoran da bar za neko vrijeme bude državljanin onog drugog carstva''.
Kao što ovo stanje pandemije treba uzeti u obzir kao potencijalnu bolest svih nas, tako i Fridinu bol(est) treba uzeti kao ključ u razumijevanju njezinih radova kojima je trajno zadužila ovaj svijet.
