Svijet se polako vraća u normalu, odnosno vraća se u život pa se tako otvaraju kazališta, koja zaista jedva čekam posjetiti, većina velikih koncerata je otkazana, ali čini se da bi se neki manji mogli održati, novosadski Exit će se, čini se, održati u kolovozu, vjerojatno u nešto izmijenjenom izdanju, ali ipak. Na šibenskoj tvrđavi u osmom mjesecu najavljuje se koncert domaćih kantautora, bit će ipak nešto od ljetnih pozornica.
Ljudi u Izraelu okupili su se na prvom pravom koncertu u golemom broju - njih 5000 došlo je podržati glazbenike i cijelu event industriju, koja ne da je na koljenima, nego je praktički bila potpuno paralizirana. Izraelska je vlada dala posebno dopuštenje za održavanje ovog eventa u Tel Avivu kako bi podržala povratak kulturnih radnika na posao. Ljudi žele raditi, a žele se i zabavljati. I dok prije mjesec dana nisam ni pomišljala na to da ću vidjeti more ove godine, sad već polako pričamo o tome gdje bismo i kad mogli pobjeći, barem na neki vikend.
Međutim, ne ide sve tako lako i jednostavno. Golemi skokovi u načinu svakodnevnog funkcioniranja samo pridonose zbunjenosti većine ljudi. Do jučer je praktički bilo nepristojno prošetati se po kvartu, danas već trebamo razmišljati kako ćemo na glazbene festivale.
Prvi odlazak do grada u javnom prijevozu za mene je bio dovoljno traumatičan da sam pomislila da bi mi bilo draže da karantena još traje. Osjećaj nesigurnosti, tjeskobe jer si vani, ulaziš u tramvaj - trebam li nositi masku? Izbjegavanje dodirivanja bilo čega u javnom prijevozu, lagana panika ako moraš pritisnuti tipku za otvaranje vrata. Trebala sam ponijeti rukavice - ali, nisam ih ni kupila, uopće ih ne posjedujem jer dva mjeseca nisam nikud išla! Da ne govorim o prvom odlasku u kafić, šetnju centrom Zagreba u kojem crjepovi još padaju i možeš se samo moliti da nećeš poginuti na takav način u centru grada, više od dva mjeseca nakon potresa.
Baš plastična metafora svih tih motivacijskih savjeta life coacheva i bakinih mudrosti. Izađi iz svoje komfor zone! Život nije siguran, sve je rizik, nitko ti ništa ne duguje, moraš se pobrinuti za sebe! Ako ne probaš, nećeš uspjeti! Koji napor. Da barem mogu ostati kod kuće i gledati Netflix.
Kao osobi koja je prije karantene bila vani tri do pet večeri u tjednu, a koja je nakon mjesec dana kod kuće izgubila ikakvu želju za izlaženjem iz kvarta, bilo mi je stvarno čudno shvatiti što se uopće događa. Previše promjena u toliko kratkom vremenu.
Da, bilo mi je bolje dok je trajala karantena. Barem sam bila sigurna! Ali, život tako ne funkcionira. Ne možeš sjediti kod kuće cijelo vrijeme jer je tamo sigurno. Moraš izaći van i suočiti se sa svijetom.
I tako izlazimo i suočavamo se. Neki se još boje rukovanja i ne ulaze u tramvaje, neki idu na ilegalne partije i planiraju putovanja. I to je sve u redu, važno je raditi ono što vam je ugodno, u ritmu koji vam ulijeva sigurnost.
Iako se subotom prijepodne čini kako se svi ponašaju kao da se korona nikad nije ni dogodila, jer gradovi su prepuni i čine se življima nego ikad, situacija definitivno nije kao što je bila prije. Vjerojatno neće biti još neko vrijeme, nitko ne zna kakve će nam stvari za nekoliko godina biti potpuno normalne, a danas su užasno čudne. Možda će mjerenje temperature ispred klubova i koncertnih dvorana postati standard, baš kao što je zabrana unošenja boce vode u avion prije bila nevjerojatna, a danas je tako normalna.
Sad kad smo slobodni, čini se da mnogi od nas to više ne žele. Situacije koje donedavno nismo ni doživljavali jer su bile tako svakodnevne i obične, danas su nam prečudne i od njih nas oblijeva hladni znoj. Držati se za šipku u tramvaju? Nema šanse! Kafići su otvoreni, ali uglavnom nije neka "navala". Doduše, to je možda više zbog ekonomske situacije i krize koja nas tek treba udariti u punom zamahu.
No, do "nove normalnosti" proći će svakako još neko vrijeme, a dotad se trebamo barem pokušati vratiti u neku rutinu. Jer svi oni savjeti zapravo imaju smisla - ostanak u kući, u zatvorenom, izoliran od svijeta iako za to više nema razloga, to nam nikako neće pomoći. Izađite iz te sigurne zone - možda se pozitivno iznenadite.
A osjećaj da biste radije bili u karanteni definitivno je pogrešan. Ne biste zapravo htjeli tako živjeti. To stvarno nije prirodno. Normalno je da se želimo i trebamo družiti, raditi, živjeti. Nemojte dopustiti koroni da pobijedi i uvjeri nas da nam je bolje sjediti na kauču. Bolji smo od toga, zar ne?
