Prije je bilo bolje, rekli smo ili barem pomislili u nekom trenutku u posljednja dva mjeseca. Razloga je mnogo, ali premisa da je prije bilo bolje uvijek će postojati jer ćemo s nostalgijom, potpuno subjektivno, gledati na ono što se događalo prije trenutne situacije koja je zbunjujuća i teška.
Mogli bismo, recimo, reći da su kraj ožujka i početak travnja bili lakši jer je bilo sasvim jasno što se smije, a što ne. Trebao si ostati doma i izlaziti samo ako ti trebaju kruh i mlijeko, a i to vrlo oprezno. A što sad?
Smijem li izaći ako baš ne moram? Moram li imati masku i rukavice ili je ok da idem i ovako? Smijem li sjesti na cugu s prijateljicama? Je li u redu da se zagrlimo? Mogu li ići vidjeti roditelje? Ne znam, više nitko ništa ne zna, odjednom se smije i na izbore i na maturu s maskom, donedavno nisi smio ni pozdraviti nekoga na ulici.
Prije dva-tri tjedna prijateljicu koja je s kolegicom sjedila na klupici u parku komunalni redar je upozorio da se maknu jer bi ih "netko mogao prijaviti pa će platiti kaznu". Bile su, dakle, samo njih dvije - zašto bi ih netko prijavio? Nisu kršile nikakve preporuke koje su tad bile aktualne.
Čula sam i da ljudi sjede pred prozorom s otvorenom aplikacijom MUP-a te prijavljuju sve koji su uopće vani, nevažno jesu li u propisanoj samoizolaciji ili su potpuno zdravi i samo idu po toaletni papir u lokalnu trgovinu. Valjda su se tako osjećali malo bitnije u svom životu, ne znam, nisam sigurna odakle dolazi ta potreba.
Prije je, dakle, bilo bolje. Ljudi su te osuđivali jer imaš lošu frizuru, a ne zato što sjediš s prijateljicom na klupi i pričaš. Čini mi se kao da ne možeš napraviti ništa, a da te netko ne osuđuje.
U trgovini bez maske? Bolje da si ostala doma nego da širiš koronu okolo.
U trgovini s maskom? Pretjeruješ, maske se ne preporučuju za one koji su zdravi.
Otišla kod frizera prvi tjedan? Baš si površna, samo misliš na svoj izgled dok ljudi pate u svijetu.
Nisi otišla kod frizera i ne planiraš? Zapustila si se u karanteni.
Ne posjeduješ masku? Neodgovorno od tebe.
Imaš masku s lijepim uzorkom? Nije ovo igra ni moda.
Konačno sjela na kavu u kafić? Samo ti je do birtije, ima i bitnijih stvari u životu.
Ne želiš ići u birtije još neko vrijeme? Paranoja će nas ubiti, ne virus.
Ideš posjetiti roditelje? Sebičnost na djelu, strpi se još malo, nikad ne znaš.
Ne ideš posjetiti roditelje? Sebičnost na djelu, i njima treba pomoć i društvo.
Shvatili ste, da sad ne pretjeram i još nekome dam ideju za dodatno osuđivanje. Ljudi koji inače vole osuđivati, doduše, ne trebaju moje prijedloge - imaju ih unedogled u svojoj glavi. Protiv toga je teško boriti se. Ali teško je i nositi se s osudama.
Iskreno, da bih ih izbjegla, na društvenim medijima nisam stavljala nikakve "dokaze" o druženju s ljudima ili izlaženju van nekoliko tjedana. Nisam htjela da mi netko pošalje policiju ili komunalnog redara jer sam razgovarala s frendicom u parku, svaka na svojoj strani klupice.
No, činjenica je da će te svi uvijek osuđivati, bez obzira na to što napraviš. Ljudi se jako vole miješati u tuđe živote, bez da imaju ikakvog znanja o tome zašto su napravili to što jesu. Kriza s koronom to je samo dodatno naglasila.
Činjenica je da epidemija ne završi odjednom pa smo jedan dan u strahu od zaraze, a već drugi svi slavimo na ulicama. Proces je to koji će vjerojatno potrajati prilično dugo. Nisu svi u istoj poziciji - netko je potpuno zdrav i u formi te jedva čeka izaći van i vratiti se svom "starom" životu, dok su drugi oprezniji iz raznih razloga; sami imaju kronično stanje, netko u njihovoj blizini je bolestan ili ranjiv ili su samo oprezniji i puno sporije se vraćaju starim navikama - a neki im se niti ne žele vratiti. Svi su ti razlozi potpuno legitimni i nitko vas ne bi trebao osuđivati zbog toga. Imate jednako pravo i uživati na terasi kafića i još uvijek se držati svog stana, barem još neko vrijeme, dok se ne budete osjećali dovoljno sigurno da izađete.
I lako je osuđivati druge jer iz svoje pozicije možemo biti superiorni i pametovati kako bismo mi to drugačije i zato smo bolje osobe. Puno je teže prepoznati i zaustaviti takve misli kojima zadajemo niske udarce ljudima koji to vrlo vjerojatno nisu zaslužili.
Isprva je teže prakticirati solidarnost i razumijevanje, ali brzo će vam ući u naviku - probajte, ne košta ništa. Dodajte malo više tolerancije, izbacite prvoloptaško posramljivanje i osuđivanje. Izađite iz svoje glave i pokušajte shvatiti da tuđi život nije vaš. Bit će vam puno lakše promijeniti vlastiti život na bolje ako ne zavirujete stalno u susjedovo dvorište.
I, naravno, uvijek se vodite onom starom - nije važno što se kaže, nego tko to kaže. Jedino bitno je mišljenje vama dragih ljudi. Kao što bi rekla Samantha iz "Seksa i grada": "Kad bih pazila na to što svaka kuja u New Yorku misli o meni, nikad ne bih izlazila iz kuće."
