Pričam s mamom.
Jedna od nas kaže: "Molim te, nemoj izlaziti van. Nema potrebe da ideš na kave ni da putuješ."
Druga kaže: "Dobro, nemoj se brinuti. Nisam bila dugo u gradu. Popili smo kavu, malo pričali. Krajem tjedna idemo na ručak kod prijatelja."
Prva opet: "To stvarno nije dobra ideja. Ne biste trebali nikud, to ne dolazi u obzir."
Druga: "Nemoj se ti brinuti, bit će sve u redu. Jedeš li ti išta?"
Prva sam, dakle, ja, a druga je moja mama. Prije 15 godina ona je meni govorila da nemam što raditi u gradu po kavama, a ja sam nerijetko imala spreman odgovor, zajedljiv, jako pametan i borderline bezobrazan. Danas je obrnuto.
Epidemiju koronavirusa, priznajem, nisam shvaćala toliko ozbiljno sve donedavno, vjerojatno kao i većina ljudi. Nije da sam vjerovala u neke teorije zavjere, ali nisam očekivala da će doći do ove situacije. Kao i dobar dio ljudi, zdrava sam i nisam u rizičnoj skupini, ali zato imam roditelje koji jesu - osim godina, kronični su bolesnici, što ne znači da su ozbiljno bolesni, ali imaju prethodna stanja zbog kojih bi zaraza COVID-19 virusom za njih bila iznimno ozbiljna, ako ne i fatalna. Zabrinuta sam za njih, ali ne živimo u istom gradu pa ih ne mogu kontrolirati koliko bih htjela.
Nisam majka, imam doduše dvije mlađe sestre pa sam naviknula brinuti za druge na sličan način, ali ovo nisam očekivala. Ne još. Ne da mi mama zajedljivo odgovara kad joj kažem da ne dolazi u obzir da ona i tata izlaze van. Karma zaista jest kučka.
A koliko čujem od svojih prijatelja, nismo jedina obitelj koja se našla u ovoj situaciji u kojoj djeca milenijalci (rođeni između 1981. i 1996.) pokušavaju kontrolirati svoje roditelje boomere (rođene između 1946. i 1964.).
"Poludjet ću s njima, mama se ljuti na mene jer nećemo doći na nedjeljni ručak, a uvrijedila se kad sam joj rekla da je u ugroženoj skupini - što i jest", kaže mi prijateljica, samo jedna od nas. Roditelji diljem zemlje uopće ne shvaćaju situaciju ozbiljno, a koliko vidim - ni u svijetu nije ništa bolje. Urednici na Guardianu i The New Yorkeru dijele svoja iskustva koja su potpuno ista - njihovi roditelji bezbrižno su planirali krstarenje krajem ožujka i nije im padalo na kraj pameti da ih otkažu - sve dok kompanije nisu to napravile za njih.
Svi znamo, koronavirus ne napada ekskluzivno starije i bolesne ljude, ali je za njih puno opasniji. Gotovo svi preminuli su upravo u tim skupinama, a nije bezazlen ni za mlade. Opasnost trenutno leži i u mogućem preopterećenju zdravstvenog sustava, koji pokušavamo izbjeći upravo time što ostajemo doma. Ali, naši se roditelji ne daju.
Vidjela sam puno statusa o tome kako su u gradu samo stariji ljudi, dakle oni koji definitivno ne bi trebali hodati po gradu. Na početku epidemije kružili su memeovi o tome kako svi zaraženi koronavirusom imaju neobjašnjivu potrebu putovati po svijetu, a danas se čini kao da najugroženije skupine imaju potrebu ne slušati preporuke Stožera za civilnu zaštitu.
S jedne strane, to je posve jasno - nisu ni oni nas mogli kontrolirati kad su uloge bile zamijenjene. Kako očekujemo da će nas roditelji poslušati kad nemamo nikakvog autoriteta? Moj povišeni glas mami vjerojatno zvuči simpatično, vjerojatno joj je drago što se brinem, ali teško da će to utjecati na njezine odluke.
Naši su roditelji preživjeli dosta toga u svojim životima; krizu u osamdesetima, kad se nije mogla kupiti kava i nije bilo deterdženta za rublje. Nakon toga došao je rat, još strašniji od svega što su doživjeli dotad. I sa svim tim užasima morali su se boriti dok su im se rađala djeca - mi. Razmazili su nas jer su htjeli da imamo sve ono što oni nisu. Jasno da im zvučimo smiješno kad im pokušavamo naređivati. Nemamo mi pojma o životu, za razliku od njih.
To je istina, nema govora o tome, ali s druge strane - s ovakvom se prijetnjom nitko od nas ni njih dosad nije suočio.
Sjećam se kad mi je mama rekla da jednostavno ne može vjerovati da je navršila 60, da joj je to potpuno nevjerojatno jer se ne osjeća tako, kao da ima jako puno godina - 60 zvuči staro, a ona nije stara. I nije, i jasno mi je zašto mnogi od njih ne žele prihvatiti činjenicu da su ugrožena skupina - osjećaju se dobro, zašto bi ostajali doma, kao da su bolesni?
I oni su prilično šokirani činjenicom da se cijeli svijet preokrenuo naglavačke - ne samo da su gradovi opustošeni i sve je zatvoreno, odjednom im djeca naređuju što bi trebali raditi! Sigurno im nije lako.
A osim što nama nije lako biti u situaciji da brinemo za svoje roditelje na ovakav način, zanimljivo je primijetiti kako se zapravo pretvaramo u svoje roditelje. Nisam nikad imala onu mantru "samo da ne postanem kao moja mama ili moj otac" i sad vidim da je to dobro jer tome ionako ne mogu pobjeći. Gotovo sam čula svoju majku u svom glasu dok sam joj govorila: "Da, jako pametno, stvarno. Možda bi bilo bolje da si ostala doma, ali dobro, kako hoćeš."
Na kraju, vjerojatno nam je postalo jasno zašto su ponekad naši roditelji izgubili strpljenje s nama, kad ih nismo slušali i kad smo mislili da znamo bolje.
Koliko god pokušavali, ne možemo kontrolirati druge, čak ni svoje najbliže. Sve što možemo je pričati s njima, pokušati im objasniti zašto se brinemo i nadati se najboljem. Probajte,recimo, pričati s njim na način na koji ste htjeli da netko priča s vama dok ste bili u pubertetu. Shvatili ste vjerojatno dosad da vikanje i ultimatumi ne pomažu. Dajte sve od sebe da im pokažete da vam je stalo.
I naravno - ostanite doma.
