U poplavi ovih informacija, od kojih najprovjerenije dolaze od WHO-a i HZJZ-a, moramo početi razmišljati, i kako bi jedan kolega psiholog rekao - "autoskenirati se".
Shvatimo to ozbiljno, ovo će možda kratko trajati, ali mi smo u povijesnom trenutku u kojem su (bar na tren!) antivakcinaši zašutjeli, kao i razni ini: antimasturbanti, antimanjinski, ravnozemljaši. Shvatili su i oni: vrag je odnio šalu i nemaju što tražiti tamo gdje se traži stvarna posvećenost, znanje, rad i trud bez privilegija i nagrada.
Naporno je, doduše, slušati ove raznorazne otupljene sportsko-influenserske zvjezdice kojima je sad eto – dosadno, jer i za knjigu i za film imaju koncentracije točno onoliko sekundi koliko traje InstaStory. Dobro, oni na stranu. Reklo bi se u narodu: šuti, pametni su (a pritom se jedino misli da su pametni jer zarađuju na gluposti od glupih, ali dobro – to je neka druga tema.)
Dok god se preporuča svjež zrak i distanca od ljudi barem jedan metar, ja odlazim u park. I tako jučer, nešto razmišljam: ova situacija je situacija potpune neuroze koja sve nas navikle na društveni život dovodi do ludila. Jasno, još uvijek djeluje kao da smo na godišnjem odmoru pa ne osjećamo stvarne posljedice ovog užasa no samo eto tako – kao, čekamo da prođe, pomalo i u strahu od prolaska. Sve se više čuju glasovi koji govore da nam je ovo prilika da "odahnemo", "ohladimo", zapitamo se, izanaliziramo ono u čemu smo, itd. Ipak, dobar dio nas se, nadam se, veseli povratku u "stvarni" život, u život bez (opravdane!) kolektivne paranoje, pa kakav god bio.
Razmišljam, ipak: želimo li se vratiti u bolju budućnost? Želimo da nam se ona dogodi? Zdravija, mirnija, odgovornija, ljubavnija? Budućnost u kojoj će biti mjesta za više sigurnosti? Za javno besplatno zdravstvo? Budućnost u kojoj će znanost imati neupitnu ulogu, u kojoj se razne šambalebambale neće pitati za mišljenje o stvarima o kojima ionako ništa ne znaju?
Razmišljam i pitam se, što ću, van ovog generalnog naloga koji sam gore spomenuo, sam sebi dati u zadatak? Više užitka? Više odgovornosti? Više prirode? Manje toksičnih odnosa? Više iskrenih odnosa? Više autoskeniranja? Spavanja? Dobre hrane? Što što što?
Djeluje uzbudljivo u ovom prislinom miru, ponovno sanjariti?! Zar ne? Neurotičnije, opreznije no kad smo bili klinci, ali ipak – sanjariti o novoj, boljoj budućnosti u koju ćemo nastupiti zreliji, empatičniji, topliji?
Tlapnja? Nadam se da nije.
Što Ti, sam/a sebi želiš nakon ove krize?
Mala pomoć! Na stranicama Zagrebačkog psihološkog društva savjetuju:
”Intervencije za osnaživanje optimizma koriste različite pristupe, a uglavnom se temelje na razvijanju budućih ciljeva i često na tehnici vizualizacije, tj. zamišljanja, najbolje buduće verzije sebe. Ove intervencije obično uključuju ovakvu uputu: "Zamislite sebe u budućnosti, nakon što je sve što se trebalo dogoditi završilo najbolje što može. Trudili ste se i uspjeli postići svoj cilj/ciljeve…" Sudionici tako zamišljaju svoje buduće osobine, odnose, uspjehe. Potom je potrebno navesti svoja zamišljanja koristeći rečenice poput "U budućnosti ja ću biti/raditi…“, te potom te rečenice složiti u povezanu priču i zapisati Ih.
Probajte, zabavno je, a možda u konačnici i restrukturirate svoj dosadašnji život u jedno novo, lagodnije iskustvo. Ako to već do sada, nije bio.
