Situacija koja je djevojke zatekla nespremne specifična je, dakako i neočekivana, ali definitivno vrijedna pobližeg razmatranja. Teško je ne primijetiti da su diskvalificirane sve odredom bile žene, i da nijedna od njih nije bila "domaće" nacionalnosti. Međutim, prije nego što skočimo s optužbama, treba situaciji pristupiti i iz svih mogućih kuteva.
Kada su u pitanju sportovi koji ovise o brzini i aerodinamici, od sprinteva preko biciklizma do skijanja, odjeća je od iznimne važnosti. Milimetar može biti veći od svijeta u onom sportu u kojem je razlika između prvog i posljednjeg na tablici manja od sekunde. Tako su s popisa dozvoljene opreme na OI u Tokiju uklonjene Nike Alphafly tenisice, nakon što se pretpostavilo da osiguravaju trkaču određenu prednost s obzirom na to da je na velikim maratonima u 2019. čak trideset jedna od ukupno trideset šest medalja bila osvojena od strane natjecatelja koji su nosili upravo te tenisice. Slično se dogodilo i u Pekingu 2008. kada je Speedov LZR Racer pokazao apsolutnu dominaciju nad ostalim plivačkim odijelima zbog poliuretana koji je utjecao na brzinu izvedbe smanjenjem količine trenja između vode i kože. Od tada sva plivačka odijela moraju biti od tekstilnih materijala.
Svaka je sekunda bitna i važno je da se igra po pravilima. Međutim, kako je moguće da tako strogo, delikatno i precizno organizirana natjecanja, koja svi znamo da sportašima život znače, nemaju obaveznu provjeru odijela? Ako jedan sloj više ili manje, jedan milimetar uže ili šire čini presudnu, diskvalifikacije vrijednu razliku, zašto se isto ne regulira prije samog početka natjecanja? Provjera jest moguća, ali nije obavezna, i iako možda imamo pravo u žurbi proglasiti djevojke neodgovornima, za isto bismo mogli osuditi i domaćine, odnosno ukupnu organizaciju..
Stres kojemu su sportaši izloženi ove godine enorman je, baš kao što je bio i na ljetnim igrama u Tokiju. Konstantna testiranja, izolacija, strah od potencijalnog pozitivnog testa koji bi mogao nekoga koštati karijere - sve to uzima svoj danak na psihi sportaša. Ono što su Igre nekoć bile i predstavljale – kolektiv, zajedništvo, internacionalno prijateljstvo i suradnju, zdravu kompetitivnost, podijeljenu radost i tugu – nestalo je. Odjednom sportaši postaju robotići koji na centimetar mjere dva metra razmaka i u sekundama deset dana izolacije. U takvim uvjetima, bol i stres koju su ski-skakačice morale podnijeti nesnosan je, posebice zato što je bio nepotreban.
Pedantna oko najmanje sitnice kada je virus u pitanju, Kina je doista mogla malo bolje hendlati ovu situaciju. Govorimo o državama koje imaju dugu, bogatu i pobjedničku povijest što se zimskih sportova tiče: Njemačka, Norveška, Japan i Austrija, i zaista nije loš trenutak da se zapitamo zašto je Michaelu Phelpsu bilo dozvoljeno da osvoji čak devet medalja na jednim Igrama prije nego što se njegovo odijelo proglasilo nepodobnim, a ovim djevojkama nije pružena šansa da nastupe na natjecanju na kojem su se, kako kažu, pravila promijenila preko noći? Ovime ne kanim obezvrijediti Phelpsa, ali činjenica je da je upravo u Pekingu osvojio najviše zlatnih medalja i oborio rekord: u Londonu je osvojio "samo" četiri naslova, u Riju pet. Fantastični, fenomenalni uspjesi vrijedni svakog poštovanja i divljenja, ali – devet je devet, i svaka sekunda vrijedi, pogotovo za one sportaše koji su "vječno drugi" a ne mogu proniknuti zašto.
Nećemo ulaziti u teorije zavjere i prognozirati što je kome i zašto ovdje bilo u interesu. Iznijet ćemo samo nekoliko činjenica: djevojke su na ovogodišnjim Olimpijskim igrama već bile nastupile u individualnim skokovima i nije bilo problema – problem je nastao u drugoj disciplini, mješovitoj ekipnoj, koja se ove godine tek uvela u redovitu postavu olimpijskih kategorija. Do tada su se normalno natjecale u raznim državama, i ekipno i individualno, i ženski i mješovito, i nikada nisu doživjele ovakvo nešto.
Zaključak je uvijek i zauvijek, nažalost, isti: koliko god nam naša intuicija i hrabrost sugerirale da smo u pravu, uvijek, ali uvijek treba čitati "ono što piše sitnim slovima". Očito država domaćin ima potpuno pravo promijeniti način kontrole odijela, čitavom svijetu iza leđa i "preko noći", samo ako negdje sitno napomene da je to odlučeno. Ono što djevojke sada proživljavaju tragično je za njih, ali nije riječ o diskriminaciji već o, usudila bih se reći, podlosti koja nadilazi rodne i spolne stereotipe.
Ako ništa, djevojke su barem od nečega profitirale: o Slovencima, pobjednicima u spornoj kategoriji, nitko ne priča. Sve se vrti oko njih, pa tako i ovaj članak. Mi smo svejedno ponosni na naše susjede, koji su usprkos okolnostima i više nego zaslužili svoje zlato. Sport je jednostavno takva igra... istovremeno tragična i najljepša na svijetu.
