Privatnost je danas relativan pojam - dok su nam virtualne platforme otključane za javnost, a tehnologijom prepoznavanja lica potvrđujemo identitet i dijelimo podatke. Ispod svih CCTV kamera koje su suptilno, ali direktno uperene u nas teško je pobjeći "atmosferi Velikog brata". Jesmo li previše eksponirani, je li privatnost postala najveći privilegij suvremenog društva? Ne iznenađuje novonastala potreba za kamufliranjem lica maskama; pravima, make-upom ili virtualnima, koje su dostupne kao filteri na pametnim telefonima. Onima koji žive pod povećalom javnosti filteri ipak više nisu dovoljna kamuflaža, pa bijeg traže ispod pravih maski - koje već sezonama unatrag modni dizajneri predlažu na modnim pistama.
Kim Kardashian je masku upotrijebila kao iskaz stava na Met Gali ove godine, kada je stigla u crnom stylingu s potpisom Demne Gvasalije za Balenciagu. Tijela i lica potpuno prekrivena crnom tkaninom, poput sjene, Kim je odijevanjem kostima dobila ono što odavno nije imala - privatnost. A činjenica da može prekriti svoje lice i unatoč anonimnosti ostati prepoznatljiva govori dovoljno o njezinom utjecaju.
Aura misterije i (ne)prepoznatljivosti donijela je na modni događaj godine, koji inače služi za ekscesivno pokazivanje slavnih, nešto novo, drugačije i svježe. Lice je često maskama s kristalima modne kuće Maison Margiela skrivao i njezin sada bivši suprug Kanye West, a maskama je sklona i reperica Cardi B koja je 2019. godine potpuno umotana u floralni dizajn Richarda Quinna šetala ulicama Pariza. Moda je jedan od najboljih alata za komunikaciju i dok najčešće služi za pokazivanje, ovdje je njezina uloga suprotna. Biti viđen, ali ne biti prepoznat.
Povijesno gledano, maske su bile dio drevnih kultura, od Maya, Egipćana, do korištenja u starogrčkom kazalištu i u afričkim plemenima... Često nose religijsko značenje, donose misterij, simboliziraju ono nadrealno, neshvatljivo. Uvijek u službi skrivanja igraju se tankom granicom prikaza identiteta i odnosa onoga što zaista jesmo i onoga što se inače ne usuđujemo biti. S maskom se osjećamo slobodnima pokazati pravo lice, dok naš identitet ostaje nepoznat.
Uzmimo za primjer kazalište - Fantoma opere, filmska ostvarenja poput djela "Oči širom zatvorene" redatelja Stanleyja Kubricka, zatim suvremene inačice maski korištene u glazbenim spotovima, poput "Save your tears" glazbenika The Weeknda koji se poslužio maskom kako bi ostavio ciničan komentar na dvoličnu celebrity kulturu.
Demna Gvasalia se maestralno poslužio prikrivanjem lica u svojim recentnim kolekcijama visoke mode koristeći tek tkaninu. "Volim ideju stvaranja nečega što nam dopušta da sanjamo o samima sebi. Dok nosim određenu vrstu odjeće, težim stvoriti svoj 'pomoćni' identitet. Nedavno sam shvatio da sam se oduvijek borio s pitanjem vlastitog identiteta", rekao je Demna.
S druge strane, jedan od najcjenjenijih dizajnera današnjice, Daniel Roseberry, čelna osoba francuske kuće Schiaparelli, svoje dramatične kreacije nadopunjava korištenjem zlatnog nakita na licima modela. "Obožavam dihotomiju osobnosti i činjenicu da svatko od nas skriva performera i introverta u sebi", rekao je Roseberry. Dizajnerica Elsa Schiaparelli također je kroz godine stvaralaštva iznova istraživala odnos tijela i nakita, uz maske i komade koji se čine kao prirodni produžetak tijela.
Teatralnost, dramatičnost i pomicanje granica, dozvola za sanjanjem u stvarnosti, maska na licu iznova nudi nove izvore inspiracije. Svojedobno je, dok je vodio francusku kuću Givenchy, Riccardo Tisci impresionirao kolekcijama koje su oduzimale dah ornamentalnim maskama. Radio je to uz pomoć genijalne vizažistice Pat McGrath, koja je izrađivala maske od Swarovski kristala. Tisci se te 2014. godine inspirirao kabukijem, tradicionalnim japanskim kazalištem, a lookovi su i danas asocijacija na nadrealnu modnu fantaziju.
Pierpaolo Piccioli za reviju kolekcije visoke mode kuće Valentino lica modela skriva pod zlatnim i srebrnim svjetlucavim šljokicama. Kolekcija "Code Temporal" govori o nužnosti sinergije tradicionalnih modnih vrijednosti i zanata i umjetne inteligencije. Šljokičave maske licima daju futuristički štih, modele transformiraju u likove iz budućnosti, oduzimaju im humanost i pretvaraju u androide.
Belgijski je dizajner Martin Margiela ipak najveći majstor anonimnosti i od početka svoje karijere u osamdesetim godinama pa do danas ostaje enigma. Margiela kao umjetnik nikada nije pokazao svoje lice javnosti, a često je filozofiju anonimnosti iznosio na modnim pistama, na kojima su modeli šetali tkaninom skrivenih lica. Bio je to čin bunta i otpora prema tadašnjoj vladavini kulta supermodela (Naomi Campbell, Kate Moss, Linda Evangelista...) i odbijao je privlačiti pažnju javnosti kastingom. Zvijezda modne piste bila je njegova odjeća. U to vrijeme dizajneri su u velikoj mjeri temeljili uspjeh na imenu i imidžu, a Margiela je radio sasvim suprotno i jednom je prilikom, i to faksom, poručio - "radije se usredotočimo na odjeću, a ne na sve ono što se oko nje stavlja u medije".
Njegov princip korištenja maske kasnije će preuzeti Richard Quinn, koji je kao i mnogi dizajneri u vrijeme pandemije odustao od tradicionalne piste i iskoristio mogućnosti modnog filma i virtualne prezentacije. Kolekcija za jesen 2021. godine prezentirana je kroz ekstravagantni i nadrealni film čija se radnja odvija na granici sna i jave, iako na kraju shvaćamo da ono što smo vidjeli u filmu - zaista postoji. Njegov prepoznatljivo naglašeni uzorak cvijeća, uz lateks koji asocira na fetiše, te kristali grade kreacije koje naglašavaju ženstvenost i suptilnu seksualnost, dok modele prekrivaju od glave do pete.
Težnja za privatnošću, poruka otpora i bunta te vizija distopije teme su kojih se u kolekcijama dotiče francuska dizajnerica Marine Serre, a maske joj postaju neizbježan dodatak, snažan alat s porukom koji spretno koristi. Dok neki dizajneri na modne piste vraćaju slavna lica ili pozivaju zvijezde - pjevačice, glumice ili influencerice - da nose njihove komade, neki drugi biraju maske koje, čini se, ipak izazivaju veće zanimanje publike, odmiču se od komercijalne strane modne industrije i ulaze u sferu snovitog, promišljenog ili pak politički obojenog dizajna. Jer maske ostavljaju prostor za interpretaciju, nameću pitanje identiteta i načina na koji se predstavljamo javnosti. Ima li većeg stava od toga?
