Saša Šekoranja istaknuti je umjetnik i cvjećar čiji aranžmani ostavljaju bez daha. Iz nekoliko razloga: jer su zaista drugačiji od drugih i jer je njegov rukopis uvijek jedinstven, zabavan i elegantan. O ovogodišnjem izlogu ususret božićnim blagdanima se dosta premišljao, da li da ga radii li ne – s obzirom na cijelu zdravstveno-ekonomsku krizu.
"Na kraju sam ipak prelomio da barem ja s tih par metara izloga napravim nešto veselo, ludo, neko blještavilo. Ako ništa drugo, neka klinci gledaju i maštaju, kao što sam i ja. Nije to bila jako jednostavna odluka jer se užasavam Covida, a ja ništa ne mogu raditi sam nego s cijelim timom ljudi. Tu smo jedan do drugoga jer nema drugog načina da napravite izloge i aranžmane. Nema tu po špranci ili nacrtu. Željka i Marjana izgledaju k'o svemirci kad mi dodaju stvari za aranžmane. Imaju i masku i vizire. Dok su dečki montirali kulise, ja sam bježao na ulicu i davao upute preko telefona, a ni Matiji Vuici nije bilo lako sa mnom dok smo oblačili lutke i pilili im potpetice. O ekonomskom riziku neću ni pričati. Sutra možemo svi u lockdown ako ovo ljudi ne shvate ozbiljno. Ali - evo veselja i to je najvažnije!"
Ovogodišnji koncept je takav da koncepta nema, duhovito poručuje Šekoranja.
"Nisam imao neki poseban koncept u glavi za ovogodišnji izlog sve dok nije kliknulo. Najprije sam nabavio ogromne starinske vitrine - baš kao iz prirodoslovnog muzeja! Znao sam da ću ih pretrpati instalacijama, aranžmanima, snježnim sovama pod staklenim zvonima, perjem - onako starinski, ali pomaknuto. Tako da na prvu shvatiš da ulaziš u nečiji svijet mašte. Nešto između curiosity shopa i antikvarijata, filmski i bajkovito."
Ipak, dugogodišnjem kreativnom iskustvu malo je potrebno da trigerira niz odgovora i rješenja na nove zadatosti.
"Onda sam se raspametio kad sam pronašao četrdesetak antiknih svijećnjaka iz 17. i 18. stoljeća i tako je počeo najluđi miks ikada gdje žene u večernjim haljinama drže na lajni zlatne kormorane, a oko njih se bliješti svijet od zlata ispunjen borovinom, zlatnim žitom i svijećnjacima. Optimistično, prenatrpano, duhovito! Prizor izgleda kao slika u kojoj je toliko svega previše da ne znate što ste vidjeli. Znači, opet sam radio teatar umjesto da ljudima lijepo pokažem što mogu kupiti. Tješim se samo da smo već navikli jedni na druge."
Ptice kao vječne akterice mnogih Šekoranjinih radova su iznova "angažirane". Kroz smijeh potvrđuje: "Da, i na kraju, opet ptice. I to ne bilo kakve nego rajske, blještave papige, tukani. Izgledaju suludo u bijeloj šumi! A zašto ne? Zapravo, čudim se kako uvijek ima malo Hitchcocka u mojim božićnim izlozima. Kao sve je rafinirano i lijepo, ali ipak je malo spooky. Uvijek postoji ta nelagoda kad vidiš lutke u izlogu - na način na koji ih ne očekuješ. Zapravo, provociram. Volim taj element nepredvidivosti i iznenađenja - da ne bude sve prebanalno i sladunjavo. Život nije vrtna zabava."
Aranžmani su zaista dojmljivi – zlatni, žitni: "Obožavam zlatno žito. Ono izgleda toliko moćno kad se od njega isplete vijenac ili napravi svežanj! Izgledao kao skulptura. Mislim da će to ove godine biti hit. Jedino me ubija ta izrada. Sve ide jako, jako sporo jer se pšenica mora čistiti, pa kratiti, plesti... Baš je zeznuto! Svi moji suradnici imaju flastere po rukama od zlatnog žita!"
