Drugi je dan mjeseca lipnja 2002. godine. Nedjeljna je večer. Američke obitelji okupljene su oko televizora, guštaju u svojoj omiljenoj razonodi. Šaltaju programe, uzbuđeni su, jer kvalitetnog sadržaja ima na bacanje. Vlada ono što je Brett Martin u knjizi "Difficult Men" nazvao Trećim zlatnim dobom: dobom Oza, Sopranosa i obitelji Fisher, dobom kulminacije TV serije i reformacije tog žanra. I te večeri bira se HBO program. Devet je sati, zastori su spušteni, tijela opuštena, očekivanja visoka. U izvedbi sastava The Blind Boys of Alabama čuje se ono što će kasnije postati kultnom pjesmom: "When you walk through the garden / You gotta watch your back..." I samo tako, odjednom... televizija se zauvijek promijenila.
David Simon renomiranoj je seriji put utabao dvama prethodnicama: jedna od njih bila je "Homocide", serija koja se emitirala od 1993. do 1999. - dakle prije "Obitelji Soprano" i "Dva metra pod zemljom" - koja je žanr krimi serije oformila i postavila na noge, dok je druga, pod nazivom "The Corner", ustvari bila baza iz koje se kasnije razvila ideja za "Žicu" – pratila je zbivanja u sirotinjskoj četvrti Zapadnog Baltimorea, ropstvo ovisnosti i život "na uglu" gdje se svakodnevno odvijala preprodaja droga, a mladi životi odlazili u nepovrat.
Kada je Simon komisiji produkcijske kuće HBO predao svoju "bibliju", kako su kasnije prozvali njegovih sedamdeset devet stranica ispisanih nacrtima za "Žicu", oko jednoga su svi bili sigurni: serija neće biti planetarni hit, neće podići masu na noge i neće imati veliku gledanost. Složena, duboka, zamršenih odnosa, specifičnog vokabulara i neprivlačnog sadržaja, serija može biti sretna ako stekne nekolicinu istinskih obožavatelja. Dok se u redakcijama raspravljalo o tome kako će se projekt realizirati, češće se čula sintagma "f*ck it", u pristojnijem prijevodu – "ako prođe, prođe" – nego poklici samopouzdanja i odlučnosti. Tako je nekako i bilo: "Žica" je bila i ostala drastično manje gledana od njenih sinkronijskih suparnica, a i danas je se u kontekstu gledanosti opisuje kao podcijenjenu i bezrazložno marginaliziranu. Unatoč tome doživjela je punih šezdeset epizoda: pronicljivu se pubilku trebalo nagraditi.
Kroz svojih pet sezona serija raskrinkava sloj po sloj "uređenog" zapadnjačkog društva. U prvoj se bavi onime što je raskrinkano još "The Cornerom", dakle sirotinjom, naličjem razvijenoga grada, naličjem američkog sna. U drugoj se gledateljima na uvid pruža stanje na dokovima, odnosno šverc robe i droge u baltimorskoj luci. U trećoj se sezoni pobliže upoznajemo s političkom elitom i oligarhijskom strukturom Baltimorea sudjelujući kao promatrači u gradskim izborima, zatim nas četvrta sezona baca u nepovratno uništen školski sustav, a peta u redakciju lokalnih novina. No kroz čitavih se pet sezona, koje konstantno uvode u priču nove glumce, nove likove, nove odnose i nove komplikacije, jedan glumački postav ne mijenja: sve su te lokalizirane situacije zapravo paravan pod kojim se odvija dekonstrukcija osnovnog problema – korumpirane policije, u kojoj je "zapovjedni lanac" samo ljepši izraz za poznatu međunarodnu krilaticu sh*t rolls down the hill.
"Žica" je revolucionarno hrabra bila 2002. godine, a revolucionarno je hrabra još i danas. U vrijeme kada se teži banalizirati svaki veliki društveni problem i monetizirati ga u obliku objave na društvenim mrežama, koja će bez truda i opipljivog angažmana osigurati korisniku gratifikaciju i luksuz moralne superiornosti, "Žica" je serija koja pruža osjećaj potpune katarze, ali zauzvrat traži konkretan danak - volju za aktivnim shvaćanjem i kritičkim promišljanjem. "Grci su cijenili tragediju", piše Simon. "Ne samo zbog toga što im je govorila o svijetu, već zbog toga što im je govorila o njima samima. Gotovo cijela publika američke televizije i filma uspijeva umaći toj istinskoj katarzi, koju tragedija eksplicitno namjerava kanalizirati. Rugamo se tome. Podcjenjujemo ju. Mi hoćemo smijeh, hoćemo seks, nasilje. Zakidamo pojedinca za njegovu sudbinu, uvijek iznova."
Postoji anegdota koja kaže da se David Simon iznova živcirao kada bi čuo da ljudi raspravljaju o tome koji im je najdraži lik, umjesto o tome koliko je demokracija uništena. Likovi, ma koliko fantastični bili, za njega su bili samo sredstvo raskrinkavanja korumpirane strukture baltimorskog društva – njegov cilj je bio da se o američkoj policiji govori toliko da ona više nema izbora nego u potpunosti se resetirati. David Simon govorio je bez lažnih skrupula o inherentnom rasizmu u Americi i neljudskoj političkoj i policijskoj brutalnosti, poticao je na kvalitetno kritičko i intelektualno promišljanje radije nego na banalizaciju kojom se danas ponovno potiče isto ono što je "Žica" nastojala izbjeći - nasilje. David Simon otvorio je vrata mnogim velikim glumcima, upoznao svijet s Michaelom K. Williamsom i Michaelom B. Jordanom, pogurao Dominica Westa, Idrisa Elbu, fantastičnu Sonju Sohn. Nije se libio u kasting uključiti bivše kriminalce, ovisnike i zatvorenike. Dapače, jednu od upečatljivih uloga u kasnijim sezonama dodijelio je upravo onom kriminalcu i narko bossu koji ga je inspirirao za lik protagonista, Avona Barksdalea. Pokazao je neprikosnoveno strpljenje za rad s naturščicima i istinsko razumijevanje za probleme onog soja društva koji u ljudima budi strah i zazor. David Simon žrtvovao je instant slavu pod cijenu prenošenja snažne poruke, koju je tada, a i danas, zaista trebalo prenijeti. I da, možda "Žica" nije bila razlogom kompletne restauracije društvenog poretka, ali je barem privremeno ulila strah u kosti korumpiranim političarima, ravnateljima i poručnicima, koje je tih nekoliko noći dok se o njima pričalo oblijevao znoj.
Dvadeset godina je prošlo od "Žice", a bez obzira na veličinu Davida Simona i njegovih kasnijih uspješnica kao što su "The Deuce" i "Generation Kill", serija je ostala neponovljiva i neponovljena. Riječima Bretta Martina: "Jednom upogonjena, serija se pretvorila u kreativnu lavinu koja je prevrtala i razbacivala sve što bi joj se našlo na putu. Nikad više prikaz policije i gradskoga života neće biti tako usko povezan s realnošću. Dapače, svi će drugi pokušaji biti toliko disproporcionalni spram nje, da će se činiti kao da su pristigli s nekog drugog planeta."
