Kad je 1985. godine Margaret Atwood, autorica relativno nepoznata izvan granica žanra spekulativne fikcije, objavila roman o maču represivnog aparata postavljenom iznad pitanja ženskih reproduktivnih prava mnogi su, osim zbog snažne poruke i autoričina izvanrednog stila, priču hvalili i zbog olakšanja što ga donosi neostvarivost (ili teška ostvarivost) predviđanja upisana u književnu distopiju. Da, nekoć su postojali sustavi čija je osnovna zadaća bila indoktrinirati, podčiniti, nadvladati i potom zavladati određenim društvenim skupinama (a što je uključivalo i žene), no te 1985. svijet je bio na ivici promjene. Totalitarni su režimi polako svjedočili svojim svršecima, a nada u bolju budućnost, vjera i očekivanje pravednijeg i jednakijeg svijeta barem su nakratko pobijedili ljudskom rodu prirođenu težnju ka zatvaranju u crne misli.
Osim toga, glavne je (pa i sporedne) antagoniste "Sluškinjine priče" bilo lako mrziti, zazirati od njihovog ustoličenja i snebivati se nad položajem žena. Jer danas, 35 godina po objavi djela koje se u međuvremenu prometnulo u književni klasik i važan fenomen popularne kulture, "znamo bolje". Unatoč izmijenjenim geografskim i mentalnim slikama svijeta kao čitatelji smo, s vremenskim odmakom, ostali uvjereni da se nama takvo što ne može dogoditi. Voda u kojoj mi plivamo optimalne je temperature, dobri smo plivači, a i čula za otkrivanje društvenih devijacija izoštrili smo do krajnjih granica. Uostalom, pametniji smo, svjesniji, informiraniji i, za razliku od generacije stasale na "Sluškinjinoj priči", "budimo" se. Ne dopuštamo da nama upravljaju "bogovi novca", ne damo se čipirati niti ozračiti, prosvjedujemo protiv "represivnih" mjera. Jer mi znamo bolje.
Činjenica je, možda i najvažnija kojoj nas "Svjedočanstva", samo uvjetno rečeno nastavak "Sluškinjine priče", uče da – ne znamo. Ma kako probuđena naša svijest bila, ma koliko mislili da znamo ne propitujući pritom značenje same te riječi, zapravo smo vrlo podložni tome da, poput žabe ubačene u lonac mlake vode, i ne primijetimo kad ona postane prevruća i damo se živi skuhati. Upravo je tu analogiju, opisujući svoju situaciju "prije" i svoj položaj u velikoj Republici Gilead, upotrijebila tetka Lydia, jedna od utemeljiteljica i najokrutnijih čuvarica mjesta, jedna od najuvjerenijih tamničarki ženske spolnosti i prava na reprodukciju i sama je, kako će svojim pripovjedačkim glasom ispričati čitatelju, imala život i karijeru prije uspostave religioznog totalitarizma. Štoviše, kao sutkinja mnogim je, kako će ih se kasnije prozvati, zabludjelim ženama pomagala i čvrsto je vjerovala u vladavinu prava, a još i više nego u provedbu zakona vjerovala je u pravo na ostvarivanje i nužnost očuvanja osobnih sloboda. No pojavio se "virus", novo zarazno uvjerenje o neupitnosti muške premoći i nužnosti ženske podčinjenosti, stvorena je ideja o ženama nedovoljno vrijednim da budu ravnopravne članice društva, ali "iskoristivim" reproduktivnim resursima jer njihove će, dokazano plodne maternice, poslužiti kao sredstvo rađanja dobre i kvalitetne djece čestitim majkama zaraženima virusom neplodnosti.
Tetka Lydia, kao niti deseci drugih budućih tetaka, nije se obazirala. Sve su one bile visoko obrazovane, dovoljno moćne da ne sumnjaju u svoj položaj, nedovoljno promiskuitetne da bi se našle na radaru društvenih pročišćivača. Opet, dogodilo im se. Gledanje svojeg posla pretvorilo se u trenutke nepažnje, a oni su pak iznjedrili zatočeništvo u neljudskim uvjetima i masovna smaknuća na nogometnom stadionu. Naravno da nisu htjele ubijati, govori Lydia iako za svoje postupke ne traži opravdanja niti razumijevanja, ali izbor je bio "ja ili ona druga", a nagon za preživljavanjem je, kao i uvijek, prevladao.
Iako se roman, naravno, ne svodi samo na Lydijine memoare već donosi pomne prikaze dvaju života promatranih u svojevrsnoj inačici iskrivljenog zrcala, onog gileadskom retorikom indoktrinirane Agnes Gemime i petnaestogodišnje Daisy koja relativno slobodno živi s druge strane granice, u Kanadi, tetkini su zapisi možda i najvažnije upozorenje jer svjedoče o svoj sljepoći na koju kao pojedinci tako rado pristajemo kad nismo izravno uključeni, kad vjerujemo da natruha daleke nesreće neće zadesiti baš nas. A ako se nas ne dotiče, onda nas se valjda niti ne tiče. Sve dok nas se ne počne ticati i dok ne uvidimo koliko je neslobode utkano u gotovo svaku od sloboda i kako je providna granica između "ispravnog" i "pogrešnog". Koliko su, zapravo, i sami ti pojmovi podložni osobnoj interpretaciji. Pitanja o koja se "Sluškinjina priča" samo očešala, ona o dobrovoljnom sljepilu i prihvaćanju štetnog režima (zbog straha, indoktrinacije, potrebe za preživljavanjem ili neke druge koristi) u "Svjedočanstvima" će biti temeljito razrađena, a u Atwoodičinu fantastično sveobuhvatnom pismu izvanrednim stilom izneseni odgovori postat će kudikamo važniji od puke usporedbe sa sveznajućim demokracijama u kojima živimo danas.
