Ponta Lopud filmski festival okupio je jednu zanimljivu kreativnu skupinu filmaša iz regije koja je, metaforički govoreći - u ritmu disala svo vrijeme festivala. Začudno i dirljivo! Pogotovo za vrijeme masterclassa oskarovca Pawela Pawlikowskog. Lopud kao okvir je doista idealan scenarij, a svakako scenografija za razvijanje i izmjenu ovakvih ideja.
Teme koje su se provlačile bile su mogućnosti razvoja filma, ideje filma te unutarnje i vanjske "kočnice" na koje treba računati u igri s tom i dalje, po prilici, najskupljom igračkom. Filmom! Igrači na terenu su bili: Dana Budisavljević, Iva Mihalić, Toni Gojanović, Dubravka Turić (recimo to tako: što se hrvatskog dijela kreativnog tima tiče). Festival su upriličili i bosanskohercegovački oskarovac Danis Tanović te meksički redatelj Michel Franco. Sudionici pak masterclassa velikog Pawlikowskog bili su redatelji i glumci iz Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, Sjeverne Makedonije i s Kosova.
Postoji nešto od te izmaglice ili barem zlatne, sunčane prašine koja se događa na ovakvim okupljanjima. Radni joj je naslov, rekao bih: zanesenost, i to ona koja na sebe samu mora računati, ali i na uvjete svoje proizvodnje (naime, novac za ovu igru se mora nabaviti, ali i nabavljati često tijekom iznenadnih situacija koje samo film u svom nastanku mogu iznenadno omesti).
Ta zanesenost je zarazna. I mene je kao autora, a prvenstveno kao novinara – ponijela. Pomišljao sam koliko je važan odmak iz stvarnosti koja zna biti prenapučena detaljima koji ništa ne znače ili nemaju nikakvu funkciju, a igraju "velike uloge". Pomišljao sam koliko je san i čist zrak u bilo kojoj kreaciji koja želi biti rasterećena uzusa ispunjavanja dnevnih naloga – bitna. Odmor, dokolica i lijenost kao metode dolaska do kreativnog sadržaja. Možda je prava riječ sloboda – ili barem iluzija slobode, da možeš stvarati ono što misliš da je važno, tebi važno pa čak i svijetu kao takvom. Kreirati priče koje će imati nekakve (u nadi!) dugoročne efekte. Ako to može uopće film, ili bilo koji drugi medij danas? Možemo li više zamisliti da su nam priče bitne? Njihova reprezentacija? Vjerujemo, svi mi, da možemo. Samo češće nego rjeđe ne znamo zašto to vjerujemo. Valjda radi tih emocija koje se baš preko priča ponajviše "uzburkaju".
Koju i kakvu istinu očekujemo od drugih, a koju i kakvu od sebe samih? A očekujemo, znamo da očekujemo. Želimo da nas se poduči i/ili oduči od nekih praksi života. Samo da ne moramo na vlastitoj koži? Zar ne? Da, mislim, da, da. I tu film sjeda kao antibiotik za život, ponajbolje.
Razmišljao sam i o tome koliko dugo nisam sanjao nove živote, sebe u njima, svoj (životni) potencijal kao živog izvođača koji smije mijenjati svoju vlastitu priču. A to je važno, i tome su me ponajviše podučili ovi umjetnici – izvođači života. Smijemo sve što sanjamo, ali, ali, ali – moramo biti odgovorni i znati da sve ima svoju cijenu. A ona nekada zna biti previsoka. I intimno i ekonomski. Baš kao film sam.
